Popuniti cipele doajena hrvatskog kazališta Miše Martinovića nemali je izazov na kojeg njegov sin Maro danas 58-godišnjak, također glumac, kako nam objašnjava dok sjedimo u Lučija, se nikad nije pokušao niti odazvati. ‘Svatko je svoja osoba. Ako netko i vidi sličnost, a Bože moj, nije me poštar napravio’, smije se dok otpija šalicu jutarnje kave. Zanat je učio od najboljih. Još kao dječak pratio je oca na probe predstava, bio je svjedokom antologijskog Spaićevog ‘Dunda Maroja’, ‘Grižule iliti Plakira’ na Gracu u Jupinoj režiji te Skupa u interpretaciji Izeta koji će se na festivalskom repertoaru zadržati dva desetljeća. ‘Sve je to bilo tako lijepo, veliko i zabavno, jednostavno se čovjek tim inficira i nema mu pomoći’, govori Martinović.
Ćaća Miše nevoljko prihvatio njegov odabir
Prvotni životni plan, priznaje, bio je sasvim drukčiji. Za razliku od sestre Perice koja je nastupala s Teatrom Lero, interes za kazalište nije pokazivao. Prva dva razreda srednje škole završio je u Gimnaziji ‘Marija Radeljević’ Dubrovnik te nakon pohađao onu ugostiteljsku, smjer turistički radnik. ‘Ili kako smo mi to tada nazivali – avanturistički radnik’, razdragano se prisjeća. ‘Učili smo jezike, teoriju i praksu upravnog socijalizma, izgledalo je kako ću otići sasvim drugim putem’, nastavlja Martinović. Taj sustav ‘šuvarice’ bio je, kako tumači, u najmanju ruku zanimljiv. ‘Ispočetka uopće nismo morali dolaziti na nastavu što smo mi vrlo ozbiljno shvatili. Odlazili bismo u Excelsior, kupali se i pili limunadu. Međutim, nakon dva mjeseca stigla je depeša iz Splita’, priča. Prijaviti se na Akademiju dramskih umjetnosti odlučio je u posljednjih mjesec dana srednjoškolskog obrazovanja. Vijest o tome, kaže, ‘ćaća’ nije pozdravio s oduševljenjem, štoviše: ‘Mislio je da ću biti oficir na brodu, netko tko će zarađivati konkretne novce u obitelji’. Monologe je napamet naučio sam. Miše ga je preslušao u tinelu obiteljske kuće u Božidarevićevoj pred samu audiciju. ‘Dao mi je par sugestija. Brzo smo se spustili u prizemlje, a ja sam otišao na kupanje ili gdje već. Poslije mi je mama špijala da je rekao – Ovaj mali je talentiran. Proć će!’, uzvikuje. Za ‘pater familias’ Martinovića, pak tvrdi kako je bio odličan roditelj. Savjetima je sestru i njega redovito pomagao i usmjeravao, no nije bio ‘udav’. ‘Pustio nas je da živimo u svojim svjetovima. Imao je granicu. S njim je bilo lijepo odrastati’, iznosi ovaj dubrovački glumac sa zagrebačkom adresom, član Zagrebačkog kazališta mladih.
U Vojnovićevoj ‘Taraci’ gospar Lukša spominje kako su presjekli Nuncijatu, bacili more ispod škara, a Niko se pita đe je Lorko. To što se njima događalo, zbiva se danas i nama. Međutim, na radikalniji način. Kradu se zelene površine, vlada mafija, prekrajaju se GUP-ovi. Mi Hrvati smo čudan narod, sami sebi smo najgori
U 40 godina karijere nije propustio niti jedne Igre
— Radio je puno. Imao je po pet premijera u dubrovačkom kazalištu godišnje. Ja sam sve to gledao kao mali iz lože. U životu je prošao štošta. Valjda mu je sve to dalo tu nevjerojatnu snagu. Još je jako bistar u glavi. Rješava križaljke, trenira mozak, sjeća se jednako onoga što je bilo jučer ili prije godina. Volim s njim porazgovarati. Čovjek uvijek izvuče neki poučak – komentira Martinović koji i sam pod pojasom ima gotovo 40 godina angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Propustio je tek dvije ili tri ceremonije otvaranja. S njima živi, reći će. Ljuti ga stoga kad zbog privatnih angažmana ne uspiju skupiti na jednom mjestu ansambl prilikom probi. ‘Stalno se događa kolizija. Odgojen sam da zbog osobnih stvari matično kazalište ne smije patiti. Doduše, ja sam počinjao kada nije bio problem dobit posao bilo koje vrste’, objašnjava.
