Čolova majka Neda bila je krojačica. Sartorela, sarta – talijanština po naški. Šivala je doma. U njihovom zajedničkom stanu u Lučarici. Na broju 10, gdje su živjele njih dvije sestre i sinovi im. Makina joj je bila u jednom od kantuna njihove velike dnevne sobe. U kojoj se na Slavkinoj svadbi skupilo više od pedeset ljudi.
Zbog Nede i njenog umjenstva šivanja tu bi svaki dan navraćalo puno čeljadi. Da im uzme mjeru i učini im nešto za obuć' se. A najviše bi šivala u vrijeme maškara. U tri smjene. Tad bi joj doma na vrata kucalo i mlado i staro. I nema te želje koju ne bi ispunila, ni te monture koju ne bi spravila. Pa je vazda i zbog tog bilo bulikan čeljadi u njih doma. Jer, njihov stan bio je središte društvenog i zabavnog života Grada. Do potresa iz 1979., nakon kojeg su ih iselili.
Show man Čolo
U dane karnevala iz njihova stana bi izlazile maškarane balice. U njima bi bili redovno Čolo i Rudela. Nije bilo karnevala bez njih. I Kere. Koji je možda baš kod Čolove majke Nede naučio kako se spravlja montura. Osamdesete, Tri tenora, pa Indexi ispred Svetog Vlaha. Pa neponovljivi Alan Ford. A Trubaduri! Kad im se kao pravim Trubadurima pridružio i Papagalo Ivo Labaš. U Gradskoj. Kazin.
Iz njihova stana krenuo je i dio dubrovačkog rock'n'rolla. Tu je Čolo kolo vodio. Il' u tom stanu il' u điru do Svetog Jakova sa svojom kučkicom Đinom, smišljao bi melodiju i tekst, a kako note nije znao, svirat nijedan instrument nije ni probao, onda bi to dalje u red, da liči bar na nešto, priveli Kera ili Doka. Upravo on je okupio tri klinca sa Svete Marije; Doku, Miša i Peru, pridodao im Keru, došo' i Cica i nastala je „Crna udovica“. Čolo je napisao i „Obala tuge“ i još neke njihove znane pjesme. Malo iza osnovao je s Kerom „Prijatelje dubrovačkog distonavanja i šperploče“, izmislio i osmislio još neke znane nam pjesme i priredio sjajne koncerte. Iako ga znamo kao show mana, pokretača mnogih ideja, voditelja mnogih događanja, radio emisija, karnevala, kazina, pa i političkih skupova, malo tko zna da on sve ove godine svaki dan redovno odradi svoju smjenu u TUP – u, u Gružu. U ritmu svog stroja.
Prva barica u Uvalici
I Divlju ligu treba vezat za Čolu. I za Keru. To je i u ovoj priči nešto nerazdvojno. Njih dva su 1983. pokrenuli ideju za obnavljanjem nekadašnjeg, tada godinama zaboravljenog Prvenstva dubrovačkih kupališta. Koje su neki stariji još šezdesetih zvali Divlja liga. Njih dva slušali su te priče od Kreša Nikića i Iva Kolića, legendarnih igrača davne Divlje lige. Skupili su balicu s Porporele, Čolo je napravio prvu baricu, dovuko' je s Rudelom preko Peskarije, počeli treninzi u Uvalici na tu jednu baru. Napravili i drugu baricu, pa zvali ekipu iz Pila, koji su obnovili svoj Penatur, te su prvu utakmicu odigrali to ljeto na Porporeli. Revanš je bio za koji dan u Pilama, baš tamo pored Penatura. Dovukli su barkama s Porporele bare i mreže i to je bio kazin. Nakon tog je i počelo. Obnovile se još neke ekipe, prvo Danče, pa počele utakmice… Ponovno počela Divlja liga.
Eto, sad bi vam moglo bit kjaro zašto je njihov stan na broju 10 u Lučarici bio središte društvenih i kulturnih i glazbenih i kakvih sve ne događanja, pokretač mnogih ideja u Gradu tih godina. Kod njih se navraćalo za nasmijat se, zapjevat, čut' nove ploče, posudit neki strip, gledat utakmice, a odlazilo doma, il' vanka, il' u neki novi đir, škerac il' što već, al' s uvjerenjem kako je život zaista lijep.