Završio sam srednju ‘tehničku’ i odmah ‘produžio’ u vojsku, bio sam u Puli. Kad je ta priča bila gotova, vratio sam se u Dubrovnik i dobio posao u tadašnjem Komunalnom Općine Dubrovnik. Iza toga, prešao sam u Čistoću, u kojoj je tada djelovala grupa građevinara, pri Čistoći su se tada radili građevinski radovi. Tada, pojavljuje se potreba za obnovom ovog prostora, gdje sada sjedimo – u jednom dahu u sjećanja se vraća gospar Nevenko Bilobrk. Ovog vitalnog 95-godišnjeg gospara upoznali smo već prije, na sedamdesetoj godišnjici mature, na koju je stigao mopedom kojeg i dan danas vozi. Sjedimo u Parku Luja Šoletića, na kojem je upravo on radio 1953. godine, odnosno bio u projektnom timu. Ovo je njegova, fascinantna priča.
—Inicijator za obnovom bio je upravo kapetan Lujo Šoletić, čovjek koji je živio tu, Gružanin! Prihvatio sam biti u takozvanoj režijskoj grupi od pet radnika, vodio sam nadzor. Prethodno je napravljen i idejni projekt, koji nije bio rađen u Dubrovniku, već u Sarajevu. Iz idejnog projekta, znate i sami, se ne može ‘direktno’ raditi, mora se izraditi troškovnik, dopuna… Kad su dopune napravljene, krenuli smo izvoditi radove na terenu. Tu sam bio stalno prisutan, a stanovao sam tu gore – pokazuje rukom iznad RK Srđ. Šalimo se da je mogao iz doma nadgledati, ipak kaže: ‘Ma kakvi, bio sam ja stalno ovdje!’ S agronomom Zdravkom Devetkom iz Južnih kultura sadio je borove.
—Kada smo napravili projekt, dopunili smo ga vanjskom obradom nogostupa i kamenim klupama. Potom je došao agronom Devetak i isplanirali smo mjesto gdje će biti borovi i gdje će biti slobodna površina. Iza toga se mjesto dalje održavalo, kasnije je to preuzeo Vrtlar. Interesantno, prije početka svih naših radova, upravo na ovom mjestu bilo je istovarište građevinskog materijala, rude, ugljena i građe, a željezničke tračnice dolazile su do same place. Brodovi su do tu dolazili, nisu bili veliki kao ovi današnji pa su mogli pristati. Također, bilo je i bombi iz Drugog svjetskog rata, i taj smo materijal morali odnijeti, poravnati… Krenula je gradnja i evo, te 1953. godine park je završen – dodaje kroz osmijeh. Sedamdeset godina… Puno je prošlo, a nije Park Luka Šoletića jedini zanimljiv projekt na kojem je gospar Bilobrk radio. ‘Uvijek s odličnim timom!’, dodaje.
Projektni biro ‘Arhitekt’
—Poslije toga radio sam u projektnom birou ‘Arhitekt’ gdje sam bio sve do mirovine. Staž – 35 godina u ‘Arhitekta’ i prije toga, pet godina – ističe. Ukratko nam je opisao rad u ovom projektnom birou.
—Radio sam crtanje i razradu idejnih projekata. Kad je arhitekt nešto projektirao, morao bi dalje nastaviti sa suradnicima jer ne može sam sve riješiti. Postoje, kao i danas, faze posla – elektrika, instalacije, kanalizacija… Osobno sam radio na arhitekturi, kasnije i samostalno, posvetio sam se tom poslu. Uvijek u sastavu dobre ekipe – ističe. Neki od arhitekata s kojima je radio, direktori ‘Arhitekta’, bili su Miše Salatić, Mladen Frka, Kovačević…
—U ekipi nas je uvijek bilo u prosjeku 18. Imali smo zastupane sve faze za projektiranje – od početka do kraja. Čak i vlastite statičare! – dodaje. Među ostalim, tu su projekti poput Neptuna, dio gruških nebodera… Uz posao, gospar Nevenko uvijek je nalazio vremena za dodatne aktivnosti, što radi i danas, sa svojih 95 godina.
Rajoni – tadašnji gradski kotari
—Tijekom rada u ‘Arhitektu’, bio sam aktivan i u rajonu, tadašnjim mjesnim zajednicama. To bi vam bilo kao danas gradski kotari. Dosta sam im koristio radi ovih mojih znanja. Prvo sam bio organizator za zaštitu od požara, tako smo primjerice organizirano čistili šume Petke i Solituda – ističe dio tadašnjeg rada ‘gradskih kotara’. Prisjetio se i jedne neugodne situacije koju su jako dobro riješili, a u tome im je pomogao – vjetar!
