Riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić tradicionalno je predvodio misu polnoćku u dubrovačkoj katedrali. Na početku mise biskupu je donijeta figura “Bambina”, djeteta Isusa, koju je on položio u jaslice ispred oltara a vjernici su se poslije mise zadržavali u molitvi pred njom.
Tea Kuzek Marević/Dubrovačka biskupija
Tmina ispunjena nepovjerenjem
Započinjući homiliju, nadbiskup Uzinić je najavio kako će biti pomalo osoban u homiliji jer je ovo posljednji put da predvodi polnoćku kao apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije. Poručio je kako je Božić uistinu u Dubrovniku poseban i nosit će ga u posebnom sjećanju. Na početku se osvrnuo na radost, koju se danas moglo susretati po gradu, u pjesmama i nazdravljanju. “Iako je to sve lijepo, to nije bit. Čini mi se ponekad da je to i nekakav bijeg iz onoga životnog, stvarnog, onog što stvarno proživljavamo, u svijetu, u društvu, u obiteljima, u vlastitom životu. Nekako mi se čini da ono prvo čitanje iz knjige proroka Izaije koje govori o tmini, dočarava puno više onu našu stvarnu situaciju koju proživljavamo, više od one koja se čini izvana,” rekao je nadbiskup Uzinić. Naglasio je da kada govorimo o tmini, tmina nije samo mrak, ona je nešto dublje, određeno bezizlazno stanje, osjećaj nemoći, nesigurnosti, a u njoj zna biti i beznađa.
U kontekstu vremena koje proživljavamo, čak i u ozračju Božića, i u kontekstu poruke koju je nadbiskup Uzinić rekao kolendarima koji su mu pred Biskupsku palaču tog jutra pjesmom došli nazdraviti Badnji dan, poručio je da ima u toj tmini i onog osjećaja nepovjerenja prema Bogu, bližnjima, pa čak i prema sebi samima. “To je ta tmina koju možemo osjetiti u ovom vremenu koje proživljavamo, vremenu pandemije i svemu onome što je s tim povezano, a što nas dijeli i u društvu i u Crkvi, još više sukobljava jedne s drugima. Kao da je ponekad sve ovo što se događa na vani bijeg od toga, od te stvarnosti koja nas muči, za koju nam se ponekad čini da ne vidimo izlaza. Slično je bilo i u Izaijino vrijeme i on u tom svom vremenu za svoje suvremenike, ali i za nas danas, kaže: ‘Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu’. No, koja je to svjetlost? Što je to što može razbiti, rasvijetliti tamu ovog svijeta? Što je to što može rasvijetliti moju osobnu tamu? Što je to što može dati svjetlo u vrlo složene odnose unutar naših obitelji? Što je to ili tko je to tko može donijeti svjetlo u ovaj svijet i vrijeme, u društvo, ali i u crkvu?” – istaknuo je i potaknuo na promišljanje nadbiskup Uzinić.
Spasiteljevo rođenje daje svijetlo i unosi novi smisao u sve što proživljavamo
Kao nekakav odjek, i istovremeno i odgovor, odzvanja ovaj ulomak iz Evanđelja po Luki kojeg smo noćas pročitali, u kojemo smo između ostalog čuli kako anđeo Gospodnji prisutupa i one kojima je pristupio kako obasjava slava Gospodnja, nastavio je nadbiskup. Te pojasnio: “I onda se čuju one riječi koje se ponavljaju 366 puta u Bibliji: ‘Ne bojte se!’. Zašto se ne trebamo bojati? Zbog blagovijesti, zbog velike radosti za sav narod. Ta radost je Spasiteljevo rođenje. Što nam govori ta poruka o tom da je Spasitelj rođen? Zašto u toj poruci možemo i trebamo prepoznati tu nadu? I zašto u njoj vidimo to svjetlo? Vratit ću se na poruku od jutros: zato što nam ta vijest da je rođen Spasitelj, prije svega vraća povjerenje. Povjerenje u Boga koje smo izgubili prvim grijehom, i nakon što smo izgubili povjerenje u Boga, izgubili smo povjerenje jedni u druge, i u sebe. Vraćajući povjerenje u Boga, vraćamo i trebamo vratiti povjerenje jedni u druge, onda iz toga pronaći snagu za vjerovati sebi samima. I to potpuno mijenja perspektivu. To ponovno vraća nadu. Ta poruka da je rođen Spasitelj nam priča najvažniju poruku koju zapravo Biblija u sebi nosi, a koja je jako bitna za nas. To je poruka da nas Bog ljubi, da je Bogu stalo do nas, da mi nismo slučajni, da mi za Boga vrijedimo tako i toliko da je i on odlučio postati jedan od nas, da je odlučio biti dionik naše sudbine. To je ta svjetlost koja unosi novi smisao, koja sve ono što proživljavamo, puno više od ove površne radosti koja nas često zanosi, ispunja pravom radošću, trajnom radošću koja nema kraja jer izvire iz Boga i ulijeva se u nas. ”
Da bismo prepoznali Boga u djetetu Isusu trebamo sami postati maleni
Promišljajući kako uistinu postati dionik te radosti i kako je uspjeti prepoznati nadbiskup Uzinić je poručio da u tome može pomoći nastavak te radosne poruke koju su anđeli uputili pastirima, u kojoj oni upozoravaju pastire na znak: “Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” Znak je dijete. Nadbiskup Uzinić je usporedio straozavjetni govor i poruku ovog ulomka Evanđelja po Luki: “I Izaija govori o djetetu, no taj govor pretvara u govor o moći, o snazi: Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira. Evanđeoski ulomak ne govori o moći, o sili, govori o djetetu, o svim malenima. Stari zavjet je očekivao snažnog Boga. U Starom zavjetu se Bog objavljivao u grmljavini, u potresima, u trepetu i strahu, nije ga se moglo vidjeti a ostati na životu. Ovdje vidimo sasvim drukčiju sliku, dijete za koje je sluga Božji Josip Stadler rekao da je Bog htio postati dijete da ga se nitko ne boji i da ga svi možemo ljubiti. Bog je postao malen i želimo li ga prepoznati, susreti, želimo li da nas zahvati ta njegova svjetlost, trebamo ga tražiti među malenima. Trebamo da bismo ga prepoznali i sami postati maleni. Maleni su Josip i Marija, pastiri. Za razliku od ovih moćnika koji ga nisu prepoznali, oni su ga prepoznali.“
Nadbiskup Uzinić je parafrazirao riječi pape Franje koji je u jednoj svojoj audijenciji, govoreći upravo o tome, rekao: U Božiću se Bog ne objavljuje kao netko tko je iznad, kao onaj koji vlada svemirom, nego kao onaj koji se snizio. Ako mu želimo postati slični, a on je postao jedan od nas da bismo mi mogli biti slični njemu, ne smijemo se izdizati iznad drugih, nego se trebamo sniziti. Trebamo se staviti u službu drugih, biti maleni s malenima, siromasi sa siromašnima.
