Turizam se našao u do sada možda neviđenoj situaciji te se postavlja pitanje u kojem ćemo ga obliku ove sezone imati. Pojedini stručnjaci ističu kako bi nakon krize s koronavirusom turizam mogao izgledati potpuno drukčije. O turizmu nekada i sada porazgovarali smo s dugogodišnjim turističkim stručnjakom Nevenom Jerkovićem.
Što će se sve, prema Vašem mišljenju, u turizmu promijeniti?
Ova situacija se prvi put uopće javlja u ovom obliku, barem što se tiče vremena modernog turizma. Ratna vremena nećemo računati, jer sada ipak vlada dugotrajni svjetski mir pa se dogodilo ovo što nitko ni u primisli nije očekivao. Prognoze su nezahvalne i niti jedan stručnjak još uvijek ne može dati ozbiljan odgovor na pitanje što će se dalje događati s turizmom. Naime, nemamo odgovor na osnovno pitanje, a to je kada će se epidemija svesti u zdravstveno prihvatljive okvire. Bit će velikih promjena, a one će ovisiti o duljini izvanrednih mjera. Što epidemija bude dulje trajala, sve će više gospodarskih subjekata naletjeti na zid preko kojega neće moći preskočiti. U igri će doći do novog preslagivanja karata, a njega će diktirati najžilaviji koji prežive.
Jeste li se ikada susreli sa sličnom situacijom u svojoj dugogodišnjoj karijeri?
Imali smo nešto slično s Variola Verom 1972., ali je ona ipak bila na ograničenom području Kosova i Beograda, a postojalo je i cjepivo. Tada sam radio kao mladi recepcionar u Hotelu Mlini, komunicirali smo uobičajeno, imali smo gostiju, i stranih i domaćih, relativno normalno smo radili, doduše manjim intenzitetom. Prvi put sam tada vidio gdje su granice tadašnje NRHrvatske jer su ih sanitarne, policijske i vojne vlasti blokirale i strogo kontrolirale protok ljudi i roba. Teško je ove dvije epidemije uspoređivati, jer su i parametri različiti. Najgore u sadašnjem slučaju je neizvjesnost temeljena na nepoznavanju bolesti.
Je li nam sada trenutak u kojem bismo možda mogli na neki drukčiji način osmisliti dolaske kruzera?
Ne znam kome uopće pada na pamet dijeliti goste po načinu dolaska, odnosno transporta? To nije u skladu s osnovnim načelima modernog turizma. Veliki broj naših sugrađana emotivno procjenjuje koristi ili štete od brodova na kružnim putovanjima, šalju bahate poruke, a da sami ne znaju o čemu se točno radi. Pa čak i neki visoTo nije u skladu koobrazovani ‘stručnjaci’ izračunavaju štete tamo gdje ih nema, poput šteta od balastnih voda, koje, usput rečeno, brodovi na kružnim putovanjima u Jadranu ni ne koriste, jer za to nema potrebe. Relevantna su istraživanja, koja bi svakako trebalo dodatno intenivirati i objediniti, pokazala da su posjetitelji s brodova vrlo zahvalna klijentela, koja treba i k tome adekvatno zahtijevnu ponudu. Mi je nemamo pa se tako događa da unatoč sadašnjoj njihovoj relativno dobroj dnevnoj potrošnji od oko 60 EUR-a po osobi (Tomas anketa), jako zaostajemo za jednom Venecijom gdje je njihova potrošnja i do četiri puta veća. Moderni turizam se bazira na svojim uhodanim postulatima i njime se može baviti samo onaj koji ta pravila prihvaća. S njima se dragovoljno ulazi u kolo, a ako vam se ne sviđa, nije problem iz kola izaći, i baviti se drugim poslom. Znamo li kojim? Zato se mi nikada nećemo odreći putničkih krstaša, ali se bojim kako ćemo u novom preslagivanju karata proći, hoće li nam brodari oprostiti naše donedavne ružne poruke? Ovdje pozorno treba imati na umu da oko 2.000 naših sugrađana ima dozvolu ulaska u međunarodni pojas gruške luke zbog konkretnih poslova s ovim brodovima i da je svako limitiranje ovom temom direktna ugroza njihove egzistencije. I barem još toliko indirektno vezanih sudbina. A ne treba zaboraviti ni dosadašnje značajne kapitalne investicije u lučku infrastrukturu, čije kredite treba još dugo vremena uredno otplaćivati.
Što bismo sada na turističkom planu trebali raditi kako bi spasili turizam iz krize u kojoj se nalazi?
