Pandemija koronavirusa sa sobom je donijela nove okolnosti koje su zahvatile sve segmente društva. U ‘novom normalnom’ i mediji su morali pronaći pravi način kako bi ispunili svoju ulogu točnog, pravovremenog i istinitog izvještavanja javnosti. U kolikoj su mjeri to u ovoj korona krizi uspjeli, jesu li iznevjerili svoje postulate, ali i kako se dubrovačka medijska scena snašla u novim okolnostima za DuList je u razgovoru otkrio novi pročelnik Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku prof. dr. sc. Mato Brautović.
Nedavno ste postali novim pročelnikom Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. S čime ste se prvo ‘uhvatili’ u koštac?
Program s kojim sam se natjecao kako bih postao pročelnikom najprije podrazumijeva reviziju studentskih programa. Sazrelo je vrijeme za to. U deset ili 15 godina jako se puno toga promijenilo u medijima, ali i društvu općenito. Samim time treba pokušati uključiti sve one elemente koje nismo do sada imali u programu kako bi naši studenti po završetku fakulteta bili prilagođeni tržištu rada i mogli lakše pronaći posao. Proces revizije još uvijek je u tijeku, a uključuje savjetovanje s našim trenutnim studentima, alumnima pa i razgovore s poslodavcima. Pokušali smo saznati koje su probleme imali naši studenti kada su počeli raditi, kakva je njihova zapošljivost, a sve kako bismo to u konačnici ugradili u program kako bi oni bili uspješniji nakon završetka studija. Pred nama je dovršetak elaborata, a nakon toga slijedi postupak odobravanja programa. Nadam se da ćemo u listopadu sljedeće akademske godine krenuti po novim planovima. Naš odjel često prima kritike na zapošljivost studenata. Međutim, istraživanje koje smo napravili među diplomiranim studentima ‘Medija’ i ‘Odnosa s javnostima’ pokazalo je sasvim suprotnu situaciju. Studenti koji su diplomirali ‘Medije’ zaposlili su se u sto posto slučajeva, a oni koji su završili ‘Odnose s javnostima’ zaposlili su se u skoro 90 posto slučajeva. Istraživanje smo proveli u prosincu 2020. Dakle, nije riječ o nekom razdoblju u kojem postoji velika potreba za takvim kadrom ili je dostupan veliki broj radnih mjesta u toj struci. Većina se naših studenata zaposlila u struci ili u nekim drugim djelatnostima koje su usko uz nju vezane.
Koliki je interes studenata za upis na Komunikologiju?
Interes za naše studijske programe još je jako dobar. Ove smo godine imali iznadprosječan interes za diplomske studije. Na njih su se upisali i ljudi koji nisu završili preddiplomske studije na našem Sveučilištu, ali su smatrali da se trenutno, s obzirom na krizu, ne mogu baviti svojim poslom. Puno je malih poduzetnika krenulo u tom smjeru. To im je bila prilika da se posvete stjecanju novih znanja kako bi ih primijenili kasnije na svoje obrte. Interes je velik i u potpunosti ispunjavamo kvote. Međutim, treba razumjeti da u Hrvatskoj generalno imamo 20 do 30 posto djece manje što se odmah odražava i na naše Sveučilište pa i Odjel za komunikologiju.
Već smo godinu dana u krizi izazvanoj koronavirusom. Kako su se mediji u njoj snašli? Je li korona na površinu izvukla ono najgore?
Mediji su pokazali da su još uvijek važan faktor u društvu. Izgubili su monopol kao jedini izvor informiranja jer postoje i društvene mreže te druge platforme za informiranje. Ako želimo suvremenu demokraciju, glavni nam je cilj zadržati medije i pomoći im. Nema demokracije bez medija pa je samim time u interesu svakog građanina i političara da mediji prežive vrijeme u kojem se nalazimo i da nastave i dalje djelovati kako bi se osigurala kvalitetnija i uspješnija demokracija. Što se tiče načina komuniciranja, u ovom ‘novom normalnom’ vremenu vrlo je teško biti apsolutno ispravan po tom pitanju. Teško je pronaći pravu formu koja bi zadovoljila sve građane i informirala ih na adekvatan način.
Korisnici, tj. čitatelji su tijekom pandemije u više navrata bili i negativno kritički nastrojeni prema medijima. Često su spočitavali kako mediji pretjeruju s količinom informacija o koronavirusu, kako prenose ono što su po njihovoj ocjeni ‘neistine’ iz usta Stožera. Kako bi se mediji trebali postaviti u takvoj situaciji?