Naš Bog nije došao kao moćni Bog nego kao dijete
U ovom evanđeoskom ulomku nadbiskup Uzinić prepoznao je i istaknuo dvostruku logiku koja proizlazi iz onog da naš Bog nije došao kao moćni Bog, nego kao dijete: “Ta je logika da ga možemo prepoznati samo ako smo maleni, ako se ne uzdižemo, ne oholimo, nego ako smo ponizni i skromni, samo takvi ga mogu prepoznati. I drugo, da ga ne trebamo tražiti u veličanstvenim stvarima, u moćnicima i moćima ovog svijeta, nego u običnim svakodnevnim životnim okolnostima. Isusa koji je postao čovjek, uvijek iznova možemo pronaći tamo gdje se živi ljubav, gdje se služi, gdje se daje, žrtvuje.”
Pitajući se gdje malenog Isusa danas sve možemo prepoznati i pronaći, nadbiskup Uzinić istaknuo je nekoliko skupina: “Gdje ćemo ga danas pronaći, u ovom vremenu pandemije? Ondje gdje ja nisam na prvom mjestu, nego gdje su drugi na prvom mjestu. Ondje gdje nije moja sloboda ispred društvenog i općeg dobra. Možemo ga pronaći i u onima koji zbog bolesti pate, i u onima koji se za njih brinu u ljubavi služeći im. Možemo ga pronaći i u onima koji se trude naći odgovore za ovu našu situaciju. Ne znači da nema pogrešaka. Ovi pastiri su bili grešni ljudi, ali bili su maleni i otvoreni. Naravno da ovo možemo širiti na druge teme. Ovu tamu možemo vidjeti i u demografskim problemima koje kao narod prolazimo. Možemo ga vidjeti u onima koji se žrtvujući pokušavaju, makar i na razini vlastite obitelji, dati odgovor na taj problem. Možemo ga prepoznati i u onima koji su noćas negdje u potrazi za boljim životom, koji za sebe i svoje žele osigurati bolju egzistenciju, a negdje su na rubovima i isključeni, pred zatvorenim granicima, ne samo zemalja, nego prije svega ljudskih srca, za koje je potrebno postaviti pitanje koliko su uopće još ljudska.”
Bog nas šalje da budemo odraz i odsjaj njegove ljubavi za sve
Završavajući homiliju naglasio je kako se večeras nije dovoljno zaustaviti samo na konstatacijama, već je potrebno je da mi koji slavimo Božć, postanemo maleni kako bi Boga prepoznali, Boga koji je postao dijete, koji je postao malen, kako bismo postali odraz njegove logike u onome što živimo, u svojim odnosima unutar vlastite obitelji, na radnom mjestu, u društvenoj zajednici, u Crkvi. „Bog nas šalje da budemo odraz i odsjaj njegove ljubavi za sve koje susrećemo i za svakog čovjeka. Ako se i događa da nas neki zbog tog isključuju, zbog toga što živimo tu logiku, nemojmo zaboraviti da je i Isus bio isključen, da je njegova obitelj bila isključena. Zato nemojmo odustati, budimo hrabri u odluci bez obzira na cijenu, za prihvaćanje i ljubav, pa čak i pod cijenu da i mi doživimo i neprihvaćanje i odbacivanje.“
Na kraju je uputio božićnu čestitku svima: „S nadom da ćemo ovog Božića, ne samo na izvanjski način slaviti, nego prepoznati i s ljubavlju prihvatiti Isusa, koji nam dolazi kao dijete, malen, koji nam dolazi u svakom susretu s čovjekom, osobito onom koji je potreban da mu se učinimo bližnjim, želim večeras svima nama, ovom gradu i biskupiji sretan Božić, Božić u kojem ćemo ne samo slaviti Božić nego i sami na svoj način po prihvaćanju ljudi, po malenosti, postati svojevrstan Božić, Božja prisutnost ovom gradu, ovom vremenu, za ljude ove naše biskupije, za svakog čovjeka, a osobito onog koji je najpotrebniji da mu budemo Božja prisutnost!”
Uz nadbiskupa Uzinića na misi polnoćki koncelebrirao je don Hrvoje Katušić, delegat s ovlastima generalnog vikara Dubrovačke biskupije uz asistenciju đakona don Miše Pecotića i bogoslova Marija Tošića i Petra Markića. Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Maje Marušić pjesmom je uveličao euharistijsko slavlje.