Konavle kriju svakakva čudesa, već se to odavno zna, no jedna obitelj, ona Tanje i Đura Capora, ostavila nas je bez daha!
U ‘predgrađu’ Komaja, prelijepoj konavoskoj kući, gospar Đuro Capor već godinama marljivo skuplja školjke i puževe. Pravi malakolog, čije zbirke se ne bi posramili ni najveći muzeji ove ‘tematike’, skroman je – reći će, tek je hobist, entuzijast s velikom ljubavlju koja je krenula od djetinjstva i restorana ‘Zlatna školjka’ na Prijekom kojeg će se sjetiti stariji Dubrovčani. Na pitanja poput koja mu je omiljena školjka ili koliko ih uopće ima stvarno mu nije lako odgovoriti, ali na neka druga pitanja saznali smo odgovore. I da – fascinantni su… Za početak smo saznali kako u svojoj zbirci ima i zaštićene vrste te smo i mi, ali i sam gospar Đuro, riješili dilemu. On je jednostavno svoju zbirku prijavio Ministarstvu za zaštitu okoliša.
-Da, u posjeti nam je bila predstavnica Minstarstva zaštite okolišta jer smo imali dosta zaštićenih i ostalih zanimljivih vrsta. Gospođa je sve poslikala, rekli smo joj da imamo zbirku, a ona uzvratila kako joj je iznimno drago što nas je posjetila i kako nas Ministarstvo, zbog prijave, ‘neće dirati’ – rekao je. Inače, dodaje, poneke zaštićene vrste stigle su mu i iz restorana njegovog oca. Uz pomoć školjki, putujemo u povijest.
1200 je zasad poznatih vrsta kod nas
-Baš nas je gospođa pitala odakle nam neke zaštićene vrste. Otac mi je držao restoran na Prijekome, gdje je sada restoran Vanda, a prije se zvao Zlatna Školjka. Ma zamislite da bi netko sad restoranu dao to vintage ime (smijeh). U šanku je bio mali akvarij i poviše njega nacrtane ribe, a okolo puževi i školjke. Njih i danas čuvam, mada nisu u dobrom stanju, više su u zbirci iz emotivnih razloga. Imaju rupe na sebi, jer ih je stari moj vezivao za zid – kroz osmijeh će gospar Đuro. Od djetinjstva u restoranu, lumpara i volaka u plićaku, krenula je ljubav, a skupljati intenzivnije počeo je prije dvadesetak godina, ne uvijek istom dinamikom. Danas, zbirka se broji u ladicama, tisućama… I opet, kaže, nema niti jedan posto od svega što se krije u moru. Ali, ima primjerke iz gotovo cijelog svijeta!
Prelijepa morska bića
-Naravno, najviše je primjeraka iz našeg mora. Ili smo ih izronili Tanja i ja, ili ih je donio moj prijatelj Neško Popović, ili sam ih kupio. Dosta ronimo, usput ‘pijemo krv’ odličnoj ekipi iz RC ‘Epidaurus’, a pomalo počinjemo i ovima u Moluntu, nisu nas još dovoljno upoznali, još ne znaju što im spremamo (smijeh). Dolazimo roniti kad želimo i ne požuruju nas, ne gledaju se ure – ističe dalje, a gospođa Tanja kaže da, kada ‘locira’ puža ili školjku, sve ostalo stane i pojavi se ‘onaj pogled’. Uz jednog puža veže se i anegdota o kojoj će riječi biti nešto kasnije. Tanja i Đuro imaju zaista zanimljive primjerke, navest će nam primjerice centimetar veliku Opaliu helenicu, rijedak primjerak, ili svima poznata, prelijepa Petrova uha. Ali koja im je vrsta baš ono ‘naj’?
-Uf. To je kao i s glazbom, nekad me uhvati faza pa volim samo školjke, nekad samo puževe – pokazuje na stakleni stol prepun ljuštura prelijepih morskih bića. I da, kao iz rukava sipa latinske nazive, a nas je teško uvjeriti kako je riječ samo o amateru.