Ne zaletjeti se ishitreno i ostati sabrani. A, da ćemo morati čim prije poraditi na usklađivanju cijena i kvalitete, to nam ne gine. U okvirima EU treba donijeti zajedničke protokole o kontroliranim zdravstvenim standardima putovanja, koji sada variraju od države do države. U Hrvatskoj trebamo dogovoriti kako na osnovi tako usaglašenih europskih protokola povećati vlastitu konkurentnost. Prije svega mislim na efikasniju sinergiju svih turističkih subjekata, smanjenje troška državnog aparata u ionako nedostatnim sredstvima za tu namjenu, racionalizaciju i potpunu reorganizaciju HTZ-a koja ne smije više pratiti političku teritorijalnu podjelu s političarima na čelu nego jedinu objektivnu tržišno brendiranu, koju će voditi ljudi koji poznaju i vole turizam. Sada treba oprezno pratiti poteze jednako pogođenih mediteranskih turističkih odredišta, slijediti njihove najbolje ideje i na koncu turističko gospodarstvo dovesti u ravnopravan položaj i opteretiti ga fiskalnim i parafiskalnim nametima koji neće bitno odstupati od konkurencije.
Što biste poručili onima koji su razmišljanja kako smo se ‘napokon riješili kruzera’?
Iako mi jako smeta, nisam nikada puno pozornosti posvećivao nakaradnim izjavama po kojima su vrlo ružno, ali i na jedini mogući način, neki naši sugrađani htjeli dobiti ‘svojih pet minuta’. Njihov je ton jako odudarao od tradicionalne vjekovne dubrovačke uljudbenosti po kojoj smo uvijek bili prepoznati u svijetu. Mi smo u cjelini, barem bi morali biti, europeizirana sredina koja ne smije neutemeljeno emotivno reagirati i slati našim poslovnim partnerima necivilizirane poruke. Tko bi se to koga htio riješiti? Kojim pravom i zašto? Jasna pravila u prometu treba uspostaviti i poštivati ih, ali ne diskriminatorno na osnovu transportnog sredstva kojim dolaze. Ista pravila za sve.
Često se u posljednje vrijeme prisjećamo onog trenutka nakon rata kada smo kruzere dočekivali s glazbom. Koji je po Vama ključni trenutak u kojem se turizam nakon rata oporavio?
Moramo se prisjetiti nekoliko trenutaka koji su prvi vratili vjeru u život i povratak turizma u Dubrovniku nakon Domovinskog rata. To je 27. svibnja 1994. bio dolazak prvog charter aviona Croatia Airlinesa B-737 iz Praga u Čilipe u organizaciji hrvatskog touroperatora Bemextours Prag, čiji sam tada ja bio direktor te prvi dolazak grčkog putničkog krstaša LA PALMA u grušku luku 7. studenog 1994. u organizaciji njemačke putničke agencije Misir Reisen. Sve smo te prve dolaske dočekali s glazbom i iskrenim ushićenjem. Bili su to početni mali, ali znakovito optimistični pomaci povratka vjere u bolji život Dubrovnika. Turizam se vratio na ‘velika vrata’ tek 2000., nakon završetka Kosovskog rata i konačne stabilizacije života u okružju a time i našeg cjelokupnog turističkog produkta.
Znače li veće brojke nakon rata ujedno i kvalitetniji turizam od onog prije rata?
Da, sve je bolje i kvalitetnije, što je i logično. Nostalgija je lijepa stvar, i mene osobno muči, ali njoj ne treba robovati jer svako vrijeme nosi svoje promjene, uglavnom na bolje. Možemo jedino relativno uspoređivati našu kvaliteta s konkurencijom, u kojoj prednost dajem predratnom razdoblju gdje smo u mnogim segmentima bili u samom vrhu svjetskog turizma. I danas smo, ali su prije te relativne razlike ipak bile veće u našu korist.
Koja tri ključna faktora označavaju kvalitetnu turističku ponudu?
Prije svega dobra turistička infrastruktura – atraktivni ambijent, hoteli, restorani, kultura, zabava, zatim dobre prometne veze – što različitije – tim bolje i na koncu voljeti turizam uz srdačan, nipošto servilan, i profesionalan odnos prema svakome gostu.
Hoće li putničke agencije po prestanku krize uzrokovane koronavirusom uspjeti ‘stati na noge’?
To ovisi o puno faktora. Neke će se agencije ‘izvući’ same vlastitim financijskim zaleđem, druge će to postići uz manju pomoć države dok za neke neće biti spasa. Pretpostavljam da će se većina morati još dodatno specijalizirati kako bi u pojedinim nišama turističke ponude bile konkurentnije. Posla za putničke agencije će uvijek biti.
Koja će se emitivna tržišta, po Vašem mišljenju, prva otvoriti?
