Urnebesna komedija ‘Tere i Luce’ kazališta Planet Art, u kojoj glavne uloge igraju Anja Šovagović Despot i Nataša Janjić Medančić, dolazi u Kino Slavica 10., 11. i 12. lipnja u 21 sat. Ova komedija, u režiji Marka Torjanca, odmah je u siječnju ove godine u Gavelli izazvala ovacije i ogroman interes publike te se za nju traži karta više gdje god da se izvodi. Priča je to o dvije prijateljice koje pokušavaju uzeti sudbinu u svoje ruke i promijeniti svoj život, a put do toga je, u najmanju ruku, neuobičajen. Za sve ljubitelje dobre komedije, ova predstava je prava kazališna poslastica koju će poželjeti pogledati više nego jedanput – usuglašena je
kritika i publika.
S hit komedijom ‘Tere i Luce’, na zadovoljstvo domaće publike, stižete uskoro u kino Slavica. Vjerujem
da se veselite dubrovačkoj izvedbi?
Anja: Naravno! Jedva čekamo stati pred dubrovačku publiku koja oduvijek ima iznimno visoke kazališne kriterije i apsolutno poštuje i uživa u dobrom teatarskom događaju. Vjerujem kako ćemo zajedno guštati u izvedbama naše predstave!
Nataša: Veselimo se Dubrovniku, najljepšem i nadamo se sunčanom, a očekujemo i dubrovačku publiku, tri
dana za redom koliko gostujemo kod vas, da nas ne propuste jer garantiramo odličnu predstavu i zabavu.
Koliko ostajete u Gradu i kako planirate provesti slobodno vrijeme? Koliko ste inače vezane uz Dubrovnik, kako ga ćutite, koje Vas uspomene uz njega vežu i hoćemo li Vas ovo ljeto vidjeti na Igrama, makar i u publici, negdje na skalinima uz piće u Gradu, na Stradunu…?
Anja: U Gradu imamo tri predstave, pa slobodnog vremena i neće biti baš previše, ali svakako ću iskoristiti jedno jutro i poći do Lokruma, ako posluži i lijepo vrijeme, možda se i bacim u more. Lokrumske divne skrivene plaže obilježile su moje djetinjstvo i mladost jer sam, kao mala djevojčica, dolazila na Igre na kojima je moj otac glumio u mnogim antologijskim predstavama. A kao desetogodišnja djevojčica, ‘prošvercala’ sam se na jedrenjak ‘Santa Maria’ na kojoj se odvijala predstava ‘Kristofor Kolumbo’ u režiji Georgija Para. Kakva je to bila avantura! Od Porporele do Lokruma uz opojne zvukove Gotovčeve glazbe, moćne Krležine riječi i nestvarnog glumačkog ansambla koji je bio u stanju odigrati sve, čak i visiti na križu uz gromove i munje koje su parale nebo. Dubrovnik je i grad moje velike i životne ljubavi. Moj Despot igrao je Isusa u predstavi ‘Ecce homo’, a ja sam bila Angeo, onda je u jednom trenutku, Isus sasvim iznenada, skriveno, iza scene, poljubio zbunjenog anđela i to je bilo to. Rekla sam – da! A posljednja predstava koju sam igrala na DLJI bila je spektakularna predstava ‘Gospoda Glembajevi’ u režiji Zlatka Svibena koju smo 2017. godine izvodili u predivnom ambijentu Umjetničke galerije. Možda je opet i obnovimo, nikad se ne zna!
Nataša: Mene za Dubrovnik prvenstveno vežu obiteljske veze, moji baka, djed i stric živjeli su u njemu i u ovom gradu provodila sam praznike i vikende otkad znam za sebe. Pamtim ga blještavog i svjetskog u osamdesetima, pamtim terase s muzikom na Babinom kuku, najljepše plaže i more, pamtim ga tužnog i pustog za vrijeme rata, kad nam je donosio puno tuge i strepnje za najmilije, a poznajem ga i danas i uvijek ga nekako osjećam svojim. Nažalost, ima već dosta godina otkako su moji preselili na Boninovo, ali je to za mene toliko prekrasno groblje i nekako čudesno meditativni dio grada, pa ih ne propuštam posjetiti kad god sam dolje. Dubrovnik je mjesto i mojih prvih angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama, mjesto ludih uspomena, druženja s kolegama i uspješnih predstava. Prije nego što sam dobila djecu, svako ljeto bih se vozila do Grada pogledati pokoju predstavu, ali danas više ne stižem, jer u to vrijeme odmaram na osami otoka, ali veselim se jednog dana dovesti djecu i pokazati im ga kada budu spremni doživjeti ga na pravi način. Ova tri dana iskoristit ću prehodati ga i uživati u njegovim ljepotama.
Kako je došlo do suradnje s Planet Artom, odnosno Markom Torjancem i vas dvije? Jeste li surađivali i ranije ili je ovo prvi put u ovoj kombinaciji?
Nataša: S Markom Torjancem je ovo moja treća suradnja. Predstave Planet Art-a kojeg je on osnivač i umjetnički ravnatelj uvijek su aktualne, satirične, postavljaju prava pitanja i diraju u neuralgije ovog društva, a da pritom zdravo zabavljaju. Uvijek se iznova sretnemo s pravim ulogama, a razumijemo se i na onoj ljudskoj osnovi, bez koje je puno teže i tužnije baviti se ovim poslom. U tu priču ušla je i Anja Šovagović Despot s kojom dijelim matično kazalište Gavellu, ali ovo nam je prva suradnja ikad. Našle smo se na toliko nivoa, a najvažniji, onaj scenski, s njom je prava inspiracija i veselje. Svakom izvedbom iznova se otkrivamo i još više volimo.
