Moje prvo radno mjesto je bilo prije skoro tridesetak godina u OŠ Gruda u Konavlima – drugi razred, sedam učenika. Tijekom sljedećih godina radila sam u više škola na području grada te se na kraju skrasila u OŠ Ivana Gundulića – počinje nam onako, ‘po školski’, nagrađena najučiteljica Tonka Brailo. Pričamo u dvorani, dok njeni ‘prvašići’ vježbaju. S ljubavlju ih ‘gura’ na vježbu, a oni se skupljaju za fotografiju… Dok najučiteljica, dobitnica najvišeg priznanja struke – onog Ministarstva znanosti i obrazovanja – o sebi priča iznimno skromno. S lakoćom je iznijela sve ove godine, sve generacije… A teške trenutke potpuno ‘ignorira’.
—Uvijek je najzanimljiviji i najlakši dio posla interakcija s učenicima, rad s njima. Uopće ne bih izdvajala neke teže trenutke, kojih je naravno bilo. Ne prođe svaki dan u učionici onako kako sam zamislila i pripremila nastavu. Kada uđem u učionicu tu započinje druga dimenzija i ostavljam sve ispred vrata učionice jer su djeca poput čarolije i ponese me rad s njima. Način i tempo življenja se godinama mijenjao i generacije učenika koje dolaze u školu su zahtjevnije. Zato je važno u nastavi učenicima pružiti aktivnosti koje će ih poticati na istraživačko, iskustveno učenje, motivirati za rad i pružiti im osjećaj zadovoljstva kad odlaze kući. Nastojim osmisliti nastavne aktivnosti kojima će učenici podići razinu svojega znanja, vještina i kompetencija, ali je jednako važno da ih te aktivnosti potiču na znatiželju, postavljanje pitanja kao i traženje odgovora. Trudim se da učenici grade samopouzdanje i imaju kvalitetnu povratnu informaciju o svome učenju i radu – naglašava nam učiteljica Tonka Brailo, dodajući kako sebe doživljava kao ‘moderatora nastavnog procesa sa željom da kod svakog učenika podigne razinu samoregulacije učenja’. Pitamo je je li svako dijete zaista individua, ‘posebni svemir’?
Na učitelju je da pronađe put do svakog učenika
—Važno je da učenik zna na kojoj su razini njegovo znanje i vještine te da promišlja o procesu učenja i na koji način može ostvariti vlastiti napredak. U tome veliku ulogu ima formativno vrednovanje. Bilješka u e-dnevniku treba biti razumljiva i učeniku i roditelju kada je čita. Iz bilješke treba biti vidljivo što je dobro kod učenika, što bi trebao popraviti i na koji način. Da, svaki je učenik individua ili kao što ste lijepo rekli ‘posebni svemir’. Individualni pristup u nastavi nije jednostavno ostvariti jer traži od učitelja veći angažman. Na učitelju je da pronađe put do svakog učenika – naglašava. Uz opasku kako ne bismo smjeli zanemariti odgojnu komponentu. Primjećujem to u dvorani. Čuju se četiri čarobne riječi… I rečenice.
—Sada sam u prvom razredu i svaki dan ponavljamo nekoliko razrednih pravila: Pozdravljamo prijatelje i odrasle! Koristimo lijepe riječi! Igramo se zajedno! Pomažemo jedni drugima! Svega četiri rečenice, a kolika je veličina u njima. Kada učenici usvoje i primijene ova pravila, lako ih je poslije nadograditi drugim vrijednostima i u konačnici dobiti čovjeka koji uz primjenu znanja i vještina je karakterna osoba spremna graditi društvo u kojemu svi želimo živjeti – društvo znanja, dobrote i poštenja – naglašava dalje. Iza nje je jedna zavidna učiteljska priča, godine vrijednog rada, a djeluje kao da je tek počela, sa snažnim žarom.
Sustav od nas traži puno. Roditelji su prezaposleni
Neka od Vaše djece danas su veliki, a opet svi oni ostaju Vaša djeca, zar ne? – pitamo najučiteljicu.
— Uvijek je zadovoljstvo susresti bivše učenike. Puno njih su već odrasli ljudi, uspješni, grade svoje obitelji. Kada me pozdrave: ‘Dobar dan, učiteljice!’, ja i dalje u njihovim očima vidim onaj dječji iskren pogled i preplavi me osjećaj sreće – pomalo će i sjetno. Koliko je teško danas biti učitelj, korektiv, osoba koja usmjerava, tješi, pa i ‘popravlja’ neke pukotine i nedostatke? Sigurno današnje vrijeme i brzina života ne pomažu u edukaciji djece… Ipak, nije sve tako crno, odlučno će.
— Danas je posao učitelja zahtjevan jer se velikim dijelom svodi na administraciju: suglasnosti, mailovi, e-dnevnik, zapisnici. Učitelji vrijedno rade. Svakodnevno nastavljaju raditi i nakon izlaska iz učionice. Ako nešto nije na društvenim mrežama, portalima ili mrežnoj stranici škole objavljeno, ne znači da nije s djecom odrađeno. Takvu percepciju prema vrednovanju rada učitelja treba mijenjati – istaknut će, uz jednu, recimo to tako, opasku.
