Ne samo da su se naši gradski oci, zabrinuti okolišnom budućnošću Grada, posvetili pitanjima „zbrinjavanja“ otpada, nego je poteškoće uočila značajnim i naša ministrica dr. sc. Mirela Holy obznanivši, kako će se na Jug gledati jednako, kao i na otok.
Baš dobro da nam je ta nova odrednica položaja, u zamislima razvoja, bez mosta eto i zvanično „zacrtana“.
Možda jesmo, a možda i nismo, svojevrstan otok oko kojega su počeli izuzetni trudovi za koje je neizvjesno što bi mogli, ako išta mogu polučiti, jer već je sve zaigrano. Puno toga i odigrano.
Vladi je Hrvatske preostalo, samo, da se pozabavi našim smećem, koje je očito perspektiva jer Neki u njemu vide korist i „čistu“ ekonomsku računicu. Obećavaju veću naplativu korist njima od štete Gradu i građanima.
Otpada će biti manje, kad se Grad dogradi Novigradom ili ti ga Srđ Golf-gradom, izgradnjom Središta za gospodarenje otpadom. Nadamo se da će taj „Ekološki centar“odmah biti privatni, a ne prethodno naš pa kasnije za jednu kunu (ili euro) privatiziran. Bude li privatni interes u pitanju to će stvari umnogome razriješiti. Osobni interes, naime, nema granice pa bi i naše otpadno Središte moglo biti, negdje uz slobodni prometni prolaz (famozni koridor) kroz susjednu državu, i njegov sastavni dio.
Je li pet ili sedam ili deset tisuća budućih „kreveta“ na Srđu naša sreća. Radna mjesta konobara, kuhara, čuvara, sobarica i čistačica, koje mogu biti usput i nešto drugo, vrijedna su pokorne zahvalnosti gazdama ako im za tu namjenu ne budu pogodniji i jeftiniji stranci (blago našoj djeci).
U povjerenju, čujem da će ponovo u Gradu izbori, ali za titule mistera i misica, što će biti glavna preporuka pri zapošljavanju u prestižnim „glamuroznim“ golfskim dvorima. Treba visokom turizmu napuniti krevete… nije to lak posao.
Štrok se „nadao“, ili što već, da će uspjeti popuniti hotele pa je ipak, gotovo u suzama, morao otići dalje, trbuhom za kruhom, a nama sve što je uložio i izgradio ostavio. Svaka čast za svijetli primjer, tako treba raditi za Grad. Treba priznati da se nađe i u kukolju žita.
I T-com treba pohvaliti jer imaju namjere i naš Grad, nepotrebnih radnih ljudi, rasteretiti. Sve svjetlovodne instalacije Hrvatskog telekoma, pogotovo one koje su Oni? položili i sve centale i famozne zračeće tornjeve neće dirati, samo će nam ih i dalje skupo usluge „pakirati“.
Da se vratimo otoku Dubrovniku i njegovom otpadu. Naime, ili ga neće ili će ga biti puno manje, kad se izgrade nove smještajne jedinice za proizvodnju otpada i pesticida na platou Srđa, Bosanci etc….
Održivom razvitku, tom sveprisutnom nazivku, izuzetnom upornošću pune se mnoga „odgovorna“ usta a to znači da, u međuvremenu zamaskirana, stavka smeća može biti sve veća.
Na duge staze u nekoj novoj generaciji možda će neko shvatiti ono što već sad oni gore znaju a zbog interesa prikrivaju. Makar „podmazan“, čak ni „teflon“ nije vječan, pa će se vrlo brzo vidjeti koliko će “pita biti skuplja od tepsije”. Trude se prodati „paljevinu“, koja je osnova središta stvaranja otpada gospodarenjem, koje će riješiti takozvanom toplotnom obradom, jednostavno rečeno, „čistim“ izgaranjem u spalionici.
