Gledajući što se sve događa po našem Gradu, moramo se pitati je li naše institucije, zadužene za brigu o arhitektonskom, urbanom i hortikulturalnom skladu u ovom jedinstvenom svjetskom spomeniku kulture, tu brigu žele i mogu iskazati.
Čini mi se da tu zadaću ne ispunjavaju ni nakon kritika javnosti, ni nakon protesta stručnjaka i znanstvenika kompetentnih za očuvanje povijesnog nasljeđa i okoliša u Gradu. Neki od planova, koji se navješćuju ili već izvode mogu se nazvati devastacijom Grada, pretjeranom izgradnjom, nedovoljnom brigom za prirodni i graditeljski sklad; vrši se sve veća betonizacija. Pod firmom uređenja grada dovode se u pitanje povijesni vrtovi, njihov prostor želi se prenamijeniti, a time i potpuno uništiti ovaj oblik povijesnog nasljeđa, pa čak i kada se mogu rekonstruirati. Ako ne u cijelosti, onda barem kao primjer hortikulturalnog uređenja vrtova koji su postavljani uz ljetnikovce građene u XV. i XVI. st. u okolici Grada na Pločama, Pilama, Konalu, Gružu i Lapadu, kao i na cijelom području Republike. Činjenica je da su se tijekom posljednja dva stoljeća promjenom društveniih i političkih prilika, promjenom vlasništva, nemarom, neznanjem i nedostatkom financijskih sredstava vrtovi zapuštali i bili izloženi pustošenjima svih vrsta. Isto tako i sami ljetnikovci, koji su u mnogim slučajevima nestali, pretvoreni u ruševine ili dovedeni u stanje za koje možemo reći da je ‘komatozno’. Poštovana gospođa dr. Nada Grujić – povjesničarka umjetnosti – je rezignirano zaključila: ‘Dubrovački ljetnikovci imaju slavnu prošlost, sramotnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost’.
Premda su ljetnikovci sa vrtovima zakonom stavljeni na listu zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara još prije pedesetak godina, to danas izgleda nije dovoljno da spasimo što je još moguće spasiti od ovog neprocjenjivog blaga. Degradiralo se i još uvijek degradira u mnogim slučajevima područje njihove izgradnje,a da se još uvijek nije prepoznao njihov značaj za našu i svjetsku povijest i humanu kulturu. Sada nas posebno zanima područje Gruža na potezu od gruške tržnice do bivše tvornice “Radeljević”, gdje se nalaze ljetnikovci Paladina Gundulića (Kersterčanek,Lasić), Marina Bunića, Junija Bunića (Gradić Pucić, Cobenzl) i Bassegli-Gozze(Radeljević). Prostor njihovih nekadašnjih vrtova zapeo je za oko našim planerima i projektantima, posebno prostor vrta Paladina Gundulića. Do jučer je na njemu planirano parkiralište, a danas čujem da postoji velika vjerojatnost da se na njemu ostvari proširenje gruške tržnice za što se radio projekt već 2012 godine. Projektant investitora iz Grada se proslavio izjavom da se još 1837. godine na njemu uzgajalo povrće, ne znajući da su povijesni vrtovi osim uređenog ladanjskog dijela imali i kućne vrtove za potrebe korisnika. Ovaj argument bi trebao biti osnova za prenamjenu ovog vrta u tržnicu za prodaju povrća, kao što je zapuštenost i neodržavanje trebala biti osnova za izgradnju parkirališta. Normalno je da su vrtovi i ovog i ostalih ljetnikovaca dovedeni u neprimjereno stanje neodržavanjem, pretjeranom parcelizacijom i neplanskom izgradnjom stambenih objekata.