—Mislim da učitelji nemaju dovoljno stručnosti koju imaju edukatori rehabilitatori i psiholozi te bismo željeli još veću pomoć i podršku u radu s učenicima koji trebaju upravo takvu stručnu podršku. Sustav od nas traži puno. Roditelji su prezaposleni, često opterećeni egzistencijalnim pitanjima ili samim ubrzanim ritmom življenja. Uslijed toga kao da ponekad jedni druge doživljavamo ‘Supermanima’ koji sve mogu s lakoćom mogu popraviti i učiniti kako bi svi bili zadovoljni. Važna je suradnja s roditeljima jer je onda puno lakše – ‘podvlači dvaput’ rečenicu kako je kvalitetna komunikacija ključna.
Obrazovanje timski rad
Obrazloženje nagrade ima niz segmenata, od edukacije, pa angažmana, radionica… Danas je biti učitelj puno više nego nekad, dodaje kroz naš razgovor.
—Puno je više od sjedanja za katedrom i dnevnika. Angažman u razrednoj nastavi je opširan, a obrazovanje timski rad: učenici – učitelji – roditelji – vodstvo škole. U tom jedinstvu svatko daje svoj doprinos i ostavlja trag. Sva djeca kojima sam imala čast biti učiteljica su utkana u nagradu MZO-a koju sam dobila. Upravo su djeca najveći poticaj u mom radu, vječna inspiracija jer je to suradnički odnos obostranog davanja i primanja. Uz učenike, tu su drage kolege od kojih sam puno naučila i primijenila u radu. Osnovna škola Ivana Gundulića ima izvrsne uvjete rada – digitalno opremljene učionice, raznovrsna didaktička sredstva, kvalitetnu stručnu službu, edukacije i slično. Te mogućnosti i odlična organiziranost škole su ponajviše zasluga ravnateljice škole Vedrane Elez – naglasit će ova vrijedna nastavnica, koja je za vrijeme pandemije čak počela raditi kao koordinator jednog od timova u Školi na Trećem!
—Prethodne sam dvije godine koordinirala timom za četvrti razred u državnom projektu Škola na Trećem. Izišla sam iz okvira svoje škole i spoznala kako izgleda suradnja s urednicima HTV-a, učiteljima, TV učiteljima, višim savjetnicima za razrednu nastavu, djelatnicima iz MZO i svima ostalima koji su bili dio toga velikog projekta. Virtualni svijet mi je pružio dodatnu mogućnost odabira edukacija te implementaciju naučenoga u svojoj učionici – napominje i to kako s učenicima sudjeluje u Etwinning projektima jer im se ‘tim projektima pruža prilika upoznati učenike iz drugih europskih država i vidjeti kako izgleda njihov školski život.’
—Rado dijelim primjere iz svoje učionice s ostalim učiteljima držeći predavanja na stručnim skupovima te jednako tako slušajući predavanja ostalih učitelja doznajem nove ideje koje mogu koristiti u svojem radu – kroz razgovor saznajemo dalje. U dvorani je gužva, prvašići vježbaju, zagrijavaju se, trče. Ona ih usmjerava blago, nastavljajući pričati za naš tjednik.
—Puno je čimbenika koji su doprinijeli nagradi, ali najveći dio zasluge zasluženo pripada učenicima. Svaku učiteljicu krase i oplemenjuju njeni učenici – iz srca će. Ima i jednu opasku. Nagradu je dobilo 513 učitelja, a tvrdi kako je broj koji su ju zaslužili daleko veći!
—Iako je ovo treća godina za redom da sam dobila nagradu MZO-a, smatram da nije samo 513 učitelja u RH koji zaslužuju nagradu MZO-a već je taj broj daleko veći. Osobno poznajem puno učiteljica i učitelja koji rade odlično i u učionici i izvan nje, koji se educiraju, napreduju, ali se ne žele isticati. Osjećam da nagradu dijelim sa svima njima jer je i oni jednako zaslužuju – naglašava. Nažalost, za kraj smo saznali kako smo s gospođom Tonkom Brailo, najučiteljicom, razgovarali na njezin posljednji dan na poslu. Srce je, kaže, vuče negdje drugo.
Srce me vuče negdje drugo…
—Sebe sam oduvijek vidjela u poslu s djecom, bilo da je taj posao u školi ili negdje drugo. Već dulji niz godina srce me vuče na drugo radno mjesto. Odluka o promjeni nije bila jednostavna. Želim istražiti nove mogućnosti te svojim znanjem i iskustvom oplemeniti i dječja srca izvan klasične učionice. Ja svoje putovanje školskim hodnicima i učionicom nakon mnogo godina ovdje zaustavljam i krećem u nekom drugom smjeru jednako privlačnom i ispunjenom djecom – zaključuje uz savjet mladim kolegicama i kolegama koji kreću putem ovog plemenitog zvanja.
—Neka im učenici uvijek budu na prvome mjestu, da se ne boje istaknuti, neka vjeruju u sebe, podijele svoje znanje i ideje! Za mene biti učiteljica znači osjećati djecu. Upravo mi učitelji dajemo djeci krila da mogu jednom sigurno poletjeti i izgraditi bolje i ljepše sutra – zaključuje najučiteljica Tonka Brailo, kojoj želimo puno sreće na novim životnim putanjama i radu s djecom na jedan sasvim novi način. Za njene prvašiće, ona će uvijek biti – najučiteljica!
Iz tiskanog izdanja od 12. listopada 2022.