Art adionica Lazareti u četvrtak u 20 sati na Komardi organizira predstavljanje zbirke kratkih priča ‘Jesmo li to bili mi’ i razgovor s autoricom u kojem sudjeluju Luiza Bouharaoua i Staša Aras.
Luiza Bouharaoua rođena u Splitu, živi u Zagrebu. Radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Osnivačica je Udruge Skribonauti. 2019. godine objavila je knjigu priča ‘Jesmo li to bili mi’ koja je do sada doživjela dva hrvatska izdanja (Jesenski&Turk) te je početkom 2020. objavljena i u Srbiji (Kontrast). Za svoju prvu knjigu dobila je nagradu ‘Prozak’ za najbolji neobjavljeni prozni rukopis, nagradu ‘Slavić’ za najbolje debitantsko književno djelo u 2019. u Hrvatskoj te regionalnu nagradu za najbolju zbirku kratkih priča ‘Edo Budiša’. Dobitnica je nagrade ‘Mali Marulić’ za najbolji dramski tekst za djecu ‘Jajo i Strašni Strah’ koji izlazi kao slikovnica krajem 2021. godine u izdavačkoj kući Sandorf. Uredila je kolaborativnu zbirku priča zatvorenica Ženske kaznionice u Požegi i suvremenih spisateljica ‘Nastavi priču’.
O knjizi:
Prva zbirka priča Luize Bouharaoue mogla bi se kratko opisati kao generacijska knjiga i oda prijateljstvu.
‘Jesmo li to bili mi’ pripovijeda o odrastanju one generacije koja bi na notorno pitanje gdje ste bili ’91? mogla odgovoriti u vrtiću ili u nižim razredima osnovne škole, i ta se snažna vršnjačka pripadnost istakla i nametnula kao najvažnija identitetska odrednica, uporište, nekad i doslovno drugarski zagrljaj.
Iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva u Slavićevoj ulici u Splitu i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često zaglavljene i izgubljene između svakodnevice i snova, ali uvijek izgubljene zajedno, veže i pokreće velika žudnju za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče.
Ima u ovoj knjizi nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga. Pa dok u pozadini frenetično jure automobili, zvoni alarm i žmigaju neoni, rečenice se pred nama otvaraju polako, gotovo lelujavo i vode nas kroz predjele koji su nam poznati i bliski, mada ih takvima nikad nismo vidjeli u stvarnosti.
Uistinu, iako će vam se činiti da ste u polupraznim prostorima ovih snovitih priča već bili, vjerojatno još uvijek niste čitali nešto slično – napisala je o knjizi Olja Savičević Ivančević.