Postoji ogroman problem po pitanju kredibiliteta medija. On nije stasao s koronom, čini mi se da se u koroni malo i poboljšao. Hrvatska je na prvom mjestu zemalja u svijetu po broju ljudi koji namjerno izbjegavaju vijesti. Prema istraživanju Reutersova Instituta za novinarstvo pri Sveučilištu Oxford iz 2019. 56 posto svih građana Hrvatske namjerno izbjegava čitati vijesti u medijima. Očigledno je kredibilitet medija toliko poljuljan. Kad nemate kredibilitet, ljudi ne percipiraju ni poruke koje pokušavate prenijeti, koliko god one bile dobre i korisne za njih. S druge strane, u cijeloj istočnoj Europi pa tako i u Hrvatskoj ljudi su poprilično skeptični prema službenim izvorima i imaju nisku razinu povjerenja u institucije. To je dobrim dijelom posljedica prijašnjih sustava. Zato problem s lažnim vijestima, koji je velik u SAD-u i zapadnoj Europi, kod nas nije toliko značajan jer ljudi automatski ne vjeruju nikakvim informacijama pa tako ni lažnim vijestima. Mediji bi se, kako bi to popravili, morali ponašati odgovorno, što oni često ne rade. To možda najbolje pokazuje situacija s bivšim premijerom Sanaderom i načinom na koji su mediji izvještavali o njemu do zadnjeg dana dok nije dao ostavku. Tek kad je to napravio, počelo se o njemu pisati u negativnom smislu. To je imalo velikog utjecaja na povjerenje korisnika prema medijima. Tadašnja Sanaderova vlada smanjila je 2007. stopu PDV-a na 10 posto što je bila direktna injekcija medijima od 46 milijuna eura na godišnjoj razini. U igri je bio velik novac pa su, naravno, stoga urednici i menadžeri donijeli odluke koje nisu bile u interesu javnosti, što je ponovno rezultiralo smanjenjem kredibiliteta medija. Teoretičari novinarske etike često govore kako mediji moraju biti vjerodostojni kako bi mogli ukazivati na tuđe greške. Vrlo često to nije slučaj. U Hrvatskoj imamo ogroman problem transparentnosti vlasništva i financiranja medija, što za posljedicu ima iskrivljenu medijsku zbilju. Zbog toga, i kad mediji ukažu na problem, nitko im ne vjeruje.
Drugi problem je i činjenica da u Hrvatskoj imamo aktivističko, tj. partizansko novinarstvo te pojedini novinari ili urednici koriste medije kako bi promovirali svoje ideološke ili druge poglede na svijet kroz ono što pišu i kako izvještavaju o temama. Za to su najbolji primjer konzervativni i liberalni mediji u SAD-u koji su oko situacije s Donaldom Trumpom širili svoje ideje te se odmaknuli od novinarske struke. Podijelili su naciju i to će imati dugoročne posljedice za cijelo društvo. Tako se prilikom odlaska Trumpa u preko 200 godina staroj demokraciji umalo dogodio državni udar. To je nešto što si školovani komunikatori ne bi nikada smjeli dopustiti. Slično se događa i u Hrvatskoj u diskursu kada se osobe koje rade u javnim službama naziva uhljebima. To je na razini nacističke propagande. Suludo je generalizirati i sve nazivati uhljebima. To nije ispravan pristup medija.
Kakvom biste okarakterizirali medijsku scenu u Dubrovniku?
Vrlo je bogata i to nesrazmjerno broju ljudi koji živi na ovom području. U SAD-u su, primjerice, gradovi s ispod 100 tisuća stanovnika medijski zapostavljeni. U Dubrovniku imamo ogroman broj online medija, televizija, radija, novina. To je u uskoj vezi s načinom financiranja i vjerojatno bi se građani zabrinuli kad bi znali koliko se iz županijskog, gradskog ili općinskog proračuna izdvaja za medije. Mislim da tu postoji nesrazmjer te da će doći do nestanka nekih medija jer je nemoguće da ćemo to moći financirati, a pogotovo u vrijeme krize u kojoj se nalazimo i kojoj ne vidimo kraj. Što se tiče načina izvještavanja dubrovačkih medija, trebalo bi više računa voditi o novinarskoj etici, promišljati što se i kako objavljuje. Postoji lakoća preuzimanja, ‘copy paste-anja’ objava s društvenih mreža bez dodatne provjere. Nešto postaje tema samo zato što je to netko izjavio na društvenoj mreži. Svatko tko je studirao novinarstvo zna da se vijest treba provjeriti iz dva izvora, da treba prikazati obje strane, što u Gradu često nije slučaj. Imamo jako puno medija u Hrvatskoj i u Dubrovniku koji su više aktivistički te ne odražavaju ono što bi novinarstvo trebalo biti.
Kako komentirate povremene sukobe između medijskih, ponajviše televizijskih kuća u Dubrovniku, ali i obračune novinara s političarima u medijskom prostoru?
Živimo u transparentnom dobu. I prije se to događalo, ali se nisu takve ‘šporkece’ iznosile vani. Primjerice, u SAD-u u doba najgoreg sukoba između konzervativnog i liberalnog dijela medija, postojala je prešutna suglasnost da se međusobno toliko ne prozivaju. Kad je Trump zabranio CNN-u dolazak na njegove konferencije za medije, tad su svi odbili doći. Zadržali su taj minimum međudobne zaštite po pitanju struke. Dobro je da te stvari izlaze vani i dobro je da mediji ukazuju na tuđe greške jer to čini ovaj sustav boljim. Dobro je imati konkurenciju jer tako možemo dobiti potpuniju informaciju. Ne znam kako će se to dalje razvijati. Definitivno će to postati još i ozbiljnije te će sukobi biti i veći s obzirom da je sredstava sve manje pa će se svaka medijska kuća boriti za svoj komad kolača u ovoj krizi. Postoji interes javnosti da zna što se događa u medijskim kućama i treba izaći na vidjelo ako netko radi greške. Tako se praksa mijenja i ispravlja te se sprječava i širenje lažnih vijesti te sličnih neželjenih pojava u medijima.
