U gradu u kojem politika još uvijek izgleda poput ‘muškog kluba’, svaka ženska priča koja probija taj krug dobiva posebno značenje. Politički put Sanje Putice, članice HDZ-a koja je prošla tri razine politike – lokalnu, nacionalnu i europsku – ističe se kao primjer kako se žene mogu izboriti za vidljivost i utjecaj. Ova profesorica hrvatskog jezika i književnosti je bila gradska vijećnica u dva mandata, saborska zastupnica, pomoćnica ministra, državna tajnica i potpredsjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Prije pet godina povukla se iz prvih političkih redova, ali nije prestala biti aktivna. Danas djeluje kroz saborski odbor za ravnopravnost spolova i županijske stranačke strukture, dok profesionalno karijeru gradi u Atlantskoj plovidbi d.d. kao voditeljica odnosa s investitorima i javnošću. Uz to, predsjednica je Hrvatske udruge poslovnih žena KRUG. U razgovoru za naš serijal „(Ne)vidljive“ otvoreno govori o vlastitom iskustvu, o tome zašto je ženama teže doći do vodećih funkcija, te o važnosti međusobne podrške i solidarnosti žena – u politici, ali i izvan nje.
Nakon pet godina povučenijeg djelovanja u politici, uoči posljednjih lokalnih izbora njeno se ime spominjalo kao moguće kandidatkinje HDZ-a za županicu. Zašto do kandidature nije došlo?, pitanje je s kojim smo započeli razgovor.
Bilo je nekih razgovora oko povratka u politiku, ali oni nisu otišli dovoljno daleko ni s moje ni s druge strane da bi to postalo ozbiljno. To bi za mene bio jedan veliki korak i nisam sigurna bih li se odmah mogla na njega odlučiti, s obzirom na posao kojim se bavim i osobne planove koje sam si zacrtala. Naravno, politiku uvijek pratim i vrlo rado pomognem te sudjelujem u svemu u čemu mogu. Ostala sam aktivna, ne samo u saborskom odboru, nego i kao predsjednica županijskog odbora za obrazovanje. Zahvaljujem predsjedniku županijskog odbora na povjerenju i u novom mandatu. Kroz odbor sam sudjelovala u pisanju predizbornog programa i vjerujem da će prijedlozi koje smo dali kao struka biti prihvaćeni u radu naše županije. Zadovoljna sam rezultatima izbora i nadam se da će svi naši programi biti realizirani.
Što Vas je prije gotovo 20 godina motiviralo da uđete u politiku?
Motivirala me je želja da pokušam nešto promijeniti, da dam svoj doprinos. Od srednjoškolskih dana bila sam aktivna u brojnim društvenim zbivanjima, ne samo u školi nego i šire. Nakon fakulteta i pet godina ravnateljskog mandata u Gimnaziji Dubrovnik, stigao je poziv stranke za Gradsko vijeće. S te lokalne razine prirodno je slijedila i nacionalna. To je bio jedan vrijedan i poučan put – više životni, nego politički.
U vrijeme Vašeg ulaska u politiku Dubrovnikom je upravljala Vaša tetka Dubravka Šuica, prva i zasad jedina gradonačelnica. Koliko je njezina uloga utjecala na Vašu odluku i jeste li osjećali da javnost Vaš politički put gleda kroz obiteljsku poveznicu – kao prednost ili možda nedostatak? Nikada to nisam doživljavala kao nedostatak. Neminovno je da je ona imala utjecaj na moj angažman jer smo i prije, a i danas, često komentirale i raspravljale o politici. Mislim da vrijeme u kojem su žene snažnije sudjelovale u vodećim funkcijama treba vrednovati, jer je ženama, ne samo u politici nego i u drugim poslovima, put uvijek puno složeniji i trnovitiji. Osobno nikad nisam imala problema ni u stranci ni u korporativnom svijetu, ali to ne znači da je položaj drugih žena zadovoljavajući. Zato sam i kao predsjednica Zajednice žena Katarina Zrinski, a danas kao predsjednica Hrvatske udruge poslovnih žena, nastojala okupljati i motivirati žene na javno djelovanje. Ne mora to biti nužno kroz politiku, ali ako same ne preuzmemo uloge, onda nas je teže primijetiti.