Preostaje nam nada da će se ostvariti crni, crveni „koridor“ i da će se naše, još veće smeće, spaljivati u recimo Trebinju ili njegovoj blizini. Ni neprijatelju se to ne treba poželjeti.
Nema spasa od „devastacija“. Kerumova Fani Marjansku lokaciju nije dobila čak ni na korištenje a mi smo naš dubrovački “Marjan” ne iznajmili, ne pod koncesiju dali, nego uz blagoslov odgovornih PRODALI strancima. Gradonačelnik kaže na „Kapitalu“, kako smo malo? vrijedno “poljoprivredno” zemljište uspjeli prodati pod građevinsko.
Izvrsno, postignut je doista veliki uspjeh. Jedino područje zaleđa Grada, nakon Grada bez građana, za kojim sad „posvađeni“ Šuica i Vlahušić složno kukaju, odlazi u ropotarnicu, do daljnjeg. Prostornim planom uredno prodana zemlja.
Ostaje nam, u slučaju da se ova „sigurna“ EU ropska kuća (ili ona regionalna Balkanska) poljulja, još uvijek povlačenje na otoke i more. More naše plavo. Široko i duboko, koliko nam to dopuste na njega zasjeli Talijani… pa i Slovenci. Stazama napretka nije lako ni naslućivati gdje će biti kraj. Kad poletimo sa ove nizlazne staze u obećano nebo blagostanja što ga čudni oblaci predziđa EU-ropske vješto zaklanjaju spremajući nam iznenađenje.
Med i mlijeko. Za sad se samo „aktualiziralo“ naše domaće mlijeko. Dakle, med tek slijedi. Sreća će nam po potrebi biti uvožena, a da bude reda u njenoj podjeli, čuvat će je u svijetloj budućnosti uz našu Policiju i međunarodne snage unutarnjeg reda.
Postoji jedna slamka nade domaće pameti na tragu zanimljive stare zamisli o Dubrovačkoj Republici, moglo bi se reći, više želji, na tragu „Grada sunca“ (Tomaso Campanela).
Ne onoj staroj, koju je Apolonio želio opredmetiti nego na zamisli i vapaju za regionalnim Dubrovnikom. Regija (riječ nije domaćeg porijekla), i zato je u izvoru dosta osjetljiv pojam. Ako se pogleda sa više razine, recimo iz Muzeja braniteljima i Srđu, ili još više sa onog gore postavljenog jarbola bez zastave, koja ne može izdržati na ovolikoj vjetrometini, svašta bi se moglo vidjeti. Na žalost, stvarnost nam nema dodirnih točaka, ni sa onom davnom Dubrovačkom Republikom, ni sa njezinom samostalnošću. Dosadašnji regionalisti, Gradski i Županijski, odigrali su igru i rasprodali dio najvrjednijih dobara… ZEMLJE i KAMENA uskog pojasa preostalog za gradnju i “disanje” budućih generacija.
Moderni regionalizam je upregnut u kolica EU-ropske i to vrlo lukavo i prikriveno koristeći takve težnje za svoje interese. Cilj EU-ropske je stvaranje Regija i rastvaranje Država, kojima je u osnovu postojanja Narod, koji u njima živi. Na način da izravno potiču “razvoj” i “financiraju” regije, EU i NWO preskaču Državu i stavljaju svoje prste tamo gdje žele, razjedinjavaju posljednje bastione otpora politici podjela i nameću im unitarnu vlast kroz tzv. novi poredak.
Da, na žalost, Njihov cilj je razjedinjavanje svih čimbenika zajedništva Naroda i žele izravnu vlast, dakako nevezanu za pojmove direktne demokracije ili slične napredne težnje. Koriste jednostavnu staru formulu: Podijeli pa vladaj. U tom smislu, nastoje umanjiti ulogu glavnih gradova Država polako uvodeći neke nove pojmove, kao što su to gradovi, kojima daju službeni naziv i epitet, kulturne ili metropole kulture. Ako bolje pogledamo i sadašnje i prethodne vlasti u Gradu su razvidno prigrlile Regionalizam.