Dotaknuli ste se financiranja medija. Kako bi se oni, po Vašem mišljenju, trebali financirati?
Situacija je naoko jednostavna, ali zapravo vrlo kompleksna. Oko financiranja je nastao cijeli rat između Facebooka i australske vlade jer su Australci najavili da će Facebook morati izdvajati određeni postotak sredstava za financiranje medija. Oglašavanje u medijima generalno je preskupo u usporedbi s oglašavanjem putem Facebooka ili Googlea. Za 50-ak eura poduzetnik na Facebooku dobije efekt kao da je potrošio pet tisuća eura u klasičnim medijima. Vrlo je logično da će netko zato migrirati iz oglašavanja u tiskanim medijima ili televiziji na Facebook, Instagram ili Google jer tamo može jednostavno targetirati publiku, odabrati sociodemografske skupine, prihode, interese. U Australiji se tako dogodilo da je preko 80 posto sredstava za oglašavanje umjesto medijima završilo kod Facebooka i Googlea. Medijske su kuće ipak izlobirale da im se taj novac vrati nazad, a zato je Facebook odlučio da neće objavljivati medijske sadržaje. S obzirom da jako puno ljudi preko Facebooka i sličnih platformi dolazi do medijskog sadržaja, mediji su automatski izgubili posjećenost svojih online izdanja i to je problem koji će se morati riješiti dogovorom. To nas čeka i u Europskoj uniji. Sigurno će kroz godinu ili dvije to biti veliki problem te ćemo o tome pisati i to komentirati. Mediji su važni demokraciji i zbog toga postoji javni interes da bi država izdvojila sredstva za medije. Ta sredstva mogu biti direktna ili indirektna poput smanjenja PDV-a ili iznosa koji se izdvajaju za koncesije. Do sada se dodjela indirektnih sredstava nije pokazala kao uspješan model. Drugi način su direktne potpore poput Fonda za pluralizam medija ili primjerice, sustava koji ima Grad Dubrovnik gdje Povjerenstvo na temelju bodova dodjeljuje određenu svotu novaca medijskim projektima. To je izgledno najbolji model, ali s obzirom da su ta sredstva ograničena, dovodi se uvijek u pitanje namjera povjerenstva, kome sredstva idu, jesu li razmjerno distribuirana, kako se vrši odabir i bodovanje, jesu li podijeljena kako bi se jednima pomoglo, a drugima ne. To nije samo hrvatski ili dubrovački problem, već je tako svugdje u svijetu. Postoje, naravno, i alternativni modeli financiranja gdje se sredstva obuhvate jednim lokalnim fondom na razini grada ili županije pa građani glasaju koje medije financirati. Nema konačnog rješenja koje bi funkcioniralo za sve. Trebalo bi se težiti k javnim politikama koje bi na adekvatan način izregulirale financiranje medija i napravile strategiju na razini države, ali i jedinica lokalne samouprave kako bi se pronašao najbolji model.
Kako će se po Vašem mišljenju korona kriza odraziti na financiranje medija? Hoće li novinari završavati na ‘berzi’ rada?
Korona kriza će sigurno za posljedicu imati smanjenje sredstava. Ne može, primjerice, Grad dati novac medijima ako ga nema za svoje osnovne djelatnosti. To svima mora biti jasno. Po meni bi financiranje trebalo ići u smjeru poticaja da se zadrže radna mjesta u novinarstvu, kao i na poticanje sadržaja, a nikako na generalno financiranje medija. Dakle, da medijski poduzetnici shvate da mogu dobiti novac za plaće, sadržaje i distribuciju, ali nikako za generalno poslovanje. Istraživanja po svijetu pokazuju da indirektne potpore nisu pretjerano uspješne jer se ta sredstva kanaliziraju u nekom drugom smjeru, umjesto u osnovnu funkciju samih medija.
PRIJEDLOG NOVOG ZAKONA O ELEKTRONIČKIM MEDIJIMA
‘Vrši se pritisak na medije’
Dotaknimo se i prijedloga Zakona o elektroničkim medijima koji je najviše podigao prašinu zbog moderiranja komentara korisnika.
Mislim da način na koji je to zakonski riješeno nije dobar. Kako se Facebooku pokušava nametnuti odgovornost za sav sadržaj koji korisnici objavljuju, jednako se pokušava i s medijskim kućama. Nijedan medij ne može biti odgovoran za komentare koje su napisali njegovi korisnici. Ne postoji nikakvo softversko rješenje niti je moguće imati toliko moderatora i administratora koji bi to mogli stvarno i realno moderirati kako u komentarima ne bi bilo govora mržnje. Mislim da se tu više vrši pritisak na medije nego što se novim prijedlogom rješava problem.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 24. veljače 2021.