Ovog petka, 25. rujna dubrovačkoj publici u Palači kneza prvi puta predstavit će se sastav More Love Ensemble. Repertoarom sačinjenim od djela hrvatskih klasičnih majstora nota u posve novom aranžmanu nastupit će unutar programa festivala Dubrovnik u pozno ljeto, a čime će biti i zaključena ovogodišnja manifestacija. Zanimljivim spojem klasike, jazz-a, funk-a, etna i elektronike odvest će nas u glazbenu avanturu koju s nestrpljenjem očekujemo. S ‘frontmenicom’ i glavnim vokalom banda, Zagrepčankom Melitom Lovričević popričali smo o novom nosaču zvuka kojeg će auditorij Kneževog dvora imati prilike čuti, ali i kako je uopće došlo do ideje o suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.
Tko se krije iza sastava More Love Ensamble?
Da citiram divu Dianne Reeves: ‘Dopustite da predstavim svoj bend’. Tu su Petar Ćulibrk/klavir, Marko First/violina, Luka Žužić/trombon, klavijature, Enos Kugler/bubnjevi te moja malenkost na vokalu i efektima. Prije pet godina krenuli smo kao trio – Petar, Enos i ja, u trenutku kada se ukazala prilika za lijepi koncert u mjestu u kojemu nastaje puno divnih stvari – Balama, na pozornici Last Minute Open Jazz Festivala. Petar je surađivao prethodno s oboje te mislio da bi se mogli spojiti. Nakon prve probe tako je i bilo. Njih dvoje se sjajno razumiju na pozornici i van nje. Razumjeli su i mene, ja njih i isplovili smo. S prvim izdanim albumom ostvarili smo suradnju s violinistom Markom Firstom te ga oduševljeno ‘posvojili’ u bend. Tako je bilo i s Lukom Žužićem nakon trećeg albuma. Kolektiv se širi, raste… Sa svakim novim albumom, glazbenikom, dodajemo nešto novo u našu glazbu.
Publici predstavljate stare hrvatske majstore glazbe u nazovimo novom ruhu. Kako biste slušateljima objasnili svoj stil?
Aranžmane potpisuju Petar, Luka i Marko te finalnu verziju i cijeli bend koji je doista kroz probe i snimanje našao zanimljive dorade vizija originalnih kompozitora te zatim naših aranžera. Kako smo u crossover vode prvi puta ušli potpuno neplanirano, a svidjelo nam se, željela sam planski ovog puta pripremiti program. Ideju sam zapravo polirala nekoliko godina, birala kompozitore, njihova djela, okupljala originalne partiture, dok nisam finalno uz pomoć svoje majke, profesorice u glazbenoj školi Elly Bašić u kojoj sam i sama ‘propuzala’, propjevala i prosvirala, te Petra, gospodina ‘sveznadara’, definirala izbor kompozicija za album. Neke su jako poznate, neke podosta skrivene od šire javnosti, neke su već imale tekst, za neke sam ih napisala. Čak smo i malo Krleže uključili. Jedan hommage i inspiracija velikanima, jer smo uglavnom svi krenuli iz klasike. Iskreno bih pozvala one koje naša glazba zanima da dođu na koncert ili nabave neki od naših albuma jer baseless fusion jazz ili crossover podosta limitira ono što čini glazbu – Našu i inače. Poslužit ću se citatom: ‘Pisati o muzici je kao plesati na arhitekturu’.
U Dubrovniku ćete predstaviti i novi nosač zvuka.
