Doktor medicine i specijalist obiteljske medicine Orsat John ponovno je izabran za najdoktora. Riječ je o priznanju koja je Johnu posebno draga jer je riječ o izboru pacijenata. Predsjednik Koordinacije hrvatske obiteljske medicine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u razgovoru za DuList otvoreno govori o stanju u zdravstvenom sustavu, posebno u obiteljskoj medicini, ali i o razlozima preseljenja na novu lokaciju.
Ponovno ste najdoktor, ponovno su Vas pacijenti izabrali za jednog od najboljih liječnika u državi. Čestitke! Kakav je osjećaj biti nagrađen na ovaj način?
S obzirom da se posao liječnika obiteljske medicine temelji na radu s ljudima, kao individuama, ali i radu s cijelim obiteljima kroz generacije, iznimno mi je zadovoljstvo da oni prepoznaju naš svakodnevni trud i ulaganje u dobrobit njihova zdravstvenog stanja. Svi znamo koliku žrtvu i odgovornost nosi naš posao, što se pokazalo, ne samo kroz razdoblje pandemije koronavirusa, nego i ranije. Opet, čini me ponosnim da se sav taj trud isplati, no žalosno je što sustav u kojem radimo to ne prepoznaje.
Ne prepoznaje se na koji način?
U svijetu je normalno da čovjek koji ulaže u svoj posao, edukacije, koji kvalitetno radi i zbrinjava pacijente, koji nastoji raditi taj posao kako bi se trebao raditi, bude i nagrađen od sustava, kako financijski, tako i s određenim napredovanjima. Međutim, u nas takvog stručnog nadzora ili ocjenjivanja – nema. Nažalost, mi imamo samo HZZO s kojim smo dužni sklopiti ugovor. Dakle, iako oni nas zovu partnerima, tu nema nikakvog partnerstva. Kontroliraju se isključivo administrativni rad, bolovanja, stopa potpisivanja antibiotika i ostalo – stvari koje u pravilu nemaju nikakve veze sa strukom i kvalitetom. Stručan rad i postignuti učinak – to nitko ne kontrolira.
Vi ste bili ‘nagrađeni’ kroz protekle dvije godine s dodatnim poslovima i zadacima… Sada, s odmakom, kako gledate na proteklo razdoblje koje je obilježila pandemija koronavirusa?
Nažalost, ono što se nametnulo liječnicima obiteljske medicine kroz situaciju s koronavirusom, uistinu je apsurd. Svi znaju koliku količinu posla smo kroz to razdoblje odradili. I to ne samo medicinskog, već i bespotrebnog administrativnog posla u kojem je većinom sve palo na naša leđa. Treba istaknuti kako COVID nije bila jedina bolest. Uz to, tu su bili ostali poslovi za timove liječnika obiteljske medicine, a to je svakodnevno zbrinjavanje naših pacijenata i njihovih ostalih zdravstvenih problema, kako akutnih, tako i kroničnih stanja. Uistinu ne znam bih li mogao sve to ponovno izdržati. Na sve nas je to ostavilo veliki trag.
Znamo da ste se ‘pobunili’ jer niste dobili COVID dodatak…
COVID dodatak je bio simboličan iznos. Mi smo se pobunili zato jer je nedobivanje COVID dodatka samo pokazalo da nas sustav ne cijeni i to nas je povrijedilo. Druge institucije su dobile COVID dodatak, dok timovi liječnika obiteljske medicine, koji su od prvog dana podnijeli 90 posto posla skrbi o COVID pacijentima, to nisu dobili.
Za koliko ukupno pacijenata skrbite?
Skrbim za oko 2000 pacijenata. Znači, prosječni dnevni broj posjeta je oko sto. No, taj se broj zna popeti i do 140. Može zvučati apsurdno, ali meni se zna dogoditi da tijekom svog radnog vremena zaboravim popiti čašu vode. Jednostavno ne stignem od količine posla. Od onog trenutka kad uđem u ambulantu, sve dok ne izađem, ne dižem glavu od samoga posla.