— Danas, s tri, domalo četiri Akademije u Hrvatskoj koje izbacuju godišnje po 40-ak glumaca je situacija suluda. Tko će to sve zaposliti?! – sliježe ramenima. No, to je tek jedan u čitavoj niski izazova s kojima se Igre kao institucija suočavaju. ‘Potuklo nas je ludilo od turizma. Ne znam gdje bi se danas mogao igrati Dundo Maroje. Takve place ne postoji. Možemo bježati u koncepciju i neke desete prostore, postoji milijun opcija, ali to ova publika ne bi podnijela’, navodi. Od eksperimentalnog teatra ne bježi, ali ‘mainstream’ mora ostati dijelom programa. ‘Nije lako intendantima. Želim im svaku sreću, znanje i umješnost jer u ovakvom okruženju nije lako raditi ambijentalno kazalište koje turističkom navalom gubi svaki smisao’, mišljenja je. Ne razumije ni zašto Igre ne pokušaju uspostaviti suradnju s lokalnim teatrom Marina Držića.
Suradnja s gradskim teatrom uštedila bi novce za repertoar
— Mogli bismo imati barem jednu premijeru svake dvije godine. Taj teatar to može iznijeti, a i isplativije je. Već godinama čekamo da se izgradi Studentski dom kako bismo tamo smjestili glumce i cijelu svitu koja njih prati. Ovako bi ostalo više novaca za repertoar. Skupo je gostovati u Dubrovniku. Nekad bi dolazili 1. srpnja i pošli 25. kolovoza. Živjeli su s Gradom i on s njima. Sad borave par dana, odrade što moraju, malo uživaju jer je i to pod velikim znakom upitnika – zaključuje Martinović. Dubrovnik ga podsjeća na filmove o Divljem zapadu u kojima bi s kočijama i konjima čekali na znak pištolja kako bi krenula utrka tko će prije doći do nove zemlje i zabiti zastavicu. ‘To vam je kapitalizam po dubrovačku’, naglašava. Fluktuacije na tržištu promatra s dozom sarkazma.
kao što Hamlet ima svoje mjesto na festivalskom repertoaru, mora ga imati i Držić. Svaka umjetnost kreće od lokalnog prema univerzalnom pa bi Ljetne igre trebale biti prvo dubrovačke, onda hrvatske i internacionalne
— Srpanjska rupa – obožavam je! S rupama da budem iskren nema nikakvih problema. Nikad se nisam bavio afitavanjem. Moj otac je bio pošten čovjek pa nemamo nikakvih viškova što se tiče stambenih i prostornih kapaciteta – kaže. Prije je postojala mjera, tumači nam. ‘Ovdje je živjelo tri ili četiri tisuće ljudi, djece je bila nevjerojatna količina. Igrali smo se od Karmena do Pelina. Čitavo vrijeme bio sam okružen poznatim ljudima. Sad ih uglavnom srećem petkom ili subotom na Gruškoj placi. Ne vidimo se po četiri ili pet godina i onda pričamo o nekim sretnim vremenima. To nije nostalgija za nekim sistemom, nego svojom mladošću’, priznaje. Rezultat je to politike kojoj je nesklon poput svog oca. ‘Sav smrad dolazi od vrha’, šali se. Pod njom, govori glumac, pale su i Igre. Naravno, nisu izdvojen slučaj. Tako je, tvrdi, u čitavoj zemlji.
‘Nedostaje nam slobode!’
— Nedostaje nam slobode. Ne znam što im je toliko stalo do kulture. Nemu tu puno novaca. Morskim psima nikad dosta. Mi u kazalištu moramo biti svjedoci vremena u kojem živimo i svakom predstavom ukazivati na sve ono loše što se događa u društvu, gradu ili obitelji – Ipak, pomirljiv je naspram promjena. One su neizbježne. ‘U Vojnovićevoj ‘Taraci’ gospar Lukša spominje kako su presjekli Nuncijatu, bacili more ispod škara, a Niko se pita đe je Lorko. To što se njima događalo, zbivaju se danas i nama. Međutim, na radikalniji način. Kradu se zelene površine, vlada mafija, prekrajaju se GUP-ovi. Mi Hrvati smo čudan narod, sami sebi smo najgori. Sve to čini se nezaustavljivo. Ne dižemo glas jer valjda svatko ima neki interes’, donosi.
