Nahodište u Zatarićevoj

Ulica Dinka Dominka Zlatarića, koja se nalazi se nasuprot franjevačkom samostanu, a završava Iza Roka, za povijest Grada i uopće Dubrovačke Republike ima veliko  značenje. Ne samo po onom znanom prijetećem grafitu o igri loptom i nekim davnim malim nogometašima uklesanom na zid crkve Sv. Roka.

Tu, na tek nekoliko koraka od obaveznog i redovnog đira Stradunom, iza zazidanog dijela zida ove ulice, točnije vrata i jednog malog prozora, krije se dio povijesti Grada. Učinite to nakratko skretanje u tu malu ulicu, za vidjet i saznat kako je u toj ulici u jednoj prilično skromnoj kući koja je pripadala, kažu spisi Jakovu Kotrulju odukom Velikog vijeća 1432. godine osnovano prvo dubrovačko nahodište. Upravo tako su stari Dubrovčani zvali Dom za nezabrinutu djecu. Ili – ospitalle della misericordia. Očito, stari Dubrovčani su imali vrlo kvalitetan socijalni, pa i zdravstveni sustav, a nahodište je spadalo u socijalnu instituciju, kojom se nudilo utočište nezbrinutoj i ostavljenoj djeci. Neželjenoj! Zanimljiv podatak iz povijesti; kad je Vijeće donosilo ovakvu odluku, zapisan je komentar koji kaže: "…odvratno je i nečovječno bacati mala ljudska stvorenja po gradu kao obične životinje".

Iznad tih kamenom zagrađenih vrata još uvijek je vidljiv i čitljiv latinski natpis: Cochalvit cor meu itra me et ditatione mea exeardescet igni, što bi u prijevodu odgovaralo stihu 39. Davidova psalma “U meni srce je gorjelo – na samu pomisao buknuo bi oganj!“ Pitanje je i tko su bila ta djeca? Zašto su Dubrovčani osnovali nahodište?

Legenda često zapisana u nekim pričama, sjećanjima, kaže kako kad bi se spustio mrak na Grad sporednim ulicama prema Zlatarićevoj, koja se u ta davna vremena zvala Iza ili Do Roka, skriveno prolazile umotane prilike s velikim košićem, košara od pruća ili smotkom. Skriveno, da ih nitko ne primijeti dok nose neželjeni porod, svoj ili svojih gospodara! Prišle bi prozorčiću, tom koji je odavno kamenom zatvoren, a koji se nalazi lijevo od vrata, tih također kamenom zatvorenih. A na tom prozorčiću stajala je ruota, rekli bi – kolo, na koje bi polegle svoj smotuljak. Ploča bi se naglo okrenula, jer s druge strane čuvarice nahodišta preuzele bi tu „neželjenu“ pošiljku, a otužna majka ili možda neka donositeljica „neželjene“ pošiljke, zapravo male bebe, brzo bi se  udaljile, neprimjetno nase kroz uske i tamne uličice Grada.

Odlukom Vijeća briga Republike za nahočad trajala je do njihove šeste godine, nakon čega bi se ta „neželjena“ djeca udomljena bilo kod obitelji bez djece, bilo da ih je primao netko kao buduću radnu snagu. Nekad, al' rijetko, znalo bi se dogodit da se nakon nekog vremena jave i same majke i preuzmu nase svoje dijete. Na žalost, spisi kažu kako su  dječake često slali kao „male“ ili „poluga“ na brodove. Male curice obično bi se uzimalo od strane vlastele za rad u kuću. Takve sluškinje nosile su cijelog života opći naziv „čupa“, u prijevodu nešto kao „divljakuša“! Ako bi se djevojka uspjela prilagoditi okolini i zahtjevima posla, posebno nalozima vladike, kako se nekad zvala žena vlastelina, uznapredovala bi u status spravljenice. Tad bi možda čak i bile plaćene za svoj rad, ali plaću su primale po isteku roka služenje. Znao bi se zbit da im vlastelin uz plaću daruje i dotu, ruho. Nekad bi se udala za nekog u Gradu i počinjala samostalni život ili bi na svoj zahtjev ostala i nadalje služiti, što je isključivalo udaju. Marin Držić je u svojoj „Grižuli“ kroz Gubu opisao život nesretne i često zlorabljene sluškinje. A Vojnović kasnije kroz lik Vuka iz „Trilogije“ sličnu sudbinu „neželjenih“ sinova.
Bilo bi tu još za zapisat, pročitat i što sve ne na temu nahodišta. Zaista, uhvatite tek tren svog đira i skrenite u Zlatarićevu. Za vidjet skoro pa zaboravljen dio povijesti Grada. Toliko zaboravljen i skriven, da je zakamenjen! Kao sram. Dakle, u nizu ulica između Straduna i Roka prva je Garište, pa Zlatarićeva, pa Getadićeva, a onda je Čubranovićeva. Zadnja do Široke je Đorđićeva. Ajmo malo iz povijesti! Konačno čut bar dio priče jedne od legendi ovog kvarta, Kreše Nikića. Koji je život proveo u Čubranovićevoj! Al' odavno je u Župi, pa se tamo mora za čut njegovu priču. I prolegat stare foto albume. Iz kojih ovaj put vadimo tek jednu sliku, davnu – naravno! Sa zidina, pored kuće Lepeša, gdje je nekad i ne tako davno bio dječji vrtić!