Moderni turizam uglavnom ovisi o putničkom transportu, kojemu zapravo i duguje svoje rođenje prije 180 godina (Thomas Cook). Prvi transporti koji će se oporaviti bit će oni jednostavniji, prije svega mislim na osobne automobile i autobuse. U tom segmentu tražimo i prve pomake, znači iz zemalja iz kojih je do nas cestovnim pravcima najjednostavnije doputovati. Kompliciraniji transporti su glomazni i teško pokretljivi. U njima treba oživjeti jako puno segmenata koji ih pokreću. Imajte na umu da po završetku epidemije, samo na trenutno raspremljenu flotu putničkih krstaša po svijetu treba transportirati oko 100 tisuća članova posade, uvesti u posao i uhodati ih, programirati nove proizvode, prodavati ih i na koncu relocirati brodove i početi ploviti.
Kako komentirate najavu Vlade kako bismo uskoro mogli primati turiste iz Češke?
Lijepo je u ovim teškim trenucima slušati lijepe vijesti, ali treba biti realan. U Pragu i Bratislavi bio sam prvi direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice i znam da su nama u Češkoj i Slovačkoj uvijek bila širom otvorena vrata. Od tada su oni daleko odskočili sa životnim standardom, pretekli su nas, a mi to još ne shvaćamo. Bruto domaći proizvod per capita u Češkoj je u 2018. bio 19.400 EUR, Slovačkoj 16.600 EUR, a u Hrvatskoj 12.600 EUR. Zato Česi i Slovaci, koji neizmjerno vole naš Jadran, neće ovaj put pristati biti samo naša vječita rezervna varijanta. S njima treba jednom konačno naći zajedničko rješenje koje će trajno zadovoljiti njihove potrebe i naše, do sada prenaglašene i dobrim dijelom arogantne, apetite. Brzo i preko noći nećemo ništa postići.
Najčešće se govori o elitnom i masovnom turizmu. Postoji li možda kakav ‘treći put’?
Nema ni elitnog ni masovnog turizma, to su floskule koje koriste ljudi koji niti razumiju niti vole turizam i njegove zakonitosti. Postoji samo suvremeni turizam, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Onaj koji je malo proputovao Sredozemljem vidio je da je turizam u najpoznatijim turističkim odredištima više-manje isti. Razlika je jedino u tome da su bogatije zemlje izgradile bogatiju turističku infrastrukturu, oplemenile je drugim, turizmu komplementarnim, gospodarstvima. Siromašnije zemlje, a tu nažalost spadamo i mi, nisu imali niti u prošlosti niti sada dovoljno financijske moći slijediti te bogate zemlje pa su uspjele samo osigurati osnovnu i golu turističku infrastrukturu. Sukladno tome one i dijele manji dio atraktivnog turističkog kolača. Ne razumijem ni definiciju održivog turizma. Koji su to kriteriji po kojima ćemo civilizirano nekome dozvoliti da nas posjeti, a nekome ne? I to još u nekom strogo određenom terminu i intervalu. Na kapaljku. Turizam nije samo gospodarska grana, u kojoj ćemo sve turiste staviti na tvorničku traku i pustiti je u pogon. Onaj koji je odlučio baviti se ozbiljno turizmom, mora prihvatiti sve njegove zakonitosti, koje između ostalog zahtijevaju i malo odricanja od svakodnevnog komoditeta. Ovu utakmicu treba ili ozbiljno igrati ili se u njeno kolo ne hvatati.
Hoćemo li sada posrljati po pitanju kvalitete u turizmu te se hvatati za ‘slamku spasa’ ili bismo se trebali još malo strpjeti te osmisliti i ponuditi još kvalitetnije?
Kvaka je u slamci spasa. Da bi se uopće preživjelo, trebat će raditi sve što ‘dođe pod ruku’. Turističko gospodarstvo očajnički treba financijsku injekciju, bolje vlastitu nego tuđu koju treba s kamatama debelo vratiti. Zato će se morati dobro zasukati rukavi, raditi i ono što vam nikada ne bi palo na pamet, biti profesionalan, srdačan i gostoljubiv, pa i onda kada ti je svega preko glave. I polako se vraćati u život strogo vodeći računa da se preko noći ništa ne može postići. Lakomost se brzo obije o glavu.
Cijeni li se hrvatski pomorac na krstašu, kao kotač u turizmu. Koliko su naši pomorci nositelji turističkog branda i ne samo brodovi, već i skiperi, jahtaši…?
Veliki broj naših sugrađana, negdje oko 2.000 njih, diljem svijeta radi na putničkim mega krstašima i jako su cijenjeni. Nažalost svi rade za strane kompanije jer mi svojih nažalost više ni nemamo. Jedino svjetlo su mali cruise brodovi, koje popularno zovemo ‘Kriljani’ (većina iz Krila Jesenice) i jahte-jedrilice koji na našim jedinstvenim obalama izvrsno profesionalno rade zahvaljujući jednako tako i odličnoj i u pravo vrijeme izgrađenoj mreži ACI marina. To je naš biser kojega trebamo znati i morati htjeti očuvati.
Iz tiskanog izdanja od 22. travnja 2020.