-Samo hobistički. Nema puno literature na hrvatskom, pa se snalazim kako znam i umijem. Prije tri četiri godine uspio sam stupiti u kontakt sa zaista velikim ekspertima. Na moje zanimanje reagirali su Jakov Brkić, svjetski priznati ekspert, Leo Lancia iz Rovinja, Marino Stanić, Neven Lete, Alen Petani Zadar i to je skup malakologa koji nisu završili malakologiju kod nas nego su išli u Italiju jer su im se naši ljudi smijali. Bili su geodeti, građevinski inžinjeri, nešto sasvim deseto… Kod nas se sve to neozbiljno shvaća. Prije trideset godina reklo se da nema više od 300 vrsta puževa kod nas, da je to to. Međutim, danas ih ima 1200 vrsta, u Jadranu, to je njih pet enuzijasta pronašlo, a dolazi i dosta malakologa iz Italije. Našima se nekako ne traži, čini mi se – dodaje dalje, uz opasku kako je upravo naša obala, posebno od Mljeta naovamo, itekako zanimljiva.
-Ovaj dio je dosta dubok i neistražen, još uvijek ne mogu pronaći dosta vrsta koje su žive, pronalazim samo krepane – istaknut će. E sad, našao je gospar Đuro i jednu vrstu za koju nije siguran je li nova. Ako jest, dobit će ime po – Tanji, mada nam ona kaže kako tu nema nikakve romantike. ‘Ma mora, znaš kao to ide’, smije se gospar Đuro, a Tanja se uključuje kratko u razgovor.
Imam školjke iz Sjeverne i Južne Amerike, Europe, Afrike – istočne, zapadne i južne, potom Indije, a tu su i Kina, Filipini, Indonezija, Australija, Japan.
Ma kakava romantika…
-Simpatična priča, dobro da se nisam ‘udavila’ u moru, nije mi baš bilo dobro. S nama smo vodili dvoje mlađih ronilaca. U jednom trenutku, pokazujem mu kako mi nije dobro, ali Đuro je našao jednog puža i to je bilo to. Oči su mu bile ogromne, ništa drugo nije postojalo… Srećom, nije bilo duboko, tek smo zaronili, ali nisam imala puno vremena i morala sam izaći van. Srećom, dobro je prošlo, ali pusti romantiku oko imena – dobro nas je nasmijala gospođa Tanja. Od gospara Đura saznali smo i kako se, prema naputcima Ministarstva, u državu mgu unijeti određene vrste i težine školjaka.
-Postoji dosta vrsta koje su zaštićene i imam ih iz restorana ili ih dobijem od ribara. U zakonu se kaže da se ne može vidjeti razlika između žive i mrtve životinje, što zapravo nije istina. Vrlo je lako uočiti razliku u smislu je li školjka bila izvađena živa ili ne – i amater to može. Zapravo, volio bih da ljudi koji pišu zakone počnu roniti s ljudima koji rone. No, da se vratim, često mi ljudi donose školjke ili se mijenjam, sad sam dobio neke iz Španjolske. Bila su nam u posjeti i trojica biologa iz Španjolske prije mjesec i pol dana, išli su vidjeti dvije zbirke u Split, pa su došli i ovdje, pokazivali su mi neke vrste pa i ja njima, a oni su onda meni poslali svakakve primjerke, s Kube, Ekvatora, i dakako Španjolske. No, možda najzanimljiviji pronalazak bio je na definitivno neočekivanom mjestu.
-Tražio sam u Americi posebna Petrova uha, čuo sam kao ih se može naći u restoranima, ali u principu zabranjen je izlov. I šetam, naletim na neku mesaru, u njoj ugledam jedan primjerak, kao dekoraciju, i odmah ‘uletim’ da ga kupim. Ma nije mi čovjek htio prodati. Utučen, pođem kod rodice kod koje sam noćio, kad ona donosi dva komada Petrovih uha, a ja onako – baš ne mogu vjerovati. Dobio sam ga na poklon – podijelio je s nama jednu od brojnih zanimljivih pričao školjkama, koje su mu se zaista uvukle u život. I ne smao njemu. Primjerice, čarobna boja Petrovih uha, sedefasta, dekoracija je za namještaj, insturmente… Općenito, školjke su jako duboko u mongim kulturama – kraljevska purpurna boja dolazi od volka, indijska božanstva često su crtana s trubama od školjki turbinella pullum okrenutih ulijevo, što je rijetkost. Školjke su hrana, nakit, dekoracija… Možda čak i više nego što primjećujemo! Postoji jedna vrsta školjke, ‘moneta’, koja se može u Africi naći stotinama kilometara daleko od mora. Razlog? Koristila se kao sredstvo plaćanja. I dan danas, školjke obilaze cijeli svijet. Neke od njih stignu i do Komaja.
