U svim tim pomalo skrivenim dijelovima Grada, u onim uskim, krivudavim ulicama do kojih se rijetko sa Straduna navraća bez velika razloga i potrebe, krije se onaj istinski, iskren, veseo i dobroćudan život čeljadi Grada.
Kao što je u svim tim ulicama čudnih, od domaće čeljadi danih imena kao što su Grbava, Tmušasta, Pobijana, Od šorte…u Karmenu, podno Svete Marije i gdje sve ne, tako je i u ulicama na Prijekom, u onom njihovom gornjem dijelu, u koji se ulazi i penje sa ulice paralelne Stradunu, službeno imenom Prijeko. Donji dio svih tih 14 ulica kvarta Prijeko, kad se sa Straduna u njih uđe, precizno su građene, s većim zgradama i mjerom u svemu. A kad se prijeđe ulica Prijeko, te krene u onaj gornji, skriveniji dio tih ulica, do kojih se gore uz skale rjeđe ide, čeka vas sve uži dio ulice, bliski niz vrata do vrata i funjestri „u malo“, koje kad se otvaraju, pazi se da se ne udari u onu pored, susjedovu. Susjedu se preko puta ulice, na metar daljine, kad se otvore funjestre reče „dobardan“, a tiramolom, na kojem se suši roba s obje strane ulice, dodaje se i ono što doma prifali, kao šećer, ulje, što li već. Jer, tu je sve usko i „u malo“, tu se čuje i kad ‘ko kašlje i kako ‘ko diše, kad se bestima i kad se ljubi, što se za objed spravlja i kako im večera volja, tu se sve zna, svi se znaju i ništa se ne može skriti, jer tu je onaj pravi život čeljadi Grada. U tim njegovim skrivenim ulicama.
Sve je pusto i tiho
Kad se s Pelina krene niz Nalješkovićevu ulicu, pogled luta na sve strane, po krovovima kuća Grada, „tapiseriji raznih kolorita“ s bezbroj dimnjaka, fumara koji odavno ne puštaju dim, pa sve tamo do Svete Marije i velike zgrade Poglavarstva i Kazerme, te preko Zidina na pučinu i njen beskraj. A onda se spusti pogled na skaline kojima se treba niz ulicu, uske i skliske, samim tim i pomalo opasne skaline, oprezom se treba njima silaziti. Već tu na vrhu Nalješkovićeve vidi se sva ta krivudavost i uskost gornjeg dijela i ove, kao i skoro svih ulica Prijekog. Kao i sve ostale, i ova ulica puna je cvijeća, posebno fikusa, pored mnogih vrata grasta je puna zelenila. A kao i mnoge ulice po Gradu, tako je i Nalješkovićeva puna natpisa pored ulaznih vrata na kojima umjesto imena osoba i obitelji koje su tu nekad živjele, zadnjih godina piše „apartman“. U ove zimske dane skoro pa sve funjestre su zatvorene, kao i mnoga ulazna vrata, a poneki poštanski sandučić pun je nekih bijelih koverata i kakvih već dopisa, po koje danima nitko ne dolazi za preuzeti ih. Ima tih koverata i pošte koju su postijeri nagurali i pod vrata, bez straha da će ih netko ukrasti. Može ih samo vjetar odnijeti, jer malo tko tuda u ove zimske dane prolazi. Danima, pa i mjesecima, nitko tu i ne dolazi, nitko ih nema preuzeti, jer u ove zimske dane tu nitko ne živi i ne spava. Zima na Prijekom pusta je i tiha, nije to kao nekad dio Grada u kojem se zajedno živjelo i disalo, sjedalo uvečer na pižulima, pjevalo i kolendavalo, vagiđalo i plakalo. Po sjećanjima nekih koji su u ovoj ulici nekad živjeli, malo ih je u njoj ostalo nakon svih ovih godina.
