Ovo smo ljeto, u sklopu programa jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara, imali priliku na Posatu uživati u njegovom Ekvinociju. Redatelj Krešimir Dolenčić dobio je same pohvale, kao i glumačka ekipa, a naročito Zrinka Cvitešić, koja je za maestralnu ulogu Jele nagrađena i Orlandom.
Najpoznatiji i po mnogima najbolji hrvatski dramatičar moderne Ivo Vojnović rođen je 9. listopada u Dubrovniku, no vrlo brzo obitelj zbog očeva posla seli u Split. Ivo je tako u Splitu završio osnovnu školu i sedam razreda gimnazije, da bi potom Vojnovići preselili u Zagreb. Naime, otac Kosta, inače znameniti odvjetnik, znanstvenik, političar i borac za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, zaposlen je kao sveučilišni profesor na netom otvorenom zagrebačkom sveučilištu. Ivo je u glavnom gradu diplomirao pravo 1879. godine, te je potom radio kao sudski činovnik u Zagrebu, Bjelovaru, Zadru, pa Dubrovniku.
1907. godine postaje dramaturg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i urednik prvog hrvatskog kazališnog časopisa ‘Hrvatska pozornica’. Svoj prvi književni uradak ‘Geranium’ objavljuje u časopisu ‘Vijenac’ kojeg je tada uređivao August Šenoa. Autor je jednog od najznačajnijih pjesničkih ciklusa hrvatske književnosti – ‘Lapadski soneti’. 1889. godine objavljuje dramu ‘Psyche’ za koju je dobio nagradu Matice Hrvatske, te koja ga etablira kao utemeljitelja hrvatske tzv. ‘salonske dramaturgije’.
Njegovo je remek djelo ‘Dubrovačka trilogija’ objavljeno 1903. godine, nakon također izvrsnog ‘Ekvinocija’. Svojevrsni epilog ‘Dubrovačke trilogije’ je drama ‘Maškarate ispod kuplja’, koju smo imali prilike gledati i u Kazalištu Marina Držića.
Vojnovićeva djela prevedena su na brojne jezike (češki, slovački, poljski, francuski, talijanski, engleski, mađarski, ruski, danski i kineski), te su izvođene na renomiranim europskim kazališnim scenama.
Od malena je bio lošeg zdravlja. 1914. godine optužen je za jugoslavenski nacionalizam, ali je većinu kazne zbog bolesti proveo u zagrebačkoj bolnici. Vid mu se toliko rapidno pogoršavao da je do kraja života bio gotovo posve slijep. Umro je u bolnici u Beogradu 30. kolovoza 1929. godine u 72. godini života. Pokopan je na groblju sv. Mihajla.