Opet ste, unatoč svemu tome, izabrani za najdoktora. Što Vam je bitno uspostaviti u odnosu liječnik – pacijent?
Ne radim ništa posebno, nego svakog pacijenta gledam kao čovjeka i nastojim mu pružiti zasluženu pažnju i skrb. Moja obitelj, u kojoj je bavljenje medicinom tradicija, odgojila me na način da svakog čovjeka gledam kao nekoga tko je moj te da mu nastojim tako i pomoći. Uvijek su mi govorili: ‘Gledaj čovjeka ispred sebe. Slušaj čovjeka ispred sebe’. Nažalost, u današnjoj medicini taj se odnos između liječnika i pacijenta dosta narušio te izgubio. Mislim kako je on temelj i osnova, kako za dobru suradnju pacijenta, tako i za dobre rezultate, što se tiče dijagnoze i liječenja pacijenta.
Zašto je narušen taj odnos?
Narušen je jednim dijelom zbog ‘neurednog’ sustava u kojem nema dovoljno vremena kako bi se liječnik posvetio pacijentu. Sam podatak od stotinjak prosječnih kontakata dnevno je – abnormalan. Inače, u Europi je standard 30 pacijenata dnevno. Primjerice, u Skandinaviji je taj broj još manji i radi se o deset pacijenata na dnevnoj razini, a svaki pacijent ima pola sata za konzultaciju. Stalno se govori o predugim listama čekanja u bolnici. Tu ne treba kriviti kolege iz bolnice jer i njih nema dovoljno. Međutim, cijeli zdravstveni sustav je koncipiran na krivi način.
Što ide u krivom smjeru?
Obiteljska medicina je apsolutno zanemarena, a trebala bi biti temelj zdravstvenog sustava. Država bi trebala adekvatno, financijski stimulirati mlade liječnike te ih usmjeravati na obiteljsku medicinu. Također, potrebno je zaposliti više liječnika obiteljske medicine kako bi postojalo više vremena za kvalitetnu obradu pacijenata, za različitu dijagnostiku, male kirurške zahvate, sistematske preglede… I kad bi se svi ti postupci adekvatno stimulirali i platili, a ne po smiješnim cijenama koje daje HZZO, onda bi ih liječnici obiteljske medicine radili te bi na taj način smanjili liste čekanja u bolnici. Rješenje problema nije komplicirano, no treba adekvatno posložiti zdravstveni sustav. Razumijevanja za obiteljsku medicinu u zdravstvenoj administraciji – nema.
Koju biste ocjenu dali za stanje u hrvatskoj obiteljski medicini?
Nula. Nije niti jedan, nego je ocjena obiteljske medicine – nula, ali ne zbog liječnika koji rade u tom zdravstvenom sustavu i koji daju sve od sebe. Iako je na dnu, zdravstveni sustav funkcionira isključivo na osnovu entuzijazma ljudi koji u njemu rade – od liječnika, tehničara do medicinskih sestara. No, taj entuzijazam s vremenom iščezne, osobito kad se stalno ‘pliva’ u sustavu koji ne funkcionira i ne vidiš ‘svjetlo na kraju tunela’, odnosno da će se situacija poboljšati. U Dubrovniku trenutno imamo 12 liječnika obiteljske medicine u mirovini, od njih trideset, koji su produljili ugovor na godinu dana. Da nema njih, 20 tisuća građana Dubrovnika bi ostalo bez zdravstvene skrbi. I nemate mladih liječnika koji bi ih naslijedili. Kad tih 12 ljudi ode u mirovinu za godinu dana, tko će skrbiti o građanima Dubrovnika?
Ne postoje naznake o mladom liječniku ili liječnicima koji bi ih mogli naslijediti?