—Sjećam se velikog nevremena po noći, ogromna kiša, prolom oblaka. S Ilijine glavice dolazi ogromna voda prema Radeljeviću, a s tom vodom – ne znam jesu li se podavile, ili je u pitanju bila neka bolest – na tisuće i tisuće pantagana. Pola vale je bilo poplutano pantaganama. Organizirao sam čišćenje, a sretna okolnost bila je što je počeo puhati zapadni vjetar pa nisu mogle isplutati nego ih je nabijalo u kraj. S Radeljevićem sam organizirao janke i trideset velikih bačava. Luka je dala dizalicu i kamion i otpad se nosio na Brgat, tamo je bila jama… Dakle, to je jedna od mnogih situacija koje sam organizirao – ističe. Tada je bio u mjesnoj zajednici Lapad, gdje se iz Gruža preselio 1963. godine. Kuća gospara Bilobrka bila je prva na ponti od Solituda.
Potres i Domovinski rat
Kao nekog tko je desetljećima bio dio urbanizma Grada, ali i kao aktivnog vozača automobila i skutera, pitamo ga – kako danas vidi Dubrovnik? Je li ‘katastrofa’ ili blaže rečeno, neke stvari nisu riješene?
—Vidim na neke stvari, ukazujem, ali na njih ne mogu utjecati. Vidite ih i vi. Svi ih vidimo – bio je kratak naš sugovornik. Zato se rado vraća u prošlost. Dva su zanimljiva momenta kada se iskazao u punom smislu te riječi. Prvi je 1979. godine, a drugi odmah po završetku Domovinskog rata…
—Bio sam aktivan poslije potresa 1979. godine. S timovima smo radili arhitektonske projekte postojećih stanja zgrada oštećenih u Gradu. Čitav blok ulica, recimo Gundulićeva poljana, Ulica Ruđera Boškovića, Ulica Celestina Medovića, Muzej Rupe… Kako nisam više bio suradnik u projektnom uredu, radio sam isključivo to, gotove projekte postojećeg stanja, što je zapravo baza, osnova za daljnje projektiranje i sanaciju objekta – ističe.
—Nisam radio cijeli Grad – bili smo podijeljeni u ekipe, nosili smo instrumente i na teren! Radio sam Sponzu, Biskupsku palaču… – dodaje. Osim potresa, u mirovini je osjećao kao dužnost biti na raspolaganju nakon Domovinskog rata.
— Angažirali su me na Stradunu, napravio sam detaljne nacrte za obnovu ploča od granata. Ploče je trebalo staviti točno kako treba, na njihovo mjesto, a da bi se to tako zaista i napravilo, trebalo je snimiti točnu situaciju. Zato se danas na tim mjestima ne vidi da su uopće pale granate, kojih je od Svetog Spasa do Katedrale bilo čak 46. Obnovio sam 15 mjesta. Ostalih 31 – druge ekipe. Imao sam praktikaner 2×2, mali stočić i – sjedi i crtaj. Došla je ekipa iz Nizozemske televizije da me snimi i taj me novinar ili snimatelj pita što to radim, ja mu kažem: ‘Evo popravljamo Stradun od granata…’ Poslije par mjeseci, jedan prijatelj što je došao iz Hamburga, kaže: ‘Vidio sam te na holandeškoj televiziji!’.
Mnoštvo hobija i krativnog rada
Čime se bavite danas? – pitamo ga. Odgovor je vrlo ‘šarolik’. Gospar Bilobrk je u ‘Domobranima’.
—Učlanio sam se u Udrugu hrvatski domobran Dubrovnik jer mi je otac bio – žrtva sistema, na Korčuli su ga ubili. Došao sam 1993. godine do Luja Peševića koji je bio predsjednik Udruge, pitati ga mogu li se učlaniti. Radio sam spomenike žrtvama – ‘moji’ su Orsula, kraj Vela Luke, Jakljan, Slano… Sad sam u pregovorima za Mljet – ističe. Njegova su vizualna rješenja izgleda spomenika, dodaje. Bavi se i slikanjem, maketarstvom…
—Dok još mogu! Imam svoj atelier, glorijet nad garažom u Lapadu. Tu sam radio sve sam, dakle nisam bio izložen kritici žene (smijeh!). Bavio sam se i maketarstvom – radio sam makete za arhitekturu, no i stare brodove. Baš imam jedan doma. Znate, kad sam pošao u mirovinu, bio sam dosta slobodan pa sam se posvetio ovim stvarima – ističe. Fascinirao nas je njegov neumorni duh, a njegove ‘kreacije’ morali smo vidjeti i – ovjekovječiti.
Objavljeno u tiskanom izdanju 25. siječnja 2023.