Opće je poznato da je naš grad iznjedrio toliki broj osebujnih, značajnih ličnosti a među njima su svakako Vlaho Obuljen, znan kao Vlaho Slijepi i Nikola Lale Linđo.
Vlaho je bio slijep od rođenja. Poznat je bio po predivnom glasu a najviše je volio pjevati u vrijeme oko Božića. Tada bi sa svojim triom u čak pet navrata kolendavao po gradskim ulicama i portunima. Upravo je on napisao stihove dubrovačke kolende koju pjevamo i danas. Inspirirao je velikoga Iva Vojnovića koji je na njemu utemeljio lik u Ekvinociju kojega je Vlaho sam jednom zaigrao i to u travnju 1903. Zanimljivo je da je imao čak četiri žene te u autobiografiji duhovito priznao da je uz njih bio – mučenik.
Župljanin Nikola Lale Linđo bio je lijeričar i upravo je po njemu naše najpoznatije narodno kolo dobilo naziv. Njega se ponajviše, što se samoga grada tiče, vezuje uz Festu svetog Vlaha. Tada bi došao iz Župe sa svojom lijericom i po Gradu, skupa s Vlahom Slijepim, svirao i pjevao, uveseljavao puk. Kako Vojnović Vlaha Slijepoga tako je Nikolu ovjekovječio Vlaho Bukovac naslikavši ga na plafonu teatra. Josip Bersa u knjizi ‘Dubrovačke slike i prilike’, između ostaloga, bilježi: ‘Vrijeme je, da se pođe u kazalište, gdje župska vrtoglava poskočica odmjenjuje bečki valcer i zadržani kadrilj. Na ivici prostorije sjedi Linđo, Župljanin, i udara u lijericu… Pokatkad lijerica umukne, ali Linđo jednakim ritmom bije šakom o svoj strumenat: to mu je obična šala, a ko je ne zna, taj misli, da je ples svršio; prevareni plesači stanu, sve se u njima napne, i sad bi se s Linđom iskali, da lijerica ne počne iznova udarati.’
