Trenutno ne radim ni na čemu konkretnom što se tiče solističkih nastupa, ali ovu sezonu svakako obilježavam raznobojnim komornim projektima. Trenutni umjetnički fokus je moj, to jest naš, gudački kvartet DSO-a i razne kombinacije s istim glazbenicima uz eventualne izlete u kvintete, oktete ili manje sastave. Planiramo ponuditi našim sugrađanima ciklus komorne glazbe u kojeg bi uz naše nastupe uvrstili i određene glazbenike znane svima. Svakako nam je glavni cilj postići redovnu koncertnu sezonu tako da to postane jedan očekivan susret s publikom – priča nam Mihaela Martinović za ovaj broj našeg tjednika, u sklopu projekta DuLista i našeg Orkestra, u kojem predstavljamo vrijedne glazbenike.
Mihaela je vrijedna čelistica i vođa violončela u Orkestru, a njena promišljanja o budućnosti (i sadašnjosti) kulture u gradu, majčinstvu, Orkestru, pandemiji… Dijeli s našim čitateljima!
—Cello i ja provodimo zajedničke trenutke uz glazbu Čajkovskog – s obzirom da sam relativno mlada mama jako je teško pronaći vremena za vježbanje tako da u ovom trenutku uživam svirajući glazbu Čajkovskog u kojoj pronalazim veliko ispunjenje, a ujedno održavam tehniku. Ali, naravno u planu imam puno projekata koji mi donose veliko uzbuđenje, samo ih zasad stavljam na čekanje jer želim da budu visokokvalitetni, a za to je potrebno znatno ulaganja, žrtvovanja vremena s obitelji. U ovom trenutku osjećam želju i potrebu za fokusiranjem na svog sina i obitelj, ali svakako se veselim budućim projektima kad bude vrijeme. Naravno da je jedan od snova koncerat Dvořáka s Orkestrom, ali isto tako par recitala uz klavir – sonate ruskih skladatelja i večer Đela Jusića. Već neko vrijeme imam ideju o intimnom recitalu skladbi dunda Đela. Zamislila sam to kao jedan jako poseban projekt uz pratnju mog supruga Matea Martinovića na klaviru, s njegovim aranžmanima maestrovih melodija. To bi bio jedan drukčiji pogled na maestrov monumentalni opus za kojeg smatram da je jako potreban Gradu. S obzirom da je dundo Đelo meni posvetio svoje zadnje djelo, imam potrebu za ostvarenjem ovog projekta i nadam se da će zaživjeti. Upravo je njegov koncerat bio moj prvi susret s Orkestrom u ulozi solistice, a i prvi susret s našim sugrađanima, što ga čini iznimno posebnim. Velika je čast biti u toj ulozi i iznimno sam ponosna na posvetu ove veličine – otvara nam dušu Mihaela, pričajući o svojim željama za budućnost. Ona je neraskidiv dio Orkestra.
Znam kako je kad nema Straduna i Grada
—Dubrovački simfonijski orkestar je od velike važnosti za naš Grad. Kad čovjek samo pogleda oko sebe, kultura ‘vrišti’ sa svih strana. Možda smo se navikli pa je i ne primjećujemo, zato nježno vas molim, otvorite oči i ponovno je upijte – utopite se u njoj i cijenite ju. Dugo sam živjela u inozemstvu, i znam kako je kad nema Straduna i Grada. Gdje god bih došla, naivno bih tražila takvo nešto, dok nisam shvatila koliko je to rijetko i dragocjeno. Zato, dođite na koncerat, poslušajte malo klasiku, utopite se u zvuku – makar vam bilo dosadno – postići ćete neki unutarnji mir, posložit će vam se unutarnje vibracije. Vjerujte da sve to postoji jako dugo s razlogom – jer nam je potrebno – mišljenja je Mihaela. Šalje osobni poziv svim sugrađanima. Kao umjetnica s velikim iskustvom u SAD-u, gdje ljudi jako podupiru i cijene umjetnost, a još više daju podršku svojim sugrađanima, želja joj je da se Orkestar i ljudi još više upoznaju i u glazbi – zbliže. Kako nam Mihe spominje i život ‘preko bare’, to je bila tema naše daljnje ćakule…
—Moj život u SAD-u je bio studentski, ali je trajao dovoljno dugo da iznimno cijenim taj sustav i taj narod. Ljudi imaju razna mišljenja o Amerikancima koja su po meni kriva jer su oni drukčije odgajani, ali su jako topli i nimalo glupi (iako uvijek ima iznimaka). To je zemlja gdje se cijeni rad i talent, gdje dolaze najbolji i najkvalitetniji s cijelog planeta jer ih se vrednuje i zasluženo plaća. Bila sam jedna od dvoje izabranih između dvjesto studenata koji su dobili stipendiju od preko pola milijuna kuna. To je dokaz da se prepoznaje čovjek i njegov rad i da nema veze odakle je i slično. Moj studij tamo je bilo nešto najbolje što sam mogla dobiti. Puno više se ide u detalje, puno je predavanja i iznimno su specijalizirana. Zahtjeva se puno, puno više rada i učenja. Ali, i puno toga je pojednostavljeno za studenta – od jako susretljivih profesora, nevjerovatnih biblioteka, besplatnih autobusa, nižih cijena karata za koncerte i tako dalje. Mislim da bi nama dobro došlo nekoliko primjera s američkih sveučilišta – naglasit će nam Mihe dalje. Samo na njenoj Akademiji tada je bilo sedam koncertnih dvorana i sva studija svjetske opreme. Dvorana će svakom članu Orkestra pa tako i njoj, izmamiti tužan uzdah.