Anja: Presretna sam da je Marko Torjanac, alfa i omega kazališta ‘Planet art’, zamislio predstavu s dvije ravnopravne ženske uloge. Uloga koju igram glumački je itekako izazovna, a u partnerstvu s Natašom Janjić osjećam se famozno, ludo, nadahnuto, radosno i sigurno! Ne sjećam se kada sam toliko uživala na daskama koje život znače i svim srcem se nadam da će i dubrovačka publika uživati zajedno s nama. Čini mi se kao da plovimo uzburkanim morem koje nas baca čas u krimić čas u burlesku čas u komediju čas u dramu čas u satiru, pa, na kraju i u neku urnebesnu grotesku u kojoj bi se svatko od nas mogao naći bar jednom u životu, pa makar takvo što samo i sanjao! Zato, ne propustite ‘Tere i Luce’ i svakako provjerite – biste li i vi učinili isto?
S obzirom da od premijere u siječnju u Gavelli ova predstava, gdje god bi je igrali, izazivala ovacije, oduševljavala, te se u pravilu traži karta više, za pretpostaviti je da nedoumica i treme vezano za reakciju
publike nema. Ili je ipak pozitivna trema uvijek prisutna i dobro došla čak?
Nataša: Ma kakva trema! Uživamo u svojim ulogama, srasle su s nama, toliko izvrsno napisane i postavljene da ne ostavljaju prostora nesigurnostima. Publika to već poslovično prepoznaje i diše s nama. Rekla bih da podjednako uživamo i publika i mi s njom.
Anja: Moram priznati kako sam i sama iznenađena potpunim odsustvom treme jer nas igra u predstavi jednostavno sama nosi, a ta glumačka sigurnost je neobično važna, pogotovo u ovoj vrsti teatra koja, rekla bih, njeguje suvremeni komediografski žanr uz vrlo visoku koncentraciju ukusa i pameti. Naša predstava spoj je onog najljepšeg dramskog u kazališnom smislu i najboljeg zanatskog u komercijalnom smislu. Ne samo da je premijera odjeknula kao događaj o kojem se govori, već smo u ovom kratkom razdoblju postali rasprodana predstava u mnogim mjestima u koja nas zovu.
Kroz humor u predstavi progovarate o važnim pitanjima koja si svatko od nas u određenim životnim fazama, prekretnicama, postavlja i oko kojih se ‘lomi’: kako uzeti uzde vlastitog života, sudbine…Pa kako? Iz pozicije Vašeg izvedbenog i životnog iskustva?
Anja: Iznimno mi se svidio način na koji je tekst napisan i koji stalno iznenađuje i stilom i sadržajem. To je jedna punokrvna crna komedija u kojoj ima mnoštvo asocijacija na našu današnju društvenu i političku stvarnost, a istovremeno govori i o tome kako je tanka linija između morala i nemorala u našim osobnim procjenama uvjetovanim histerijom života, materijalnim imperativom i neispunjenim snovima. Svatko od nas ima svoj neispunjeni san i što ga više sanjamo čini se nedostižniji, a naše su junakinje ‘samo’ odlučile taj san pretvoriti u javu.
Nataša: Pa životno iskustvo i znanje nam svakako proširuje arsenal mogućnosti i izbora, ali proporcionalno s time raste i količina briga. No vjerujem da treba ostati vjeran sebi i svom unutarnjem glasu, biti hrabar i vjerovati da nema krivog odabira jer svaka odluka otvara neki novi mogući put i rješenje, koje ne mora biti krivo. Naravno ako pričamo o odlukama unutar nekih moralnih i zakonskih kriterija. Široka sam u razumijevanju ljudi, ali ovo što ove naše dvije junakinje Tere i Luce poduzimaju da promijene svoju sudbinu nije za uzor, no svejedno izazivaju simpatije.
Je li, koliko i u kojem smislu ženama teže u tom pogledu negoli muškarcima, naročito u našoj sredini?
Nataša: Naša sredina i podneblje pitomo je u odnosu na neka druga mjesta na svijetu i moglo bi se reći da uživamo zaista veliku privilegiju i luksuz sigurnosti i bliskosti unutar zajednice, no po pitanju položaja žena, ne može se na žalost reći da smo Švedska. Uvriježena je ta diskriminacija u svim nivoima, prema ženama u poslovnim ulogama, od postotka njihove zastupljenosti, veličine njihovih plaća, kriterija njihove kompetencije, prema ženama koje su majke, od toga da su zamjenjive do toga da se pretpostavlja da im pripada čitavo roditeljstvo ili barem njegov veliki dio uključujući i sav kućanski rad. Ma do kad god se ženama postavlja pitanje – tko joj čuva djecu ili kako usklađuju majčinstvo i karijeru, nemamo što razgovarati o velikim pomacima.
Anja: Potpisujem Natašin odgovor, sve se slažem – kolegijalno, partnerski, ženski – točno!
Nećemo otkrivati radnju, detalje, ali što je okosnica ove predstave i zašto bi je preporučile publici?
Anja: Preporučila bih predstavu zbog lude priče, vrhunske zabave, zbog obilja dobrog humora i, naravno, poneke oštre kritike svih i svakoga u današnjem društvenom – političkom – predizbornom – zdravstvenom – turističkom i kulturnom trenutku!
Nataša: Ovo je priča o dvije prijateljice koje svatko od nas odnekud poznaje, svaka u svojim prepoznatljivim životnim problemima, a zajedno se domisle kako skratiti svoje muke stranputicom koja će im doista promijeniti živote. U njoj se ogleda čitava društveno politička stvarnost koju živimo, uz puno satire, humora i napetosti. Publika svih dobi ispraća je u smijehu i ovacijama, mislim da je to najbolja moguća preporuka.