Zašto je ženama teže ući u taj ‘muški klub’?
To je povezano s našim povijesnim okolnostima, odgojem i patrijarhalnim društvom. Žene često same pomisle da im negdje nije mjesto. Uz to dolaze i obveze koje društvo ženama prirodno stavlja na teret, a zapravo to ne bi smjelo biti tako. U zrelijim demokracijama podjela kućanskih i drugih poslova normalna je stvar, dok je kod nas još uvijek teško ženama odlučiti se na vodeće funkcije. Odgovornost nije samo na strankama i menadžmentu, nego i na ženama koje se teže odlučuju za istaknutije uloge. Zato smatram da žene koje su već imale iskustvo na funkcijama trebaju motivirati druge, kako bi njihova kreativnost, hrabrost i socijalna empatija došle do izražaja i učinile društvo boljim.
Koliko je važna međusobna podrška žena?
Presudna je. Solidarnost, podrška i motivacija ključne su da se žene uključe u politiku, korporativni svijet ili nevladine organizacije. Nisam sklona ekstremnom feminizmu jer ni ženama to ne donosi uvijek najbolje, ali u 21. stoljeću neke stvari napokon moraju postati normalne. Nikada u Gradskom vijeću ni u Saboru nisam napadala žene s čijim se političkim stavovima nisam slagala. Imam prijateljice iz Sabora koje dolaze iz drugih političkih opcija, s kojima sam se uvijek dobro slagala na nekim pitanjima oko kojih se u politici možemo složiti, a ljudski i prijateljski oko većine.
Jeste li se tijekom svog puta osobno susreli s predrasudama ili patroniziranjem samo zato što ste žena?
Moram priznati da nisam, ali sam svjedočila u nekoliko navrata diskriminatornom ponašanju prema drugim ženama. U Saboru su neki muški kolege koristili diskurs koji nije primjeren ni javnoj funkciji ni odnosu muškarca i žene.
Koliko je važno u tim situacijama reagirati?
Važno je. U jednoj situaciji, kada je jedan kolega u Saboru neprimjereno govorio o našoj kolegici, pozvali smo pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. Nažalost, njezina reakcija u tom trenutku nije bila dovoljno snažna da bi se poduzele neke druge mjere. Smatram da se problemi trebaju rješavati prevencijom, kroz sustav odgoja i obrazovanja. Škola, uz obitelj, mora ukazivati na norme normalnog ponašanja, pogotovo za one koji se pripremaju za javne funkcije. Politika se često doživljava kao nešto čime se svatko može baviti, a to nije točno. Završila sam sve module političke akademije u mojoj stranci i to mi je pomoglo u javnim nastupima i temama o kojima progovaram. Mislim da bi svatko tko odlazi na visoke funkcije trebao imati određeno obrazovanje u tom području.
Jeste li doživjeli da se Vaši prijedlozi u Gradskom vijeću ili Saboru manje cijene zato što dolaze od žene?
Ne. Jedna od škakljivih političkih situacija, koja se ticala u glavnini žena, bila je izglasavanje Istanbulske konvencije u Saboru. U ime kluba branila sam njezino usvajanje, jer sam sudjelovala u Vijeću Europe koje ju je i donijelo. Nakon toga doživjela sam neugodne reakcije na ulici, ali objašnjavajući ljudima sadržaj, kasnije je sve postalo razumljivije. Problem je što mnogi osude dokument prije nego ga pročitaju.
Može li žena u politici biti jednako odlučna i ambiciozna kao muškarac, a da se to ne doživi negativno?