Postoji samo jedan liječnik obiteljske medicine koji završava specijalizaciju. Ali, to je jedan na njih 12 umirovljenika! Ne znam što bi se moralo dogoditi da odjednom dobijete tih 12 liječnika. To je nešto o čemu se trebalo razmišljati i što je trebalo početi rješavati prije deset godina. Takva situacija nije samo u Dubrovniku, već i u cijeloj Hrvatskoj.
Zbog kojih razloga mladi ljudi ne žele raditi u obiteljskoj medicini?
Tko će pristati na obiteljsku medicinu, kad zna da mora proći specijalizaciju koja dugo traje, uložiti velika sredstva, doći će u ‘kaos’ administracije, biti manje plaćen nego u bolničkom sustavu i imati HZZO koji redovno ‘kažnjava’ za sve i svašta? S druge strane, u bolničkom sustavu si dio velikog sustava – imaš pravo na bolovanje i na godišnje odmore, odnosno osigurana ti je zamjena. U obiteljskoj medicini s druge strane, s obzirom na to da nas nema dovoljno, nemaš ‘pravo’ ni biti bolestan. Znači, ne možeš poći na bolovanje jer te nema tko zamijeniti i ne možeš otići na godišnji odmor. Isto tako, teško je pronaći medicinsku sestru na tržištu rada. U bolničkom sustavu imaš mogućnost konzultacije sa starijim i iskusnijim kolegama. U obiteljskoj medicini si sam, individualac i za svaku pogrešku odgovaraš osobno. Ne stoji sustav iza tebe. Zbog ovakvih stvari mladi ljudi ‘bježe’ od obiteljske medicine. Sad su htjeli nametnuti mladim liječnicima, nakon medicinskog fakulteta, obvezu prve godine rada u obiteljskoj medicini. Zašto? Zato jer su na taj način htjeli ‘pokrpati’ manjak ljudi, a to nije rješenje. Jer, kako će liječnik nakon završenog fakulteta ići raditi u ambulantu, bez ikakvog stručnog iskustva, pogotovo uz razne administrativne poslove o kojima mora voditi računa. To je nemoguća misija. Sve dok se navedene stvari ne promijene, neće biti interesa za obiteljsku medicinu.
Zbog čega ste se Vi odlučili na obiteljsku medicinu?
Odlučio sam se za obiteljsku medicinu isključivo iz entuzijazma prema toj struci. Prije nego što sam se odlučio za to i razgovarajući sa svojim kolegama, znao sam kako obiteljska medicina funkcionira, u Europi i svijetu. Obiteljskoj medicini me prvenstveno privukla ‘šarolikost’ problema koje je potrebno rješavati. To je bio nekakav izazov. S druge strane, nudila se mogućnost provođenja različitih dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Imam osjećaj kako je prije bilo puno više vremena za pacijente. Sjećam se kad su stariji liječnici u Dubrovniku brojali od 30 do 50 konzultacija dnevno. Već sam rekao, brojke koje praktično imam godinama kroz svoju ordinaciju su apsurdne.
Ljudi su Vas naviknuli posjećivati na Pločama gdje ste djelovali u ordinaciji. No, od kraja godine okrećete novi ‘list’ i selite na novu lokaciju. Zbog čega?
Žao mi je što moram napustiti taj dio Grada nakon 15 godina jer sam se naučio prvenstveno na ljude u ordinaciji, na lokaciju, a onda i na sve ostalo. Međutim, zbog nerazumijevanja sustava, doktor Mario Čurlin i ja smo se odlučili na odlazak iz svojih postojećih, u vlastite ambulante u Ulici Hrvatskog Crvenog križa 10. Odlučili smo se na preseljenje kako bismo radili u adekvatnim prostorima i našim pacijentima pružili najbolju moguću skrb. Dobili smo sve potrebne dozvole od ministar – stva i ostalih institucija za preseljenje. U pravilu čekamo samo pismeno rješenje ministarstva zdravstva koje bismo trebali uskoro dobiti. U svakom slučaju, preseljenje i početak rada u novim prostorima očekujemo do kraja ove godine.