Crossing je rezultat ljubavi prema klasici još iz djetinjstva, ideje prvi puta nastale prije četiri godine te dovršene za vrijeme višemjesečne karantene. Bio je to suludi, iskreni, bendovski i lavovski proces koji se ne bi realizirao da naš Enos nema studio Silos u Ljubljani pa je mogao sve te uratke i snimke dovesti u red te producentski se tome posvetiti iz temelja, kao i voditi neke od nas u prvom kućnom snimanju. Bilo je suludo zabavno uz nekoliko poštenih živčanih slomova. Osim nas petero, na albumu su nam se pridružili flautistica Nika Bauman, kontrabasist Mladen Baraković te čelist Stanislav Kovačić. Sve iz karantene, a Nika je poslala snimku iz Beča gdje se tada nalazila. Vizualno rješenje i izvedbu potpisuje Sebastijan Stevčevski, produkciju Enos Kugler. Kao i kod prva tri albuma izdavač nam je Aquarius Records. Snimali smo posvuda – kod kuće, u studiju Ante Gele, kod Ivana Marojevića.
Samo za uši dubrovačke publike izvest ćete i Jusićevu skladbu Život je lijep… Osim ovog broja koje nam još poslastice spremate?
S Domom Marina Držića i gospodinom Nikšom Matićem dijelimo veliku ljubav i poštovanje prema tradiciji, klasici i stupovima hrvatske kulture. Kako godinama razmišljamo o konkretnijoj suradnji, ideja da Crossing bude upravo ta prilika, te da se odvije u predivnoj suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i to pri zatvaranju njihovog festivala Dubrovnik u pozno ljeto, bila je povod da u naš repertoar uvrstimo i samog gospodina Držića, odnosno glazbu koju je inspirirao za još jednog velikana – Đela Jusića. Toliko sam sretna s tim dodatkom da ne mogu sa sigurnošću obećati da će ta kompozicija ostati samo za dubrovačku publiku, no svakako će biti premijerno izvedena. Također, izvesti ćemo svih osam kompozicija s Crossing albuma. Svaka je od drugog kompozitora, rearanžirana za komorni orkestar Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Kompozitori koje smo uključili su Sorkočević, Lisinski, Zajc, Bersa, Pejačević, Tijardović, Gotovac i Papandopulo. To su sve poslastice, jedna do osme, ako mene pitate, a vjerujem da bi se dečki složili.
Je li epidemija koronavirusa poremetila Vaše planove po pitanju nastupa, odnosno suradnji?
Je li to pitanje ili iznosite činjenicu? Nema umjetnika, a i generalno, osim pojedinih djelatnosti koje su možda profitirale, onih kojima se razni planovi nisu poremetili. Ove godine u planu smo imali Argentinu i Japan na primjer. No, iskreno, još za vrijeme karantene razmišljala sam si, ako bi i u jednoj zemlji htjela biti ‘zatočena’, to bi bila Hrvatska, jer je doista predivna… od mora, planina, malih mjesta u kojima doista možete biti mirni i sigurni, pitke vode… Na tom tragu zahvalnosti počeli su se otvarati novi putovi za našu glazbu i to u Hrvatskoj, s krunom ove koncertne sezone, suradnjom s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Dubrovniku. Jako se veselim i ponosim.
Slobodna ste umjetnica, vjerujem da se novonastala situacija itekako odrazila na Vašu egzistenciju.
Ovdje bi vam sada radije nešto otpjevala. Onako neku apstraktnu vokalizu. Utjecala je vrlo intenzivno. Svijet je stao. No, također je stanje donijelo neke nove spoznaje, ideje, želje i mogućnosti. Zahvalna sam da sam sposobna i svestrana, da je Ministarstvo kulture i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika odreagirala koliko je mogla i da smo svi zajedno u tome pa mora biti i napretka u rješavanju zajedničkog problema. Osim izvedbeno, glazbom se bavim kroz pedagogiju, muzikoterapiju i neke dodatne projekte pa balansiram. Uvijek sam u nekom projektu i to se ne može promijeniti niti s pandemijom!
Mislite li da je glazbenicima resorno ministarstvo pružilo dovoljno podrške? Gdje vidite prostora za proširivanje dijaloga?
