Na današnji dan, davne 1667. Dubrovnik je pogodio veliki potres, najjači u njegovoj povijesti, koji je zbog svoje razornosti u memoriji Grada ostao zapisan i kao Velika trešnja.
Katastrofa je bila tako velika da je poginuo velik broj stanovnika Grada. Pred potres 1667. godine, prema najnovijim istraživanjima, Dubrovnik je imao oko 5 000 stanovnika, a u potresu ih je poginulo njih oko 1200. Kamenje se kotrljalo s brda Srđa i uništavalo sve pred sobom. Izbio je i požar, koji nisu uspjeli ugasiti gotovo 20 dana. Nastale su pukotine u zemlji, a izvori vode su presušili.
Kroz tolika stoljeća bilo je i prije i iza strašnih potresa, požara i tragedija, ali potres koji je 6. travnja 1667. godine gotovo u potpunosti uništio Grad ostaje kao najtužniji, pa i najstrašniji dan dubrovačke povijesti, potres kojeg će i danas čeljad Grada zvati Velika trešnja. Mnogi će i povijest Dubrovnika označiti „prije i poslije trešnje“! Dosta tog o njemu je i napisano, ali nekoliko zanimljivih detalja, manje spominjanih i ponavljanih, posebno vezanih za dane iza Trešnje, da se pronaći kod velikog zaljubljenika, čuvara, ali i iscrpnog istraživača Lukše Beritića u njegovoj maloj, vrijednoj knjižici „Urbanistički razvitak Dubrovnika“.
Potres koji je pogodio Dubrovnik, dogodio se u nesigurnom političkom trenutku, u doba Drugog kandijskog rata kad su i Mletačka Republika i Osmansko Carstvo pokušavali osvojiti Dubrovnik. Ipak, pomoću velikog truda dubrovačkih diplomatskih predstavnika Grad je uspio sačuvati svoju samostalnost, i obnoviti svoje mire.
Obnova nakon trešnje
Kad je stao požar, kad se uvidjelo kolike su štete, u Senatu su neki razmišljali i o gradnji novog Dubrovnika na Lapadu! Ipak, kako zidine i utvrde nisu bile puno oštećene, odlučeno je na sjednici Vijeća umoljenih 23. travnja 1667. obnoviti Grad. Po nekim zapisima već na toj sjednici bio je Stjepan Gradić, koji je odmah nakon potresa došao iz Rima! U tom trenutku Gradić je bio vrlo štovan širom Europe; diplomat, vlastelin, kanonik, bibliotekar Vatikana, savjetnik kraljeva, te još puno tog. Došao je pomoći svom rodnom gradu, te je za sva vremena nazvan Otac domovine. Za vrijeme sjajne izložbe posvećene njemu u Dvoru, prikazan je i izvanredan video uradak kako je možda izgledalo za vrijeme trešnje u Gradu. Gradić je osigurao pomoć i bitno doprinio obnovi Grada – države, te diplomatskim vezama zaustavio težnje Osmanlija za osvajanjem Dubrovnika. Krenula je obnova, iz Kupara su dolaze kupe, svi vlasnici ribarskih brodova morali su besplatno dva puta prevesti vapno, stanovnici Lopuda, Koločepa i Lapada (!) morali su lađama donijeti pijesak, sav građevinski materijal spremao se u Veliki arsenal, gdje je danas Gradska kavana.
Nijedan zidar nije smio napustiti Grad, iz okolnih sela, Župe, Pelješca i Stona seljaci su morali doći raditi po 40 dana, a u obnovi je dozvoljeno „služiti se kamenom i pragovima koje nađu na samom mjestu i u tome ih nitko ne može spriječiti!“, zbog čega danas vidimo dijelove starih gradnji i stilova ugrađene u tada obnovljene kuće. U to vrijeme židov Rafael Coen popravio je četiri kuće u Žudioskoj ulici na svoj trošak, a kako su sve kuće u toj ulici bile „općinske“ i za njih se plaćao najam, za te kuće najam je zbog tog oprošten, sve dok mu država nije nadoknadila troškove. Sličnih dogovora u obnovi bilo je još. U početku je bila zabranjena obnova van zidina, jer je htjelo što prije obnoviti, ali i naseliti Grad, ponajviše zbog obrane. Naime, Osmanlije su tih dana bile naokolo, pa i na Srđu, spuštajući se noću u pljačku. Ukratko i za sad, o Velikoj trešnji iz zapisa Lukše Beritića.