Iako smo htjeli napraviti totalno drugu priču, drago nam je što je sve krenulo u nekom drukčijem smjeru. Jer, onda možda ne bismo upoznali dragog gospara Frana Restovića. U svojoj 91. godini pravi je dokaz da se može sve! Svakodnevni rad održava našeg sugovornika, ovog mladića u duši aktivnim. Po struci je tapetar i dekorater, a iza sebe ima veliki broj projekata tijekom dugog radnog staža, posebno u auto-industriji. Trenutno živi u Domu za starije Dubrovnik kamo je došao prije nekoliko mjeseci. Sa sobom je donio svoju šivaću mašinu na kojoj uživa raditi. Kad smo došli, šivao je jednu bursu za spenzu. ‘Vidite vi kolika je to torba’, govori nam. I treba istaknuti kako sve to radi – bez očala.
—Imam ih, ali ih ne koristim. Jer, bolje vidim nego s očalima – rekao je gospar Frano kojeg ‘u pogonu’ održava posao, ma ‘bilo što’, dodaje.
—Više ne mogu raditi ono što sam prije radio jer godine čine svoje… Što uzmem raditi, ili radim ili ne radim. Ovu torbu pravim ima skoro dva dana. Prije bih je napravio za 3 ili 4 sata, ali sad je radim toliko. Kažem, godine čine svoje… – naglasio nam je Restović koji je kreativnost pokazivao već u mladim danima. Prisjeća se kako bi konzerve pretvarao u čaše.
U Dubrovniku od ‘50-ih
—Ja sam vam rođeni Bračanin, iz Nerežišća. Nas je bila velika familija, šestero djece… – počinje nam priču Restović. U ranoj mladosti izgubio je oca. Nekoliko godina kasnije s majkom, s braćom te sestrom seli se u Split. Tamo završava zanat za tapetara i dekoratera u tadašnjoj ‘Školi učenika za privredu’. Nakon toga radi i djeluje u tvrtki ‘Autokaroserija Split’ koja je izrađivala više modela autobusa. Poslije rada u gradu pod Marjanom, naš sugovornik odlazi na krajnji jug. Naime, njegov najstariji brat već je živio u Dubrovniku gdje se i oženio, a radio je u pošti kao vozač. Gospodin Restović prvi put dolazi u Grad 1954. godine.
—Išao sam vidjeti brata. Bio sam tu kod njega i nevjeste desetak dana. Meni se nekako Dubrovnik svidio, na prvi pogled! Rekao sam bratu: ‘Ja bih došao ovdje raditi, kad bih našao dobar posao – bolje plaćen ili bar koliko je u Splitu – govori nam naš dragi sugovornik. I tako je bilo, svojim je znanjem i ustrajnošću dobio posao u tvrtki Auto Dubrovnik. U Dubrovnik se tako seli zbog posla godinu kasnije, 1955. godine. Puno puta se, kroz brojne projekte, dokazao sa svojim znanjem i vještinama. Sjeća se kad je direktoru željeznice u Dubrovniku tapecirao unutrašnji dio osobnog automobila koji je bio cijeli izgorio.
—Kad je vidio obnovljeno auto, vlasnik je rekao: ‘Pa nije to moje auto’. Ma sve je to bilo sređeno, k’o da je bilo novo – istaknuo je. Kasnije se otisnuo i u samostalne vode…
—Kakve sam ja fotelje radio. Danas ih ne rade takve. Kad vidim današnje fotelje i kauče, kako ih rade… Prije se to radilo kvalitetnije, kako treba. Sve se to ručno radilo… I tad se u Gradu imalo dosta za kupiti. Bilo je, kako ne. U povijesnoj jezgri si mogao prije naći sve…
U braku 60 godina
U Dubrovniku je pronašao ipak nešto vrijedno, odnosno nekoga. Bila je to njegova Kate, s kojom je bio u braku 60 godina.
—Moja pokojna supruga Kate radila je u jednom ugostiteljskom objektu u Gradu, cijeli svoj radni vijek. S njome sam se upoznao na Božić 1955. godine. Nakon toga smo čekali novu godinu. Od tada smo bili nerazdvojni. Nije bilo dana da nismo bili zajedno. Znate li koliko smo se vjerali? Četiri mjeseca. Vjenčali smo se u travnju 1956. godine. U braku smo bili 60 godina. Ona je umrla u 60. godini braka… Nikad mi nije rekla grubu riječ, ni ja njoj – govori nam Restović. Trenutno je u domu, kako smo i istaknuli te se trudi ostati aktivnim. Voljan je i prenijeti svoje znanje, kazao je. Osim rada na mašini, sigurno ga možete vidjeti negdje u điru gradom. — Ja sam vam sretan dok radim. Za mene je najbitnije biti pošten i radit’. Ništa drugo – zaključio je naš sugovornik.
Objavljeno u tiskanom izdanju 7. prosinca 2022.