Izuzetno kompleksna tematika. Koja je bila kompleksna i prije ove cijele COVID 19 situacije. Babin zub, rekli bismo. Čija je odgovornost da gradi umjetničko tržište? Čija je odgovornost da rekonstruira posljedice prethodnih zbivanja od Domovinskog rata pa sve do danas koje su utjecale na razvoj i razinu educiranosti publike koja zna ili ne uživati u kulturnom sadržaju bez ćevapa i lakih nota? Čija je odgovornost da educira umjetnike o njihovim pravima, ali i obvezama? Koji su limiti institucija i zašto? Kako se podržava privatni sektor i koje su njegove mogućnosti i obveze? Koje su mogućnosti i obveze svakog pojedinog umjetnika? U kontekstu svih tih velikih tema oko koje bi mogli pisati knjige, smatram da je Ministarstvo odreagiralo koliko je moglo. Jedini prostor za dijalog vidim u ulaganju u bolju edukaciju svakog pojedinca, u konkurentnije stručnjake na bitnim pozicijama, transparentne i jasne modele poslovanja za sve pa i umjetnike i pomalo zajednička izgradnja puno zdravije situacije. Svi smo odgovorni i svi imamo tu obvezu te kada bi se svatko zapitao ‘što ja mogu napraviti da promijenim situaciju na bolje’, bili bismo napravom tragu. Dok god je tako da većina gleda samo na sebe i svoje interese, bit ćemo zaglavljeni tu gdje smo već dugo. Ne pričam o ‘predivnim’ iznimkama, nego o generalnoj situaciji.
Mnogi kulturnjaci su razdoblje karantene iskoristili za stvaranje novih materijala, ali i za produbljivanje komunikacije s pratiteljima na društvenim mrežama. Mislite li da je preseljenje u virtualni prostor budućnost izvedbene umjetnosti?
Biti umjetnik je poziv pa je logično da su brojni odreagirali tako. I ja sam bila kreativna. More Love Ensemble također. Svaki član pojedinačno. No, vjerujte mi, bilo je mnogih koji su se zamrznuli bez ideje, bez inspiracije, okrenuli sebi, zaklonili u privatnost te posvetili nečemu potpuno drugom dok ovo sve ne krene na bolje. A hoće, uopće ne sumnjam. Samo trebamo biti strpljivi i aktivni tamo gdje možemo, ne zanemarujući svoj zanat i vještinu. Ne mislim i toplo se nadam da nitko ne misli da virtualno može zamijeniti išta ‘živo’, pogotovo kada je umjetnost u pitanju, kojoj svakim danom treba sve veća podrška da ‘živi’ živo te da se smatra ravnopravnom hranom za onaj duhovni dio ljudskog bića. Jer nismo samo kosti i meso. Izvedbena umjetnost toliko ovisi o energiji koja se dogodi između publike i izvođača. Vjerujem da svatko tko je bio na barem jednoj izvedbi, koncertu ili slično, razumije o čemu pričamo i da je čuo tu frazu već puno puta.
Pred nama je duga i neizvjesna jesen. Kako je namjerava ‘kratiti’ More Love Ensemble?
Svakako ćemo investirati u jednu magičnu kuglu za proricanje budućnosti (smije se). Sve ste rekli s prvim dijelom pitanja. U ovom trenutku, dolazak jeseni svima predstavlja moment s upitnikom iznad glave s obzirom na to da nije do kraja definirano kako će se puno toga, pogotovo kada je kultura u pitanju, odvijati u interijeru. Kada se to definira, vidjet će se tek koje će institucije to moći realizirati, a koje hibernirati ili propasti. Putovanja su također SF. No, s obzirom na to da smo usred karantene snimili album, a usred pandemije ostvarili veliku suradnju s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, sigurno nećemo kratiti vrijeme nego stvarati i dalje – glazbu i prilike te u tom duhu dočekati bolje i zdravije sutra.
Foto: More Love Ensemble