Čeljad s desne bande…
Tu na vrhu, skoro pa na Pelinama, na desno živjela je obitelj Grbavac, otac Stanko i majka Flore, sin im Joško i kćer Ankica tu su od rođenja, kasnije su prešli u Ulicu od puča. Ankica, odavno je već udana Jejina za znanog nam Milana, ponajboljeg dubrovačkog košarkaša svih vremena, nekad je bila sjajna odbojkašica. Još su nam u sjećanju njeni atraktivni skokovi u dugom letu na glavu što dalje u more sa trećeg, najvećeg strompulina na Banjama, s kojeg mnogi muški nisu smjeli skakati. Ispod njih živio je Luko Fabijan, vrata dalje obitelj Sulaver, pa niže obitelj Žustra. Dalje niz skaline, tom desnom stranom ove ulice, sjećanja spominju još neke stare stanovnike ove ulice, gospođu Mariju Marinović i kćer joj Zlatku, te Tomu i Mariju Korjan, zatim naredni kućni broj gdje je živjela mnogima draga gospođa Mare Bunda. Sjećanjem na nju zastanu mnogi koji je se sjećaju, draga dobra žena, živjela je sama i doživjela kažu čak 95 godina, stalno se molila Bogu, a kad bi djeca iz te ulice išla u školu, molila je za njih i za dobre ocijene im, pa su je sva djeca voljela i pomagala joj, kupovali su joj spenzu, donosili što god joj je trebalo. Naredni kućni broj živjeli su Ivo i Slavka Andreuzzi, sin im Joško i kćer Maja. Dalje i niže niz skale u spustu ovom ulicom na desno spominju se sjećanjem tete Tone Held i njene sustanarke Vlatke, a ispod njih živjela je obitelj Glumac, Đuro koji je bio poštar i žena mu Jele, te sin im Niko i kćer Kate. Teta Jele Glumac bila je velika prijateljica svoje susjede preko puta, Marije Paljetak, Lukove majke. Nije bilo dana da njih dvije kavu nisu zajedno popile. Koji skalin niže i bliže Prijekom živio je znani profesor matematike u tadašnjoj osnovnoj školi „Miše Simoni“ na Pločama gospar Mato Sivrić i žena mu Zorka, učiteljica iste škole. Naravno, njega pamte mnogi, sjetit’ će se kako je bio sjajan i pošten profesor, malo je govorio, ali kad bi netko od učenika bez potrebe progovorio, gađao bi ga malim komadićem krede direktno u glavu. U kući ispod Sivrića spominje se obitelj Zamola, a na zadnjem ulazu živio je „glazbeni magičar“, Mladen Glavinović, koji je umro 2010. godine, sjajan glazbenik, svirao je vrhunski jako rijedak puhački instrument – obou, u Orkestru i na mnogim koncertima kao solist. Sjećanjem na Mladena dođosmo na Prijeko.
…i čeljad s lijeve bande ulice
Pa smo opet na Pelinama, za sjećanje na čeljad Nalješkovićeve koja je živjela na lijevoj strani ove ulice, kad se silazi niz skaline odozgo. Obitelj Zedniček u svoj dom ulazila je sa Pelina, iako je po svemu ostalom pripadala ovoj ulici. Ipak, na prvim vratima ulice s Pelina živjela je „teta Slovenka“, kako su je nekad zvali, zaboravivši joj ime. Možda i stoga što je „vazda bila ljuta, pa smo je kao djeca izbjegavali“. Vrata ispod nje sama je živjela dobra stara teta Mare Marušić iz Primorja, a vrata niže obitelj Jarak, majka Ane i kćer joj Ane. Do njih je sama živjela teta Ane Pasarić, a vrata do nje živi obitelj znanog nam gospara Pera Perića, dugo godina nastavnika i ravnatelja Turističko ugostiteljske škole. Na narednom kućnom broju živjeli su Nikola i Mila Barzut, s dvije kćeri, Milena udana Kajmović i pokojna Branka udana Jurčić. S njima je u toj kući živio, u ovoj ulici djetinjstvo proveo, osnovnu i srednju školu završio i njihov rođak, sin Miline sestre Pero Radulović, dugo godina pedagog OŠ Lapad i Muškog učeničkog doma. Njihova kuća u nekoliko navrata mijenjala je vlasnika u nizu prodaja, jedno vrijeme vlasnici su bili i Ana Brbora Hum i Silvio Hum, a sad su vlasnici, i ovdje, neki stranci. Ispod njih živjeli su Vlaho i Jele Morđin, mirni tihi ljudi, bez djece, a na narednom ulazu živjela je Franica Raguž, sa svojim kćerima Dadom i Blaženkom. Gospođa Blaženka Šeparović znana nam je po svojoj kćeri, opernoj pjevačici Dubravki, ali i po svojoj velikoj ulozi u ratnim danima i u Crvenom križu. U narednoj kući, na tri pjana živjele su tri obitelji, sjećanja spominju gospođe Franu Tomić Korčulanku iz Čare i Katu Jozović iz Stravče u Konavlima, a s njima je živjela i obitelj Luka Paljetka, o čemu smo već pisali. Ispred ulaza niže velika je loza koju je nekad davno posadio Ivo Kelez, koji je u toj kući živio s obitelji. Na ulazu u tu kuću još su vidljivi inicijali „IK“. Novija sjećanja pamte kako je u toj kući živjela Marija Kelez i njena rodica ili prijateljica Palmira, a njih dvije su zvali „Bečanke“! Razlog nadimka je što su njih dvije baš svake godine vlakom preko Bosne išle na novogodišnji koncert u Beč. I evo nas sa sjećanjima do Prijekog, zadnja dva ulaza niz ulicu živjela je Ivanka koja je prva u Dubrovniku otvorila „Bioshop“ i na zadnjem ulazu iz ulice, ali i sa Prijekog gospođa Marica, od koje je odavno stan kupio pokojni gospar Ivo Rudenjak. Toliko za sada iz sačuvanih sjećanja na čeljad Nalješkovićeve ulice. Naravno, ima tu još priča…