Dubrovački nogometaš, dojučerašnji stoper GOŠK-a Hasan Kacić odlučio je završiti aktivnu nogometnu karijeru. Iako na leđima nosi 37 godina, navijači ‘nebesko-plavih’ tvrde da igra kao mladić. Kacić na početku našeg razgovora ipak ističe: nije do kraja siguran je li zaista zauvijek objesio kopačke o klin.
Tko zna kako će GOŠK odigrati u idućih nekoliko kola, nikad ne reci nikad. Gledao sam ih u pobjedi protiv Jadrana, ali bit će gusto, jer ima dosta dobrih ekipa.
Još uvijek ste u formi, spremni uskočiti ako bude trebalo?
Jesam, treniram, ali ne u onakvom omjeru, više radi sebe. Održavam kondiciju.
Vratimo se na početak Vaše duge i plodne karijere. Te 1994. godine ušli ste u prvi sastav NK Dubrovnika?
Počeo sam još od najmlađih uzrasta u NK Dubrovniku i tamo sam bio sve do ulaska u prvu momčad. NK Dubrovnik je tada igrao 3. ligu, a ja sam otišao šest mjeseci na posudbu GOŠK u 1. Županijsku ligu. Ubrzo potom otišao sam u Slaven Belupo, prvoligaša iz Koprivnice.
Bio je to popriličan skok, iz 1. Županijske do 1. lige?
Tada me je u NK Dubrovniku trenirao Luka Bonačić, bili smo u dobrim odnosima. Slučajno smo se sreli, rekao mi je da preuzima Slaven Belupo i ponudio mi da dođem na probu. Slaven je bio na pripremama 20 dana u Poreču, ja sam zadovoljio zahtjevima Slavenove struke i u Koprivnici sam proveo tri prekrasne godine. Bila je velika razlika u razini nogometa, ali u to vrijeme sam sebi zacrtao u glavi da želim nešto napraviti, tražio sam priliku dokopati se 1. lige. Samo me ozljeda mogla u tome zaustaviti, ali nije je bilo. Sve je krenulo kao iz bajke. Bio sam standardan od prvog kola, odigrao sam većinu utakmica, pauzirao sam jedino zbog kartona.
Ostvarili ste 2001. godine zanimljiv transfer u 1. belgijsku ligu, u klub Lierse S.K., gdje ste ostavili značajan trag.
Jedan menadžer iz Kutine me kontaktirao, obavijestio me o interesu belgijskog prvoligaša, ponudio mi je uvjete koji su mi se ukupno gledajući svidjeli. Otvorila mi se prilika ostvariti transfer u inozemstvo, Slaven je dobio odštetu.
Za Lierse S.K. odigrali ste više od 100 utakmica. Po reakciji njihovih navijača ‘Žuto-crne armije’, može se reći da Vas cijene kao vrhunskog profesionalca.
Sezonu nakon mog odlaska su ispali iz prve lige, a pred dvije godine se opet vratili. Navijači Liersea su zaista privrženi momčadi. Meni je bilo fascinantno kako su nam, kad bi izgubili kod kuće, samo rekli: Idući put će biti bolje. Njima je najvažnije bilo da na terenu daš sve od sebe, a rezultat je sporedan.
Nisu Vas samo Lierseovi navijači obožavali. I ‘Demoni’, navijači Istre, samo biranim riječima govore o Vama.
Svugdje sam imao s navijačima korektan odnos. Oni su valjda prepoznali moj odnos prema profesionalizmu i radu, u kojem sam uvijek davao sto posto u svakom trenutku, i na treningu i na utakmici. Navijači to prepoznaju. Teško je reći jesam li bio miljenik navijača, ali sam uvijek imao korektan odnos s njima. Podržavali su me, a ja se nadam da sam im uspio uzvratiti na terenu.
Zanimljivo je da publika obično zavoli napadača koji zabija presudne golove ili vratara koji obrani presudan udarac. Braniči baš i nisu u vrhu?