Posebno je loše stanje ljetnikovca Bassegli-Gozze sa vrtom, koji su teško devastirani početkom prošlog stoljeća izgradnjom tvornice na tom mjestu. Da ne bi pofalilo ideja, razmatra se mogućnost da se prema diskutabilnom GUP-u Grada Dubrovnika iz 2005. godine preko područja nekadašnjih povijesnih vrtova izgradi cesta za koju ne možemo reći da bi bila revolucionarno poboljšanje prometa u Gružu i da je stvarno potrebna. Po ovom GUP-u, za kojeg i dubrovački arhitekti kažu da sadrži primjere izgradnje koji uopće ne odgovaraju ovom prostoru, već se i mijenjao bez uobičajane procedure, planiraju se u blizini ljetnikovaca zgrade za deset metar više od dosadašnjeg plana. Moguće da projektanti misle izgraditi gruški Manhattan. Iz ovih planova se vidi jedan ‘suptilni’ odnos prema našoj povijesnoj baštini. UPU Gruški akvatorij iz 2011 godine sadrži konzervatorske smjernice za uređenje i očuvanje ljetnikovaca i njihovih vrtova, ali ih se izgleda slabo ili nikako ne držimo, već se samo ispunjava zakonska obaveza što mora imati UPU za područje na kojem su zaštićeni spomenici kulture.
Nužno je konačno utvrditi i priznati povijesnu i kulturnu vrijednost i ovih ljetnikovaca i njihovih vrtova kako bi se izradila relevantna dokumentacija za njihovu obnovu i uređenje kada to bude financijski moguće. Do tada treba čuvati ove vrijedne spomenike i razvijati svijest o njihovoj važnosti za našu i svjetsku povijest. Vjerujem da bi bilo dobro da ih stavimo po zaštitu UNESCO-a kao nedjeljivi dio povijesti Dubrovnika ne bi li i na taj način pojačali njihovu zaštitu i revitalizaciju. Mnogi nemaju jasan stav o ovoj problematici, a posebno neki planeri i projektanti, kojima preporučam da se spuste na zemlju i pogledaju oko sebe u kojem okruženju žive ili rade, jer ovo je GRAD DUBROVNIK – spomenik čovječanstva, spomenik truda i umijeća naših pređa, kojeg trebamo predati našim nasljednicima u najljepšeg mogućem stanju, a u našem gradu, pa i našoj zemlji još uvijek imamo one kojima to nije doprlo do svijesti i savjesti. One kojima je profit jedini cilj. Ne mogu ne spomenuti na žalost pokojnog gosp. dr. Bruna Šišića, pejzažnog arhitekta i našeg sugrađanina, koji se cijeli život trudio da sačuvamo i unapređujemo i povijesne vrtove kao i ostalo zelenilo u Gradu, koji jesu naš ukras, da se možemo ponositi tom ljepotom, kao i stanovnici Italije, Francuske i Španjolske sa njihovim povijesnim vrtovima.
Oni koji nam govore o uređenju Grada kada žele neopravdano uništavati povijesne vrtove, neka pogledaju u kakvom su stanju stariji javni parkovi, na što sliči nekad najljepši park Gradac, park u Pilama, park šuma iza Sveučilišta, park ispod Boninova, Bogišićev park na Ilijinoj glavici. Sigurno ih takvim nisu zamišljali njihovi utemeljitelji iz Društva za promicanje interesa Dubrovnika iz kraja XIX i prve polovice prošlog stoljeća. Apele za očuvanje prirode i zelenila u Gradu njihovih sljednika iz Društva prijatelja prirode DUB, Zaklade parka Gradac, ekološke udruge Eko-Omblići Zeleno sunce danas još uvijek nema tko čuti. Također treba pogledati povijesne vrtove u Gradu i okolici, koji su barem površinom očuvani, na primjer oko ljetnikovca Skočibuha na Boninovu, nekad jedan od najljepših vrtova- danas obrasla prašuma, a mogao bi biti uređen kao turistička atrakcija. Tu je i vrt vile Čingrija, zapušten iako su njoj radili službenici RTV, pa vrt ljetnikovca Gundulić-Gučetić (Rašica), a ni prostor oko ljetnikovca Sorkočević, koji je sigurno pripadao vrtu ne može se pohvaliti ni uređenosti, ni hortikulturnim održavanjem. Vrtovi u prednjem dijelu spomenutih gruških ljetnikovaca i mnogi drugi (dr. Šišić je govorio da ih ima 20) – trebalo bi ih barem urediti i počistiti prije nego kome padne na pamet da tamo postavi parkiralište ili tržnicu.
Marko Tomić