Najviše je primjeraka iz našeg mora. Ili smo ih izronili Tanja i ja, ili ih je donio moj prijatelj Neško Popović, ili sam ih kupio
Cijeli svijet skupljen u Komajima
-Nemam s Antarktika. Imam školjke iz Sjeverne i Južne Amerike, Europe, Afrike – istočne, zapadne i južne, potom Indije, a tu su i Kina, Filipini, Indonezija, Australija, Japan. Nažalost, nemam školjaka iz Rusije, iz Kine vrlo malo, što bi nam bilo jako zanimljivo imati, te dubinskih. Da, imam i slatkovodne i kopnene puževe, a o njima znam daleko manje, iako je moje znanje krhko što se tiče morskih organizama. Učim kroz vrijeme i kontaktiram ljude koji znaju i koju su spremni podijeliti znanje i podijeliti dokumente, knjige, sa mnom. Navest ću kustosicu Muzeja u Zagrebu Vesnu Štambol, koja je na prvu mislila da ću uzgajati puževe vinogradare, te Sanja Puljas u Splitu. One su mi jako pomogle – zahvalan je gospar Đuro, radostan što može pričati o svom posebnom hobiju. -Da, ne morate pitati, ponestaje mjesta (smijeh) i drago mi je da je tako. Počeo sam zapisivati koliko ih imam, ali poslužit ću se riječima jedne djevojčice koja je, kad su je pitali koliko ima godina, rekla: ‘Ne znam, to se stalno mijenja’. E pa tako je i s našom kolekcijom! – ponovo nas je razveselio odgovorom. Stalno rone, prije petnaestak dana ‘pala’ je još jedna školjka. I to je avantura za sebe, a sigurno je pokoja prodavačica pita zašto jedan tako veliki čovjek (i fizički, ali i duhom!) stalno kupuje guste ženske hulahopke.
-To vam je kao zlato, uzimam gomilu mulja i pijeska s morskog dna, pa doma prosijavam i gledam pod mikroskopom. Skupim mulja u čarapu i ‘dimim’ kroz more, vidi se trag kud prolazim. A svi se pitaju začuđeno što on to radi, pa su naši odgovori bili jednako zanimljivi, poput skupljamo malter za kuću. A kad skupljam kopnene puževe, već desetak godina ima od toga, bit će da misle da sam malo ‘onako’. Okrećem po travi, tražim.Imamo anegdotu i iz Rima – jeli smo u restoranu, odlučili prošetati na plaži ispod njega, pogledati ima li školjaka. Čovjek izletio na taracu i govori za nama: ‘Te vam nisu za jelo!’ – opet smijeh. Dakako, u restoranima uvijek naručuju školjke i dodat će, u nas na pjatima znaju se naći i školjke iz nekih toplijih mora.
-Ali svejedno ju uzmem i zamotam u salvetu – opet smijeh. Naravno, na pitanje koju školjku nema, a volio bi imati kaže: ‘Oh, sve!’, a za poklon je dobio ‘cipranku’, školjku koja je predstavljala statusni simbol poglavica. Za kraj, podijelit će s nama još dvije želje, naravno, vezane za ovaj čarobni morski svijet.
-Žao mi je što se kod nas ne može organizirati izložba školjaka, u Europi je svaki tjedan negdje, u nekom gradu, evo sad je nedavno bila u Pragu. Ljudi na njih dolaze masovno, a u nas bi to sigurno bilo zgodno za organizirati, s obzirom na bogatstvo našeg podmorja. Druga stvar – nedavno smo u cavtatskoj školi predstavili školjke i djeca su pokazala veliku zainteresiranost za ovaj svijet. Stoga, moja je želja pokloniti školi jednu zbirku, mojih ‘duplića’. Imam sigurno 500 vrsta koje bih htio dati školi – zaključuje gospar Đuro, koji i u svom domu priprema mogući izložbeni prostor. Prelijepa vijest, a svima nama, i vama, dragi čitatelji, divan razlog za posjetiti Komaje!