Gruško užurbano jutro i nervoza… Za nju ima lijeka, trebate se samo opustiti i prepustiti ljepoti dana ili trenutka. Znamo i kako – pa na barci! Među plovećim ‘divovima’ na mulu krije se i jedna mala, ali važna brodica, ona našeg jedinog barkariola, gospara Nebojše Jovičevića. Čeka nas kraj ploče ‘Taxi boat’, kaže: ‘Možemo odmah krenuti!’, a niđe nikog. Nije uopće bitno koliko ljudi će prevesti na legendarnoj ruti Gruž-Lapad i obratno. Njemu je bitno samo ploviti. I tako već dvadeset godina. U ovoj turi, plovimo s pričom o njegovom životnom odabiru. Kako je danas biti barkariol i što mu se čini od ove sezone, koliko se promijenio život na ovoj ruti od nekoliko minuta…
Tu placa, tamo marina. Sami radovi!
—Upravo, sezona još nije krenula, a i ove godine je nekako drukčije. Tu se gradi placa, tamo se gradi marina, nije baš neki đir – smije se. Kaže da, ovisno o željama putnika, stane ili u Orsana ili na pumpu. Iako će on prevesti i jednu osobu ako treba, i često to radi, puni kapacitet je 12 plus jedna osoba. U svom poslu barkariola je, nažalost, posljednjih godina usamljen.
—Sad sam sam, a do prije četiri, pet godina bilo nas je dvoje. Kolega je napustio posao iz više razloga, svakako prije pandemije koronavirusa, a i nema ti tu više nekog posla otkako se gradi marina. Posao opada, ali ja se ne dam – dodaje kroz veliki osmijeh. U svjetlu današnje turističke ponude i sve višim cijenama, ne možemo ne primijetiti kako je deset kuna, kolika je donedavno bila cijena prijevoza, poprilično pristupačna, čak bismo rekli i jeftina. Neće podizati, bar ne puno ističe gospar Nebojša, a idući odgovor nas je zaista iznenadio.
—Evo dosad, ove godine, nikome nisam ni naplatio prijevoz. Prebacim ljude jer im je potreba, a ionako sam barkariol iz ljubavi prema moru i barci – iskreno će. Što mu reći nego svaka čast… ‘No, dobro’, kaže nam, ‘kao tradicijski obrt imam i subvencije!’
—Posao barkariola na relaciji GružLapad i obratno postoji u kontinuitetu oko 130 godina, zato i jest tradicijski obrt. Za ovu godinu još nisu raspisani natječaji, a svakako ću se na njih prijaviti. Mada, radio sam i one godine kad nisam dobio subvenciju, jer barkariol niste niti ne možete biti ako ovo ne volite – dodaje dalje.
Cijeli sam u ovome
—Na moru, čistom zraku, uz to sam kroz ovih dvadeset godina upoznao brojne fantastične ljude raznih nacija, a i ugodno ćakulao s našima. Ma, financijski se ne isplati, ali ja sam cijeli u tome – priča nam dalje. Pokušao je malo zainteresirati sina, ustrajat će i dalje, ali… Vremena su takva da se živi i radi tutta forza, što je totalna suprotnost od posla barkariola, koji je svojevrsni hommage starim vremenima kada se sve radilo polako i po redu.
—A prije se vozilo na vesla, pa zamislite kako je tek to bilo! No, putnici bi bili oduševljeni pa bi i sami prionuli na vesla. Ipak je to lijep doživljaj – govori nam gospar Nebojša. S posjetiteljima grada podijelio je brojne lijepe uspomene, kao i s domaćima.
—Kroz ovih dvadesetak godina bilo je fantastičnih stvari i situacija, ali i komičnih. Dogodilo bi se da su ljudi zaboravljali stvari, očale, novčanike, pa i cijele spenze kako bismo se zapričali, pa se sve vraćaju. Jednom smo s djelatnicima pumpe tražili neke ljude jer su im ostali dokumenti u barci s parama unutra. Zvao sam čovjeka da dođe da sam otvori. I tako, puno je nekih anegdota. Najdraža mi je možda jedna od neki dan. Zove me skiper, da me traži jedna gospođa. Ona se prije nekoliko godina vozila sa mnom i htjela je ponoviti jer joj je ostalo u lijepom sjećanju. Ma prebacio sam je iako je bila nedjelja, bio mi je gust – dodaje. S domaćima je veselo, a nekad ih je, dodaje, bilo puno više. Padanja u more nikad nije bilo!
Manje se ide na placu
—Nekad su gospođe išle na placu, što zelenu, što peskariju. Svaki dan, a sad se taj običaj nekako dosta izgubio, neki nisu među nama… Spomenuo sam već radove i u Gružu i u Lapadu, tako da sve skupa je opalo – dodaje. Domaći ga mole da nikad ne ukine liniju…
—A što ću, bilo bi dobro da me tko naslijedi. Dokle god budem mogao, bit ću na mulu. Bio sam i kad nije bilo poticaja i kad je – podcrtava. Kako mu je među velikim susjedima, je li mu nezgodno među svim tim izletničkim brodovima?
—Ma kakvi! Jedino mi je problem malo ljeti kad gliseri dođu. Tri, četiri se naredaju i čekaju goste. Ja ću se prvi pomaknuti, ali nemojte se onda naredati, sve se možemo nekako dogovoriti, a da svima bude dobro – kaže nam dok se ogledamo oko sebe. Jutro je i kreću izleti, kolone veselih stranaca su na gruškom mulu. Oni idu na veće ture, a ova manja, u minutama se broji… Koliko zapravo?
—Nikad ti nisam ni računao, a biće kojih pet, šest minuta! Idemo ‘taka-takataka-taka’ i vrijeme tada nije ni bitno. Uostalom, čim su ljudi odabrali ovakav prijevoz, nigdje im nije žurba. Prepuste se moru – ovim riječima naš sugovornik, jedini dubrovački barkariol Nebojša Jovičević, zaključuje ‘mediteransku jednadžbu’ priče o moru i barci od koje – ne odustaje.
Objavljeno u tiskanom izdanju 10. svibnja 2023.