To je točno, nama je malo teže izboriti se za naklonost navijača, ali uspio sam u tome i drago mi je zbog toga. Dobivam pozive iz bivših klubova, a neki dan sam čak jednom navijaču poslao i moj dres. To mi je uvijek drago.
U Hrvatsku ste se vratili 2007. godine. Točnije, u Pulu u kojem se tad stvarala solidna momčad Istra 1961.
Došao sam u polusezoni, ali te sezone smo ispali u 2. ligu. Nakon dvije godine smo se vratili i tamo sam odigrao još dvije sezone u 1. ligi.
S Daliborom Pauletićem činili ste jedan od jačih stoperskih parova.
On je domaći dečko koji se taman vratio s Islanda, šest mjeseci nakon mog dolaska iz Belgije. Kao kapetan i dokapetan momčadi odlično smo se slagali i na terenu i izvan njega. Tada je to bila dobra momčad. Današnji igrač Hajduka, Mokošičanin Anđelković također mi je bio suigrač, kao i talentirani Malijac Kalilou Traore. Njemu sam rekao da mu jedino karakter može omesti da ne napravi karijeru.
Na travnjaku ste igrali i lijevog beka i stopera?
U Slavenu i Istri sam većinom igrao stopera, a u Lierseu beka. Doduše, u Slavenu smo igrali s trojicom u zadnjoj liniji. Pavo Crnac i ja smo igrali na stoperskim pozicijama, a Stipe Bošnjak ili Grgica Kovač igrali su libera. Bila je to u Slaven Belupu dobra generacija. Solomun na vratima, u obrani Grgica Kovač, pa Mužek. Dosta njih su sada treneri u drugim ligama i s njima se često čujem.
Danas ste trener u omladinskom pogonu GOŠK-a. Kako ste se snašli u novoj ulozi?
S kolegom Marom Miljevićem radim s dvije kategorije GOŠK-ovih pionira. zanima me trenerski posao i polako se upoznavam s tim. Privlači me rad s djecom i nadam se da će to biti u redu.
Prepoznajete li kakav talent među pionirima?
Ima talenta, ali nadam se da će se uskoro u Dubrovniku popraviti uvjeti treniranja, ali i općenito, za tu djecu. Kad sam počinjao trenirao sam na istom lošem terenu na kojem treniraju djeca danas. Po tom je pitanju Dubrovnik ostao tamo gdje je bio pred 40 godina.
Igrali ste na stadionu Aldo Drosina u Puli, gradskom stadionu u Koprivnici, da ne govorimo o stadionima u Belgiji. Zar nije čudno da Dubrovnik nema pristojan stadion?
To je žalosno. Zbog toga se moraju zapitati ljudi koji vode sport u ovom gradu, zašto i kako se to događa. Neću uspoređivati s gradovima u inozemstvu, ali igrao sam donedavno s GOŠK-om u 3. ligi. U Sinju ili Kaštelima nisu neki ‘boli glava’ stadioni, ali barem imaju plastične stolice na tribinama. žalosno je to za Dubrovnik i tu svakako ima dosta prostora za napredak.
U Dubrovniku trenutno postoje dva nogometna kluba, GOŠK i Dubrovnik. Održivo ili ne?
– Meni su oba kluba draga, igrao sam i u jednom i u drugom. Smatram da su dva kluba previše za jedan grad, ali na ovoj razini to može funkcionirati. Ako se želi nešto napraviti ambicioznije, provati napredovati u 2. ili da ne govorim o 1. ligi, onda bi se klubovi trebali fuzirati ili da jedan bude perjanica, a drugi za afirmaciju mladih igrača.
Što bi ste, za kraj, preporučili mladim nogometašima, koji bi vjerojatno odmah potpisali da im se ostvari Vaša karijera?
– Uvijek treba davati sto posto od sebe. Morate vjerovati u svoj rad i uvijek očekivati i nadati se da će se isplatiti. Jedino tako im se u nogometu može nešto lijepo dogoditi. Rad, rad, rad… upornost i odricanje. A onda je pitanje sreće da ih netko prepozna. A to se obično dogodi kad se čovjek najmanje nada.