U 91. godini života napustio nas je velikan dubrovačkog i hrvatskog vaterpola, legendarni Jugov vaterpolist i srebrni olimpijac gospar Hrvoje Kačić.
Prof. dr. sc. Hrvoje Kačić bio je sveučilišni profesor i odvjetnik, stručnjak u području pomorskog prava, rođen 1932. godine u Dubrovniku. Gospara Kačića brojni Dubrovčani, ali i cijela Hrvatska posebno pamte kao vaterpolista dubrovačkog Juga i reprezentativca bivše države. Više od dvanaest godina jugaške seniorske karijere gospara Hrvoja Kačića ostavilo je neizbrisiv trag u povijesti kluba. Za njega se govorilo da je bio jedan od najboljih svjetskih igrača pedesetih godina prošlog stoljeća, a opet, on je za sebe govorio jednostavno, da je dijete Danača. U knjizi 5 do 100 prisjetio se svojih prvih treninga i uspješne vaterpolske karijere.
– Mi smo počeli trenirati na starom dijelu Danača, a znali smo plivati sve do Batale i vraćati se na pontu od Danača. Inače, redovna relacija treninga je bila do Turčina i nazad i računali smo da je to nekih 400 metara. Prva moja utakmica koje se sjećam igrala se 1947. godine u Portu – ispričao je 2018. gospar Kačić.
Najveći uspjeh ostvario je na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine kada se u Grad vraća sa srebrenom medaljom, kao drugi Jugaš u povijesti kojemu je to uspjelo nakon Vladimira Ivkovića. S 18 godina postaje reprezentativac i već 1950. se iz Beča s Europskog prvenstva vraća s brončanom medaljom. Bila je to prva vaterpolska medalja reprezentacije bivše države na velikim natjecanjima. Na Europskom prvenstvu 1958. u Budimpešti osvaja srebro. Zlatnu medalju osvojio je na Mediteranskim igrama u Bejrutu 1959. godine, a 1960. godine na Olimpijadi u Rimu osvajaju četvrto mjesto. Njegova igračka karijera završila je 1962. godine, jer kako je sam ispričao za Jugovu monografiju, odlučio je doktorirati pomorsko pravo. Po prestanku igračke karijere dobio je poziv od obitelji Sorgo:
– Htjeli su da dođem u London i budem vaterpolo trener. Rado sam prihvatio jer sam već radio u Atlantskoj plovidbi, a London je bio centar brodarstva. Cijelo proljeće sam proveo tamo radeći kao trener, a istovremeno sam promatrao rad pomorskih kompanija. Oni su trenirali srijedom navečer i vikendom. To mi je pomoglo u usavršavanju jezika i upoznavanju s brodarskim poslovanjem – rekao je tada Kačić. Kada su ga 2005. godine pozvali da nastupa u revijalnoj utakmici Divlje lige, tada 73 gospar Kačić odbio je samo jednu sitnicu. Nije želio biti kapetan, jer u Portu nikad kao kapetan Juga nije izgubio utakmicu.
Uz brojne sportske nagrade i priznanja izabran je u idealnu vaterpolo momčad svijeta 1956., 1957. i 1960. godine. Ipak, nikad nije želio staviti kapicu splitskog Mornara, koji je u to vrijeme bio vojni klub. To ga je i obilježilo, bio je politički nepodoban sportaš, a kako se sam prisjetio u monografiji Stoljeće hrvatskog sporta, nikad mu nije uručena nagrada Narodnog sporta za najboljeg sportaša Hrvatske 1957. godine.
-Tadašnjoj vlasti se činilo neprimjerenim da baš ja, kojeg su pet godina prije smjestili u samicu i kojem su oduzeli putovnicu, budem prvi sportaš Hrvatske – prisjetio se gospar Kačić.
Razlog zbog čega je 1952. proveo neko vrijeme u zatvoru, u samici UDBA-e, jest što je nakon utakmice Dinamo – Crvena zvezda, kada je Dubrovčanin Božo Broketa, nogometaš splitskog Hajduka, poslao brzojav „Dok je srca, bit će i Croatije“, bio na ulici slaveći pobjedu Zagrepčana. Zbog toga mu je oduzeta putovnica, čak tri puta početkom pedesetih godina prošlog stoljeća.
-U vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952., odsluživao sam kaznu. Trideset dana zatvora odradio sam u Cavtatu ispred tadašnjeg hotela Ministarstva unutarnjih poslova. Čelnici Plivačkog saveza uvjeravali su državne i partijske moćnike da je reprezentacija oslabljena bez mene, ali to nije pomoglo – prisjetio se za monografsko izdanje hrvatskog vaterpola, gospar Hrvoje. Dobio je nagradu za životno djelo Zajednice športa Dubrovačko-neretvanske županije 2018. godine te nagradu Hrvatskog vaterpolskog saveza za dugogodišnji rad u vaterpolu 2019. godine.
Gospar Kačić bio je nezavisni kandidat prvog saziva Sabora Republike Hrvatske te je u njemu vodio Odbor za vanjsku politiku. Volonterski je sudjelovao u izradi Hrvatskoga ustava, zatim u radu Komisije za izradu teksta Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i nacionalnih prava, Komisije za izradu državnopravnih akata za suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku, Komisije za utvrđivanje činjenica i okolnosti u svezi s naoružavanjem rezervnog sastava policije i obrane Hrvatske, Komisije za kontrolu prekida vatre u Republici Hrvatskoj, Radne grupe za izradu odluka i zaključaka o razdruživanju s bivšom državom i drugim republikama dotadašnje države. U svojstvu predsjednika Odbora za vanjsku politiku predvodio je saborske delegacije u zastupanju Sabora u Parlamentu Vijeća Europe. Od siječnja 1994. do lipnja 2001. obavljao je, također volonterski, dužnost predsjednika Državne komisije za granice Vlade Republike Hrvatske.
Autor je više knjiga. U službi domovine predstavlja znatno proširenu inačicu engleskoga izdanja (Serving my country) objavljenog u nakladi Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ godine 2002. Godine 2009. Kačić objavljuje knjigu Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama, a 2015. godine objavljuje i knjigu Hrvatska Prevlaka u poratnim godinama.
Izvori:
Konsuo, 5 do 100 (VK Jug)
Stoljeće Hrvatskog vaterpola (HVS)
Matica Hrvatska