Četvrtu godinu zaredom objavljen je popis najboljih doktorica i doktora u Hrvatskoj po ocjenama korisnika stranice najdoktor.com.
Od osam doktorica i doktora iz naše županije, tu je i simpatična Dragana Adžović-Andrić, doktorica koja je dobar dio svog liječničkog iskustva provela u najtežim kontaktima s pacijentima – od zahtjevnog rada na odjelu Hitne pomoći, pa do rada u ratnoj bolnici OB ‘Sveti Vlaho’.
O svemu tome, ali i što je struka danas i što joj znači ova lijepa titula, rado je s nama popričala za ovaj broj DuLista.
– Prvo Vam moram reći jednu stvar – ništa ovog ne bi bilo bez timskog rada. Moja sestra Anita Franušić više je od desne ruke, ona me spašava, uskače, pomaže i bez nje, ove titule ne bi bilo. Proglašena sam najdoktoricom i prošle godine, i prije su bili odlični komentari, uvijek sam ‘tu negdje’ što me čini jako sretnom. No da nije Anite, ne bismo bili pri vrhu, gdje sam otkad postoji ovo priznanje. Ovo je veliki uspjeh, ali i velika odgovornost. Na vratima smo Anita i ja zapisale zahvalu pacijentima u kojoj među ostalim stoji kako se neću mijenjati, kako razina ostaje ista, no kako obećavam da neću biti niti gora. Ustvari, jednostavno ću se truditi ostati ista – kaže kroz osmijeh draga doktorica.
Zapravo, Vi ste svojim pacijentima obitelj – i mama i tata, psiholog… S koliko pacijenata radite?
Promatram odnos sebe i svojih pacijenata kao obitelj. Radim s 1800 pacijenata, malo naporno jest, no ne dolaze uvijek svi. Nekako imam simbiozu obitelji, ruku na srce, svojim sam pacijentima više obitelj nego neke obitelji. Tako da imamo malo tajni i oni koji doista cijene moje mišljenje i procjenu ‘tjeraju’ me da se osjećam odgovorno zbog njih. To su u stvari moji pravi pacijenti. Naravno, među njima ima i onih koji dođu samo po uputnicu, ali i to je normalno.
U biti, to i jest najljepše što vas ocjenjuju ljudi koji su u kontaktu s Vama, ne Komora i druge institucije?
Upravo njima treba reći hvala što su uopće glasovali jer osobno, iskreno, nisam sigurna kako bih iznašla vremena sjesti doma za kompjuter, tražiti, googlati ‘najdoktor’ i dati glas. To je trud i hvala svim pacijentima koji su to učinili. Drugo što mislim je da je svaki liječnik u biti najdoktor svom pacijentu. Niste Vi moj pacijent i Vaš doktor je sigurno za Vas najbolji doktor, no nemate vremena poći googlati za njega. A liječnici pogotovo nemaju vremena za istraživanje te stvari, ali i druge vezane za svoj rad jer mi moramo pratiti i novosti u struci i slično.
Kako se nosite kad ne možete pružiti pomoć? Spomenuli ste praćenje struke – događa se smanjenje liste subvencioniranih lijekova, na primjer.
Nije to baš ugodno, samo mi imamo tu sreću što živimo u gradu gdje ljudi uglavnom mogu sebi priuštiti lijekove. No u ovom gradu također ima i teške sirotinje. Kad su takvi pacijenti u pitanju, s njima se dogovorim ako im je propisan neki drugi lijek. U svakom slučaju tražim lijek koji ili tvornica nadoknađuje jer imate popise lijekova koje oni nadoknađuju dio doplate, ili se potrudim naći jednako dobar lijek, uz naravno suglasnost pacijenta, koji neće doplaćivati. Malo je lijekova koji nemaju zamjenu, a moraju se nadoplaćivati. Teško je iskreno objasniti nekome kako nešto mora nadoplaćivati, što je sve češće… Dogovorimo se pa na neki drugi način pokušamo. Morate se iskreno potruditi oko pacijenta.
U karijeri, koje je za Vas najteže razdoblje rada – ratne godine ili?
Najteže su definitivno ratne godine. Ma nisam pacifist, ali rat ne podnosim. Rata ne bi smjelo biti i mislila sam da kod nas rat neće doći. Bila sam uvjerena kako se nitko neće usuditi granatirati Dubrovnik. I onda je došao i onda sve drugo postaje manje bitno. Moja odluka tada je bila: ‘Ostat ću živa!’. Nikad neću zaboraviti niti jedno dijete koje je umrlo na mojim rukama, niti jednu smrt. Ni jedno dijete koje je Hitna pomoć uspjela reanimirati, no nije preživjelo kasnije. Mi smo ga oživjeli, no sudbina je drukčije htjela. Nikad nećete zaboraviti teško ranjene. Malo je bilo ljudi čak i srednjih godina, uglavnom su to bila djeca. Trudim se ne sjećati se rata, ne volim ga ni spominjati, potiskujem jer mislim da nitko od nas u biti nije normalan. Niti smo tada bili normalni, niti smo sad, nakon, normalni.
Imamo posljedice, čak ih i prenosimo?
