Bez glazbe život bi bio pogreška, rekao je Nietzsche. Svi prisutni na drugoj večeri 7. Epidaurus festivala, koja je predstavila ovogodišnje Mlade talente, mogli su se u to uvjeriti.
U Domu kulture u Cavtatu, u vrlo posebnoj atmosferi, publika je uživala i tijekom cijelog koncerta zadivljeno slušala i promatrala svaki pokret, svaku glazbenu misao pet vrlih učenika iz Umjetničke škole Luke Sorkočevića iz Dubrovnika i Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz Zagreba. Pokazali su, svaki na svoj originalan način, da je njihov uspješan rad, talent, upornost, samoodricanje, podloga kako bi još bolje shvatili riječi njemačkog filozofa. Marko Puljić, Ana Njirić, Paula Jadrušić učenici su Umjetničke škole Luke Sorkočević iz Dubrovnika u klasi prof. Sunčice Grego. Marko Puljić stigao je na koncert svojim biciklom, «parkirao» ga pred dvoranom i zasvirao nam. Svojom je proživljenošću i pažljivim, ljupkim fraziranjem zapanjio u Sonatini F. Kuhlaua, a upravo razdragao publiku skladbom Travanj P. I. Čajkovskog. Ana Njirić publici se smiono predstavila u djelima Tanodija (Etida br. 3) dok je publiku razigrala u vještoj interpretaciji Griegova Plesa Patuljaka.
Kod Paule Jadrušić, koja je imala pet autora, uočljiv je smisao za emotivnu, tehničku i muzikalnu ravnotežu, a u Maloj balkanskoj suiti publika je odobravala dobro izražen melos Balkana osvježenim svojim prepoznatljivim temama i “mirisom”.
Suitu je izveo trojac Marko, Ana i Paula, što je stvorilo dodatno simpatiju i dinamičnost ovog koncerta. Njirić i Jadrušić prvi su dio koncerta zaključile sjajnom gradacijom u arhitekturi tumačenja, a sveprisutna dobra tehnika sviranja zapanjila je brojnu publiku u dvorani i na prozorima Doma kulture. Pa tko bi mogao uopće proći ravnodušan pored dvorane iz koje su se prolamali divni, svježi i mladi zvuci! Pogotovo kad su se začule Debussyjeve Dvije Arabeske koje su prolaznici, zastajkujući, prepoznavali. Mia Pečnik i Elizabeta Barišin učenice su prof. Ivanke Kordić pri školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Pečnik je tumačila četiri potpuno različita skladatelja delikatesno, sa, usudila bih se reći, sramežljivom ljepotom. Pri sviranju Mije Pečnik očito je ljupko fraziranje. Ona diše dok svira kao da nježno pjevuši, a u pasažama Mozartove sonate u B-duru K 333 (prvi stavak) postiže perlasti ton s lakoćom.
Imao je nastup svih četiriju djevojki mjeru damske elegancije i krasne promišljenosti. Preludij i fuga u G duru BWV 884 imala je stoički mir i kontemplativnost, dok je bistri zvuk u Mozartu uistinu dominirao. Harfa trave D. Kempfa bila je divna podloga za svima poznate arabeske C. Debussyija koje su, uz pogled mjesečine prosute po moru Cavtata, najavile zadnju protagonisticu među darovitim i već vrlo sigurnim mladim tumačima. Elizabeta Barišin prošetala nas je na kraju od Bacha, Preludij i fuge u E duru BWV 854 preko Mozartova Ronda u F duru K494 do Nokturna Dore Pejačević u Fis duru da bi briljantno okončala posebno večer s Weberovim Rondom brillante u Es duru, op.62. Elizabeta Barišin nijansirala je sve epohe i sve potpuno tematski i stilski različite skladbe suvereno s odmjerenošću s već zavidnom tehnikom i sigurnošću. Što na kraju reći osim Sokratovih mudrih riječi kako je ovakva mladost uistinu sretna jer za nju postoji budućnost.