Može, ali žene se često prosuđuje kroz izgled i druge sporedne stvari, a manje se sluša ono što govore. Teško je kad netko “ispliva” na političku scenu odjednom, bez prethodnog iskustva. Funkcije, bilo u stranci ili u javnom sektoru, nadograđuju nas i daju određenu težinu i mudrost u prosuđivanju. Na kraju, svaka odluka može imati posljedice na velik broj ljudi pa je važno proći sve te razine.
Za prosuđivanje političarki kroz izgled dijelom su krivi i mediji.
Istina. Razgovarala sam s urednicima portala koji objavljuju takve sadržaje. Razumijem da im je to “klikano”, ali nama to stvara neugodnosti jer se stvara kriva percepcija.
Kako danas ocjenjujete stanje uključivanja žena u dubrovačku politiku i je li to i dalje ‘muški klub’? Koliko se stanje promijenilo u odnosu na vrijeme vaših početaka?
Pohvalno je što je i na prošlim izborima bio određeni broj žena koje su se kandidirale za istaknute funkcije i što u Gradu Dubrovniku žene čine većinu pročelnica. Tako je i u Županiji, ali to je još uvijek premali broj žena koje bi se mogle uključiti u lokalnu politiku, što im je odlična priprema za nacionalnu. Imamo primjere državne tajnice Zrinke Raguž, ministrice Marije Vučković, koje su iz lokalne politike pošle na nacionalnu, ali i niz drugih, no moglo bi ih biti još više. Stranke moraju preuzeti odgovornost i kroz gradske odbore kandidirati žene na visoke funkcije. Ni na europskoj razini situacija nije bolja.
Kao predsjednica Hrvatske udruge poslovnih žena KRUG, vidite li sličnosti između izazova žena u politici i poduzetništvu?
Postoje sličnosti, ali u poduzetništvu je uspjeh mjerljiv. U Dubrovniku, ali i na nacionalnoj razini se u glavnini radi o privatnim poduzetnicama, tek ih je ponešto u javnom sektoru. Taj me je mandat toliko obogatio i oplemenio novim prijateljstvima i iskustvima, ali i saznanjima da u našoj državi postoji toliko sposobnih i kreativnih žena koje su se usudile imati svoje poslove, zapošljavati ljude, ne samo u klasičnom, nego i u socijalnom poduzetništvu koje je dosta složeno i teško. Zadatak politike bi bio da im olakša djelovanje kroz pristupačniji zakonodavni okvir i kroz bolji pristup financijskim instrumentima. Naša udruga ih okuplja, osnažuje i promovira.
Što, po Vašem mišljenju, najviše odvraća mlade žene od politike? Mladi općenito imaju negativnu percepciju politike, što je sigurno jedan od razloga.
Nekoliko sam puta govorila učenicima i studentima o važnosti politike za njihove živote. Istina je da se oni odmiču od nje, skloniji su alternativnim rješenjima i odbijaju stroge stranačke hijerarhije. Odvraća ih i negativna percepcija u medijima. Vrlo se malo piše o pozitivnim primjerima, posebno o ženama, koje se najčešće ocjenjuje prema izgledu. Vjerujem da bi mladi imali više interesa kada bi bolje upoznali programe stranaka i shvatili da je njihovo djelovanje moguće i dragocjeno.
Što biste savjetovali djevojkama i ženama koje razmišljaju o političkom angažmanu?
Iskoračite. Tražite savjet, razgovarajte, uključite se. Svaka to može. Ali neću uljepšavati – politički život za žene iznimno je izazovan i zahtjevan, posebno za majke. To znači odricanje, stalna putovanja i javnu izloženost. Ali kad shvatite da ste pomogli ljudima, nešto promijenili ili poboljšali kroz zakon ili pravilnik, to vam predstavlja veliko zadovoljstvo. Svijet je i dalje dominantno muški, ali to ne smije obeshrabriti žene. Mi smo dodana vrijednost svakoj organizaciji, stranci ili korporaciji.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti