Jučer sam se u nadi za pronalaskom malo prazničkog duha odlučila provozati autom od Mokošice, preko grada, do Babinog Kuka.
Htjela ne htjela, ovo doba godine me uvijek nekako figurativno ugura u svoj ormar i ispljune obučenu u šarene boje, ovijenu šalom ugodne nostalgije i sa konstantnim, potpuno ne očekivanim, polu osmijehom na licu.
Ove godine je to ugodno raspoloženje trebalo malo, kao našu staru Yugo Floridu, pogurati niz ulicu. I tako sam se, spremna utopiti se u uličnim božićnim ukrasima, našla u autu.
Budući da je cijena goriva skočila brzinom prolaska Ledovog sladoleda kroz osobu s intolerancijom na laktozu, Mokošicu sam u svojoj potrazi odmah zaobišla. Cijela Mokošica ima valjda 7 ukrasa, od kojih možda 2 rade kako bi trebali, 3 trepere da se zabrineš smiješ li u njih uopće gledati, a zadnja 2 samo stoje u romantičnom okruženju. U mojoj ulici svijetli samo reklama novog Studenca.
Dakle, uputila sam se pravac Komolac.
Ako ste kao i ja odlučili potražiti božićni duh na ulicama Dubrovnika, slobodno dodajte gasa kroz Komolac. I ja sam. Ovdje od duhova možete pronaći samo tužnu Myrtle. A isto tako i kroz Čajkoviće i Sustjepan. I Kantafig. Dobro, realno nisam ni očekivala da će iti jedno od navedenih mjesta svijetliti kao Las Vegas, ali nekako se svake godine nadam da će barem sve što je postavljeno i raditi. Možda ipak iduće godine?
Kako sam se približavala kružnom toku u Gružu osjetila sam po nogama ono sitno titranje kože, ono kada znaš da nešto lijepo dolazi. Otvorila sam širom oči i… zatvorila ih i još jednom otvorila, pa se uštipnula za bedru i još jednom za svaki slučaj zatvorila pa otvorila oči i prošla autom kroz kružni tok bez iti jednog ukrasa.
Na kružnom toku nema niti jedna jedina lampica, nema ni onih jelena što su ponekad znali imati dobru zabavu, ma ni freško bačenog opuška. Postalo mi je malo sumnjivo jer ipak je Božić tu, a sjećam se da sam još u kratkim rukavima bila kada su me u nekim butigama zaskočile ukrašene jelke i umjetni snijeg. No, pretpostavila sam da zbog svih ostalih popravaka po gradu još nisu stigli s ukrasima do tu i nastavila dalje.
Sljedeći na redu je bio gruški park. Trnci po nogama su sada već bili malo jači, jer u parku uvijek ima djece. Sigurno je bio prvi na redu za ukrašavanje. Ako ste zamišljali, kao i ja, ukrašene grmove, toplo bijelo svijetlo provučeno kroz grane stabala, zvuk saonica Djeda Mraza, odsjaj lampica u rumenim obrazima djece, crveni Coca Cola kamion i ljubičastu Milka kravu (ne zgražajte se, takvo vrijeme je došlo), onda dođite u gruški park i zamišljajte i dalje, jer gruški park je kao san svakog slikara, prazno platno spremno za sliku od milijun dolara (eura?).
Istina, u gruškom parku ima ukrasa, 3 ukrasa. I sva 3 ukrasa se drže blizu jedno drugome i svijetle. Pao mi je na pamet dr. Bačić kada me nakon poroda pitao da li su mi crijeva proradila, pa sam mu slagala ‘Malo’, a on mi je rekao: ‘Možda jest malo, ali čovjeka veseli.’
Gruški park me malo razveselio, malo rastužio, što bi značilo da je naša stara Yugo Florida još bila na istom mjestu, pa sam krenula dalje prema Lapadu.
Ulica uz Batalu je bila tiha kao tiha noć, sve zvijezde na nebu su se mogle vidjeti jer nije bilo čak ni javne rasvjete koja bi ometala. Na tren sam zaboravila na Yugo Floridu i bavila se mislima o prolaznosti vremena, udaljenim galaksijama i Avengersima. Ima tu dobrih tema za razmišljanje.
Sljedeća na redu je bila ulica niz Bulevar. Sjaj ulice dopirao je do mene već kraj nogometnog igrališta i privukao me kao lignju na LED lampu. S osmijehom na licu sam dala gasa, zamolila Pavelu da mi oprosti, i uletila u…. svijetleće podvezice? Ne može se reći da ulica nije ukrašena, jest. I podvezice baš lijepo svijetle, ali stabla koja se nalaze s obje strane ulice nemaju na sebi nikakve ukrase i ponovno sve skupa izgleda kao kada odeš u butigu po mlijeko, pa te omete Dorina čokolada s lješnjacima i vratiš se doma bez mlijeka. Ne znam je li mi uspjelo, ali htjela sam reći da izgleda nedovršeno, kao dobra ideja ometena pa nikad realizirana. Kafići u Doc-u malo spašavaju stvar jer su okićeni i lijepo svijetle.
Na dnu ulice, u kružnom toku, odlučila sam krenuti prema Babinom Kuku. Vozeći se prema Babinom Kuku i od Babinog Kuka natrag prema kružnom toku, zaključila sam da je ili netko prekinuo neki kabel od struje ili je netko pokrao sve ukrase. Drugog objašnjenja nema, jer na toj dionici nema ni javne rasvjete, ni svjetla u hotelima, pa ni onog svjetla pred zebrom. Ukratko, vozi se s upaljenim dugim svjetlima, čvrsto stisnutog volana i čudnim mislima o svim horor filmovima koje si kao dijete pogledao.
Moj zaključak o ukradenim božićnim ukrasima potvrdio je i Vojnović. Dvoumila sam se dok sam vozila Vojnovićem da možda i tu nije netko prekinuo neki kabel od struje, ali u jednom trenu, kratkom za čovjeka ali dovoljno dugom da komarac uleti u kuću, netko je otvorio i zatvorio vrata kroz koja je provirilo svjetlo. Netko bi možda trebao provjeriti rasvjetu na Vojnoviću, lampe su očito pregorile.
Obzirom da je u tom trenutku moja Yugo Florida već pomalo krenula kliziti unatrag, nije bilo druge nego duboko udahnuti, potapšati sebe po leđima u znak potpore i krenuti tamo gdje samo rijetki idu kada ne moraju – oko Starog grada.
Iskreno, negdje putem oko Grada zaboravila sam da Božić dolazi. Svijetleći znak ‘2023’ na Minčeti me kratko podsjetio zašto idem oko Grada i šarene lampice u Lazaretima koje su tu možda i cijele godine? Ali sve ostalo je čista romantika.
Jedina ruka pomoći u guranju Yugo Floride bile su Pile. Tamo zaista ima sve ono što zamišljaš da bi blagdani na ulici trebali donijeti. Svako stablo, svaka kućica, svaki spomenik i građevina ukrašeni su onim lijepim žučkastim lampicama i sve izgleda skladno, dostojanstveno i ugodno, a u zraku se osjeća miris kobasica i priklica. Mirise sam priznajem možda umislila, ali mi je i to bilo dovoljno da mi prorade žlijezde slinovnice.
No, kako je lakše provaliti u Ovalni ured nego naći parking oko Grada, moja joker karta večeri na kraju je bio studentski dom.
Odvezla sam se do Čokolina, spustila do studentskog doma i ostala ugodno iznenađena kako je dvorište lijepo ukrašeno raznim lampicama i blagdanskim motivima. Imaju čak i svijetlećeg jelena za kojeg imam velika očekivanja budući da se gradski kreativci uvijek probude oko svijetlećih životinja.
I dok sam uživala u palačinkama čija količina čokolada me podsjetila na erupciju Etne rekla sam sebi dvije stvari: nikad nemoj ići na palačinke u bijeloj vindjaci i zamoli osobu koja je ukrala božićne ukrase po gradu da ih vrati.
Pa evo, ovim putem molim osobu koja je poskidala ukrase sa svih gradskih i prigradskih ulica da ih vrati. Čovječe ne budi susjed s tornom u 3 popodne!
Nikolina Marinović Hladilo