— Na Otvaranju je gradonačelnik imao divan govor koji je bio rekvijem svega što je prošlo. No, draže mi je kad netko prijeđe s riječi na djela. Neki dan sam prolazio kraj Lučke kapetanije pa sam na Facebooku objavio fotografiju zida gdje se nalazi ruski ‘Restaurant 360’ koji već godinama ispušta vodu. Te su zidine crne. Društvo prijatelja radi odličan posao, ali ne može svatko raditi što mu padne na pamet. Ovaj grad ima svoj sklad i mjeru. Ovakvo ponašanje kad tad će nam se obiti od glavu – komentira Maro Martinović. Osim gradskih vizura ‘nagrđuje’ se i izvorni dubrovački govor. On je, svakako, živ organizam, kaže. ‘Mala smo zemlja, ako ne čuvamo svoj jezik, taj narod neće biti sretan. Repertoarno kazalište rijedak je čuvar baštine’, priča Martinović.
Bez lokalnog govora Dubrovnik gubi svoj identitet
— Kad bi on zamro, Dubrovniku bi izgubio svoj identitet. Dosta ih pristiže iz zaleđa. Donose svoje pa se događaju mišunzi jezika koji nama nisu poznati. Neki dan za uho mi je kako je netko na ulici rekao: ‘Idem u Atlâsā!’. Inače radim i kao jezični savjetnik. Uglavnom pokušavam ovaj jezik održati živim. Moj ćaća akcentuirao je djela Držića, Vojnovića i cijelu staru dubrovačku poeziju, kad nešto ne znam nazovem njega. Često hvalim Dom Marina Držića i gospodina Nikšu Matića koji se trude osvijestiti ovaj grad o bogatstvu kojeg imamo – dodaje. Ipak jedna stvar u ovom Gradu je konstanta – publika. Ona se, tvrdi, ni najmanje nije promijenila. Vrlo je, prema riječima Mara Martinovića, konzervativna i tradicionalistička. Nagledala se na Ljetnim igrama velikih predstava i ne može im se prodavati nešto što nije jako dobro ili odlično.
— Ovdje se nameće ona vječna nedoumica: postojimo li mi umjetnici zbog sebe ili publike. Ono ide u red dvojbi trebamo li odgajati generacije publike ili ona to već jest. Stariji koji su svim tim uspješnicama svjedočili polako odlaze. Pristižu neki novi koji su pod utjecajem tehnologije. Danas je općenito jako teško pratiti kazalište jer ju je stvarnost pregazila. Davno sam izgubio iluziju da ona može mijenjati svijet. Doduše, može utjecati na jednog čovjeka. I to je već velika stvar. Mi moramo misliti na publiku ovoga Grada. Kao što Hamlet ima svoje mjesto na festivalskom repertoaru, mora ga imati i Držić. Svaka umjetnost kreće od lokalnog prema univerzalnom pa bi Ljetne igre trebale biti prvo dubrovačke, onda hrvatske i internacionalne. Naravno, ne smijemo izgubiti tu svjetskost – apelira Martinović čiji se život odvija na relaciji rodnog grada i hrvatske metropole gdje je izgradio karijeru i stvorio obitelj.
— To je ponekad otegotna okolnost. Roditelji su stari, trebaju asistenciju, dolazim često. Ako nema aviona putujem Samoborčekom, ako nema ni njega onda Flixbus. Teško je pronaći vremena. Primjerice, kad se vratim u Zagreb imam prvu premijeru 23. rujna i odmah dan poslije počinjem raditi na novoj predstavi. Teško ću uživati u babljem ljetu – odmahuje glavom. A na sjeveru ga uz poslovne očekuju i obiteljske obveze. Naime, njegova 15-godišnja kćer upisala je srednju školu te prema svemu sudeći mogla bi krenuti njegovim stopama. ‘Voli se baviti kazalištem. Žena mi predaje suvremeni ples u Šibeniku pa je sve usmjerava prema tome. No, pustit ću je da sama odluči jer čovjek ako ne radi ono što voli to je veliki problem kako za njega, tako i njegove bližnje’, stava je. Zasad se budućnošću ne želi opterećivati. Trenutno mu je na umu poći popodne na Danče – okupati se, zaigrati na karata i popiti malu karlovačku. ‘To mi je terapija. Danče su moja baza i oaza’, smije se Maro Martinović. Na vijest o onečišćenju mora na tamošnjem kupalištu odmahuje rukom: ‘Bože moj, ionako ćemo pod tuš!’.