Nije to dubrovačko njorganje!
—Moram i ja istaknuti koliko nam je potrebna dvorana u Gradu. Iskreno, meni je sramotno da je grad poput našeg nema. Dvorana je potrebna svima, a ne samo Orkestru. Mogli bismo dovoditi svjetske zvijezde, privlačiti luksuzne turiste, organizirati puno događaja. Kao glazbenica, osjećam mogućnost organiziranja festivala primjerice Rane glazbe – koju sam i magistrirala – a vjerujem da i drugi imaju mnoštvo ideja. Zamislite intimni koncert koga god – unplugged rock glazba, jazz večer, kantautorska, Orkestar zimi – kritizira Mihaela. Ne ‘njorga’…
—Jako je važan uvjet čovjekova radnog mjesta – nas iz Orkestra. Zimi se smrzavamo, instrumenti nam pate, pucaju, lome se, često nemamo gdje ni održavati koncerte i to ide unedogled. To nije nikakvo dubrovačko njorganje, već je to jedno ozbiljno činjenično stanje. Nije u redu da ljudi pate od dišnih bolesti i da se smrzavaju u Slanici, nije u redu da publika kisne u Dvoru, nije u redu da nemamo svlačionicu i backstage, nije u redu da publika nema gdje ostaviti kapute ili koristiti WC, a nije u redu ni da se mi ili svjetske zvijezde ne možemo usvirati dok čekamo jako zahtjevan koncert – i tako dalje – naglasit će. Za kraj smo je zamolili da nam ‘sumira’ njene dvije godine unatrag.
—Za mene je pandemija jako dobro došla. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da su sama bolest i sve ostale negativne strane jako ružne, ali pandemija kao usporenje mi je taman došla ‘k’o budali šamar’. Upravo kad sam postala majka, pandemija mi je ustupila više vremena s djetetom, bar na početku. A kasnije mi je omogućila više osobnog razvoja i mira u umjetničkom smislu jer su se ljudi posljedično pandemiji počeli izbjegavati.
Dodala je neke nove boje i ideje na umjetničko platno jer i ružno nažalost inspirira. Inače sam dosta sklona svom svijetu tako da me u tom smislu nije previše pokorila, ali u koncertnom aspektu me je baš srušila. Od nedostatka publike, manjka koncerata, i jos jednom zbog neimanja dvorane nismo mogli svirati ni u Dvoru radi razmaka – zaključit će Mihaela Martinović za naš tjednik.
– – – – – – – – – –
Koncerat u teatru s publikom koja bala u parteru
Jedna od mojih ideja vezana za Orkestar je i više nastupa u Kazalištu Marina Držića, bar zasad dok smo beskućnici. Već dugo sviramo Novogodišnji koncerat na Stradunu u podne, koji je jako dobro posjećen, zapravo – pun pogodak, ali mi se smrznemo.
Teško je svirati jako zahtjevne valcere kad su ti ruke zaleđene i kad te ograničava kaput. Tako da je moja ideja koncerat u Kazalištu s publikom koja bala u parteru, ispija šampanjac u lozama, dok mi uživamo muzicirajući na bini. To bi mogao postat gala event s večernjim haljinama. Poanta je ta da mi volimo ono što radimo i želimo svirati za vas, ali može i bolje! – otkrila nam je Mihe, a ideja joj je – fantastična!
– – – – – – – – – –
Smirujuća, inspirirajuća, vječito promjenjiva
—Moj magisterij iz Rane glazbe je svakako inspiriran posjetima profesora s Royal Collegea u Grad dok sam bila dijete. Rana glazba je jako smirujuća i inspirirajuća i vječito promjenjiva. Čak i kad dođe do Barokne ere koja je življa i virtuoznija, ona je jako improvizacijski nastrojena zbog čega mnogi nalaze poveznicu sa jazzom. Mnogi ne znaju da je Rana i barokna glazba pisana improvizacijski, što znači da puno toga što čujete skladatelj nije upisao u note nego to glazbenik sam izmisli. To joj daje čar različitosti i promjene karaktera i naravno velikog stvaralačkog uzbuđenja – otkrila nam je Mihaela.