Hvalospjevi za ‘Ekvinocijo’ na Posatu, od strane kritike, struke i publike ne prestaju. Ovakve ovacije na izvedbama, oduševljenje… se ne pamte, makar u zadnjem desetljeću festivalskog programa. Pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića u ovom, naročito danas, tako aktualnom Vojnovićevom djelu, uz Zrinku Cvitešić, Gorana Višnjića, Gorana Grgića i ostala ‘velika’ glumačka imena zaigrala je i naša Nika Lasić koja je oduševila svojom izvedbom.
Možda je suvišno pitati, jer za pretpostaviti je, ali ipak – kako se osjećate? Dojmovi se neminovno još uvijek sliježu, a osjećaj mora da je neopisiv?!
Zaista je osjećaj neopisiv riječima. Bilo je iznimno lijepo biti dio ove uspješnice. Budim se i liježem razmišljajući o predstavi, vrte mi se slike po glavi, svi oni predivni komentari i trebat će mi dosta vremena da se sve to slegne.
Osim pohvala za režiju, predstavu, Vi ste i izdvojeno dobili sjajne kritike za odlično utjelovljenje uloge. Tim više ovaj Vas trijumf zasigurno dodatno ispunjava ponosom i zadovoljstvom?
Svaka nova uloga je nova glumačka avantura pa sam se jako veselila liku Lucije. To spretno stvaranje još jedne duše u svojoj duši, još jednoga tijela u svome tijelu, proživljavanje još jednoga života u svome životu publika je očito prepoznala…. Sretna sam da ih nisam razočarala.
Mi smo imali priliku i golemo zadovoljstvo vidjeti završni produkt. Proces nije bio lagan. Izazov golem, zaista velika glumačka imena, svjetskoga glasa, s kojima treba stati na scenu i ‘pokoriti’ je. Još kad se tome doda činjenica da Posat, koliko je kao kulisa za Ekvinocijo sjajan, toliko je za pripremu, rad, probe… bio krajnje nezahvalan. Kako su Vaši kolege Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić opisali ‘betonjara koju prži sunce, vrućina’, a probe dva puta dnevno… Kako ste se Vi nosili s navedenim otežavajućim okolnostima i kako ste pristupili ovom velikom izazovu?
Pravo umijeće je pronaći prostor za predstavu u ovom trenutku kad je turizam pojeo Grad jer ovo su ipak Igre Grada, a svjedoci smo da se sve više i više bježi izvan mira od Grada, na Lokrum, kamenolom….Vi vidite završni produkt, a da bi do toga došli, tu je vrijedno radila gomila predivnih ljudi na +40 od jutra do mraka i slagali su scenu kako bi mi mogli imati probu. Nije lako biti na užarenoj ‘betonjari’, ali smo svi imali istu želju i strastveno smo uplovili u sve to.
Ljestvica je postavljena visoko i kritičari su usuglašeni u zaključku da je nakon predstave koja je dostojna tradicije i veličine našeg najstarijeg i najpriznatijeg međunarodnog festivala otvoren put prema sveukupnom podizanju razine kvalitete programa Igara. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?
Na Igrama ljestvica uvijek stoji visoko. I svake Igre iznjedre neku dobru predstavu. Ako je na ovim Igrama to naš Ekvinocijo, bit ćemo još zadovoljniji.
Iako vrlo mlada Vi ste već ‘veteran’ na Igrama. Pamtimo Vas kao Pavlu u Kati Kapuralici 2011., Peru u Dundu Maroju 2014., dumnu u Brešanovoj Kafetariji 2016…. Najzanimljivije u svemu je da je ovo Vaš drugi Ekvinocijo. Naime, prije deset godina pod Juvančićevom redateljskom palicom na Lokrumu ste utjelovili Anicu. Neminovno ste u glavi prilikom pripremi ove predstave evocirali sjećanja, uspoređivali, prilagođavali se drugačijem pristupu i postavci istog djela…?!
Sretna sam što sam 2011. prvi put zakoračila na Igre, ali se skoro osjećam kao naši reprezentativci ovih dana na Olimpijadi. Igram skoro pa svake 4 godine. (smijeh) Imala sam veliku sreću što su me birala najveća redateljska imena od kojih neću nikoga izdvajati osim Jupe i Kunčevića čiji duh još šeta ovim našim ulicama. Prije nego smo počeli raditi Ekvinocijo, vraćale su mi se slike, čak i odzvanjali tonovi rečenica u glavi iz prijašnjeg, ali znam napraviti odmak od svega i nisam se bojala jer sam u rukama Kreša, redateljskog barda kojemu potpuno vjerujem i s kojim je veliki užitak raditi.
Od 2013. članica ste ansambla Kazališta Marina Držića. Vjerujem da Vas neizmjerno veseli što Igre idu u smijeru sve veće suradnje s teatrom?
Imala sam sreću da me je odmah po završetku Akademije u Zagrebu naš teatar uzeo pod svoje. Jer za mladoga čovjeka, bez obzira o kojem poslu govorimo najvažnije je da nakon ulaganja u sebe odmah počne ostvarivati svoje snove. Moramo bit svijesni da su Igre, bez obzira na njihov pridjev, veće od samoga Dubrovnika, ali nisam sigurna da moje kolege i ja ne bi više htjeli biti zastupljeni u predstavama.
Igrali ste i u Teatru &TD, imate i bogato televizijsko i filmsko iskustvo. Koje su Vam želje, ambicije, možebitno i planovi za daljnji razvoj karijere? Uopće koje Vaše mišljenje po pitanju dileme – traži li glumac ulogu ili pak uloga glumca?
Kad već spominjete karijeru vjerujte da sam do sada više nego zadovoljna. U teatru se vidim, kroz njega idem baš korak po korak i do sada uspijevam uskladiti i karijeru i majčinstvo i sve ono što čovjeka ispunjava. Što se tiče uloge, mislim da svaki glumac vidi sebe u nekoj roli, a ja vam svoju odat neću…
Predivno, ali i naporno je bilo sve skupa. Kako izgleda Vaš zasluženi odmor?
Odmor, kao i svake godine će proletiti, zato jer se već pripremaju premijerni naslovi za sljedeću kazališnu sezonu tako da u rujnu moje matično kazalište već kreće s probama. A do proba neka se pije, ije i trunpa!
Foto: Privatna arhiva