Da, nismo isti. Ljudi koji su bili prije rata punoljetni, koji su imali iskustva, nikad neće biti isti kao što su bili prije rata. Jer je nestalo one bezbrižnosti, veselja, sreće. A navalilo se mržnje što se ne bi smjelo događati… Meni su jednom zamjerili da kakav sam to kršćanin jer sam izjavila kako ne mogu oprostiti djecu. Ma mene Vam takvi komentari ne zanimaju. Čovjek sam i ono što ne mogu oprostiti ne mogu niti shvatiti. Ne nevine i ne rat bezveze, radi otimačine i pljačke kao što je bilo kod nas. Druga najteža stvar uopće u karijeri mi je svaki pacijent koji je umro ispred mene – i na Hitnoj pomoći i uopće svi pacijenti koje izgubim. Sve prometne nesreće… Nikad niti jedno mjesto gdje su bile prometne nesreće nisam zaboravila, niti jedno lice. To je teško.
Koliko ste dugo bili na Hitnoj pomoći?
Dvadeset godina. Dugih. Volim i dalje Hitnu pomoć jer je to medicina u kojoj u sekundi odlučujete o ljudskom životu i kad ga spasite, onda ste tako blizu Bogu. To je najljepši osjećaj na ovom svijetu. Kad spasite čovjeka, to je nešto najljepše ikad, ne postoji novac, titule, ništa što to može zamijeniti.
Je li to onda balans?
Ustvari to tako u Hitnoj i jest – onaj jedan spašeni život zamijeni tužne dane. Toliko je ta sreća velika da sva tuga u trenutku nestaje. Jednostavno zaboravite na tugu, na sve one koji su bahati prema vama, sve one koji na Hitnu pomoć dolaze ‘po hobiju’. Znate, sviđa mi se kako sad radi Hitna pomoć. Mi smo stalno htjeli neku veliku medicinu pa bismo stalno nešto tražili, laboratorijske pretrage i tako dalje, a oni to sad rade kako svugdje u svijetu – pruži prvu pomoć i to je to. To je pravilno. Premda bih ja iskreno kad bih sad bila na Hitnoj isto radila kako i prije, ne bih baš mogla odbiti pacijenta (smijeh). To je valjda stvar poziva. Liječnički posao se svodi na to da je zaista lijepo pomagati ljudima. Trebate gledati čovjeka, a ne nalaz, tako su nas učili stari doktori. Mora vam biti stalo do ljudskog života i ne smijete ljudima brojati godine. Svatko ima pravo na život i to je ono što ustvari bi svaki liječnik imati u sebi. Jedino je taj put ispravan.
Čini se da struka u globalu doživljava udarce u smislu da je postala neetična? Općenito gledajući čini se kako su liječnici na lošijem glasu.
Puno je toga uopće okrenuto naopako. Gledajte u svojoj okolici, ljudi su prestali cijeniti ljude, čovjek čovjeka. Sve se gleda kroz prizmu tko je jači – tlači. Apsolutno sam za to da se doznaju greške liječnika, ali ne mogu se izmišljati greške liječnika! Ne može se pregled grudi nazvati seksualnim zlostavljanjem, što se događa. A to je samo jedan od primjera… Ustvari, zakon o pacijentima previše dolazi u prvi plan dok zakon o liječnicima ne. Ispada da liječnici nemaju svog zakona. I mi imamo pravo reći pacijentima ne, kao i oni nama i mislim da je to puno ljepše. Ako čovjek nije zadovoljan, uvijek može poći. No jače se udara jer je slobodniji medijski prostor, a tu su i društvene mreže. Za to sam da i liječnik odmah prizna kad napravi pogrešku. Grozno je kad liječnici griješe, ali tko radi i griješi, a liječnik nije Bog. I ne postoji liječnik koji nije pogriješio, samo zahvalite Bogu kad je grešku moguće popraviti.
Dakle, doktorima nije lako?
Doktori vole svoj posao i mislim da, bar gledam po sebi, kako ne bi mogli raditi nikakav drugi posao. Iskreno, htjela sam napustiti medicinu nakon bolesti jednog djeteta koje me jako dirnulo. Tada sam shvatila kako medicina nije svemoćna. Kad sam upisivala, mislila sam da možemo biti blizu Boga, činiti čuda. Kad sam shvatila da nije sve kao po knjigama, napustila sam ju i malo lutala po engleskom jeziku, malo po pravu, dok nisam shvatila kako to nije to. Vratila sam se i pomogla kome sam mogla i pomoći ću uvijek. To je ljepota ovog posla, ukoliko ste spremni žrtvovati sebe kako biste pomogli drugom čovjeku. Doktor mora, htjeli mi to priznati ili ne, biti altruist.
Nema žurbe
Ne propisuju svi odmah antibiotik
Što je s onom slavnom kako ‘doktori uvijek daju antibiotik’? – pitamo dr. Adžović-Andrić.
– Gledajte, uvijek propišem antibiotik, no naglasim pacijentima kako treba 48 do 72 sata od bolesti da bi se u krvi nešto vidjelo. Onda je najbolje ustvari prepisati antibiotik kojeg će pacijent uzeti te koji dan nakon i to kad kontaktira svog liječnika. Ako febra raste četvrti dan onda više nije viroza nego bakterijska upala koja zahtijeva antibiotik i prema tome ga može uzeti, zašto ne? To su u biti neke stvari koje svakodnevno komuniciram s mojim pacijentima – naglašava doktorica Adžović-Andrić.