Neka ta nedjelja, s misom ili bez mise kako kome po volji, ali poželjno zajedničkim objedom, bude kraj ili početak, kako se uzme, jednog ciklusa koji se ponavlja, a ne da taj ciklus dana u tjednu i godišnjih doba nikad ne uspori.
Od kad su se pojavili mobilni telefoni izumiru polako i sigurno fiksne telefonske linije. Ali već i ranije, s digitalizacijom i prikazom broja pozivatelja na telefonu, prestala je mogućnost za igru koju smo kao djeca igrali, naravno blesava i okrutna što dokazuje kako je lažna teorija o dječjoj nevinosti, ono kad nazoveš neki nepoznat broj iz imenika, čekaš da ti se osoba javi i onda poklopiš slušalicu. Ako to ponoviš nekoliko puta, a još pojačaš efekt pa umjesto šutnje nabaciš i hiperventilaciju kao preko navučene krpe preko usta, tipa Michael Myers dijete u početnim scenama ‘Noć vještica’, osim iznerviranosti nekog jadnička preko linije dobije se i efekt straha, koji ne znam zašto je bio nama toliko zabavan. Radilo se vjerojatno o tome, što danas razumijem, da smo plašeći druge pokušavali ubijati one vlastite strahove. Mislio sam da se o takvim šaljivđijama radi kad u neka doba dana, najčudnije vikendom poslijepodne čujem na gornjoj etaži kako zvoni telefon u ambulanti ispod. Kako me i inače zvuk telefona izrazito nervira, što dobro znaju svi oni koji me poznaju pa dobiti mene od prve na telefon uopće nije jednostavno (jer je uglavnom stavljen na vibraciju kad nisam u pripravnosti), tako me ovaj na koji se k tome ne mogu niti javiti živcira još dvostruko više. Bjesnim u sebi: ‘Tko sad ipak zove u ambulantu u ovo vrijeme?’. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim, ne baš točno tko zove, već da se radi o bezazlenoj pojavi, a ne nekoj konkretnoj koja bi trebala imati namjeru da me uznemiri. Primijetio sam, vezano uz to, da prečesto ljudi ulaze u prostor ambulante, gdje se nalazi i apoteka, okrenu se i odu jer shvate da apoteka nije otvorena. Od kad je naša magistra službeno otišla u mirovinu radi samo 4 sata tijekom radnog dana. Posljednjih 6 godina radi dakle utorkom i petkom poslijepodne, a ostale dane ujutro. Bilo mi je čudno da to nisu svo to vrijeme zapamtili, odnosno, da se svaki put čude tom radnom vremenu koje je već trebalo biti zapisano i u podsvijesti. Nisam mogao kriviti više ničiju inteligenciju niti memoriju, očito se radi o nekom drugom mehanizmu. Tako je Vicko, došavši jedan petak u apoteku ujutro glasno sebi i svima nama prokomentirao: ‘Joj, danas je petak, apoteka radi poslijepodne!’. Digla mi se zavjesa i odjednom postali jasni telefonski pozivi u ambulantu u nedoba i ljubljenje zatvorenih vrata apoteke. Znaju oni dobro kad apoteka radi, oni zapravo ne znaju koji je dan u tjednu, odnosno jako se moraju potruditi da se toga sjete. Imam svoju teoriju zašto je tome tako. Razlog je što sve dane u tjednu netko nešto kopa, nešto lupka, breči, štekeče, nabija, pili, reže, betonira, sječe, bere, stišće, cijedi, vozi, gradi i ruši. Nema dana da netko nije na zemlji, u zemlji, oko zemlje; na kući i oko kuće, na polju, u maslinama.
Ne postoji nedjelja, jedva da postoje i blagdani. Ne postoji struktura koja je sveto pismo na kontinentu, ostatku Hrvatske, gdje na jednoj poznatoj radio stanici od ponedjeljka počnu odbrojavati ‘kad će taj petak?!’ Ne mislim da tamo to rade da bi otišli nedjeljom na misu. Ne, već da dva dana ne bi radili ništa. Ovdje uvijek ima nešto preče za učiniti, što nije nikako opravdanje da se ne počine barem jedan dan u tjednu. Neka ta nedjelja, s misom ili bez mise kako kome po volji, ali poželjno zajedničkim objedom, bude kraj ili početak, kako se uzme, jednog ciklusa koji se ponavlja, a ne da taj ciklus dana u tjednu i godišnjih doba nikad ne uspori. Prošle godine na Veliku subotu nije mi kuma dala da izbacim smeće iz kuće, što će narod reći, a ono oko nas sve nabija od mehanizacije. Ili kad se moram do crkve nedjeljom probijati između miješalica betona, bagera i kamiona koji baš tad nešto betoniraju uz put. Ti radnici nažalost ne mogu počinuti iako bi htjeli. Odrade buduće slobodne dane unaprijed, skupljaju ih stisnutih zubi i umornog tijela, samo da onda na dulje odu k svojima na kontinent, neki i u drugu državu. O kakvom vremenu za sabrati se govori on, misle? A trebao bi valjda neki red postojati, kažem?! Barem neka naznaka da do nečeg držiš. Možda cjepidlačim jer nisam siguran da nije bolje kopati maslinu nedjeljom nego navlačiti klince po šoping centrima, bukom i ljudskim pojavama saturiranim prostorima. Nekad, pričaju mi otočani moje generacije, nedjelja je bila za misu, objed i potom emisiju o moru na televiziji. Možda i ‘Nedjeljno poslijepodne’, mozaik emisiju, ili ‘Sport i glazba’ na radiju. Moje nedjeljno poslijepodne obično je uz korekciju ovih tekstova gdje ste me sada zatekli. Tiho je, vani pada kiša. Znanstvenički duh nije mi dao mira ovog tjedna da ispitam postoji li moguće onda dobar dan za umiranje. Prelistao sam posljednjih šest godina mrtvozorničkih dokumenta i popisao dane u koje su ljudi umrli. Od 41 prijavljene smrti u tom razdoblju distribucija umiranja po danima gotovo je identična. Čini se na prvi pogled da je nešto više smrti vikendom, no testiranje frekvencija (grupirano ponedjeljak do četvrtak, versus petak do nedjelja) ne pokazuje statističku razliku. Dobro je to. Kad u životu niti u smrti ne radiš razliku, ali ipak se sjeti čovječe da svetkuješ dan…