Tome na tragu je već obavljeno privlačenje stranih „investicija“ u svrhu za sad djelomične rasprodaje Dubrovnika. Neki to zovu i razvoj ? Možda se radi i o ulaganju u proizvodnju ?!?
Nakon ovoga, bez mogućnosti privređivanja i zarade od vlastitog rada na vlastitoj zemlji, i Dubrovačka Republika bi propala jer slobodu ne bi imala čime plaćati.
Dosadašnji „predstavnici“ vlasti su puno “jači” i moderniji regionalisti nego što bi se to dalo pretpostaviti. Napominjem da je u Slavoniji pokrenuto regionalno djelovanje i najjača politička stranka je HDSSB. Divili smo se ponekad istupima tih ljudi u Saboru. Gotovo bi im bio dao svoj glas na izborima uvjeren da su istinski Hrvatski domoljubi, no zanimljivo da su uz Vlast, Crkvu i ogromnu većinu Vladajućih stranaka, došavši u krug jakih i velikih, uz blage „disonantne“ tonove, PODRŽALI ulazak u EU-ropsku.
Ne, nije namjera biti kritičar Inicijative za Dubrovnik regiju, ali opreza nikad na odmet.
Uz najbolje i najiskrenije namjere treba promisliti što to znači. Treba stvari pogledati sa više razine u svijetlu razaznavanja ciljeva i planova ujedinjenja EU i NWO, koje znaju i drže se one ko ih voli neka im izvoli a onda potom u drugoj fazi tjeraju svakog tog konja, koji se dao upregnuti da vuče, a ako neće onda ga šibaju ….
Među zagovornicima našeg dubrovačkog Regionalizma ima dosta onih, koji bi željeli umjesto vladati služiti Narodu i zajedničkim interesima, ali što se tiče političke opcije i korištenja “demokratskih” načina, kojima pravilno ispuniti tu nakanu u sadašnjem vremenu, moglo bi se reći samo sve najgore. Budući su izvori politike, kao načina vođenja i vladavine isključivo u interesima spregnutim i upregnutim uz neki kapital… lovu, novac.
I još nešto, ako neki misle da će našoj Vladi i političkoj vrhuški biti krivo što se javila Inicijativa za regiju Dubrovnik, varaju se jer upravo njima te težnje idu na ruku. Decentraliziranjem Hrvatske oni peru ruke, imaju manje posla i provode politiku EU-ropske, koja će se za sve stalo, pa tako i za to, kako regionalizam upregnuti u svoje interese sama pobrinuti. Oni će potrošili milijune da bi to postigli, kao što su to uradili u „pripremi“ referenduma, koji je prošao uz „dostatnu“ neustavnu suglasnost 28 % građana Hrvatske.
I što će biti nakon što prodaju najvrjedniju zemlju i „privatiziraju“ sve što je moguće u Dubrovniku već stoljećima pripravnom i poznatom „investitoru“. Amschel Mayer Rothschild 1773. godine: „Naša je politika da izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferencije o miru. Na taj se način nijedna od sukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sve više tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu.“
Jedan od njegovih nasljednika 1863. godine: «Malobrojni će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi ga što više iskoristili, javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti kako je taj sustav protiv njenih interesa.»
Što će ostati od održivog razvoja…. Što će ostati od Svega onoga za što danas još uvijek postoji mogućnost da zadržimo i imamo? Ne trgnemo li se vrlo malo.
Viši su interesi u pitanju. EU-ropska diktira rasprodaju krvlju branjene i obranjene Zemlje a sutra izravno vaše i moje djedovine, kao što je to na sceni u Grčkoj, koju ne žele ispustiti iz šaka i drže je na ivici pakla.
Čudno, kako SAD sukladno najavi nisu onomad bankrotirale… da čudno…samo u pričama za malu djecu.
Predaleko se na žalost ušlo i zaglibilo ali građani Dubrovnika se nadaju… Bez zemlje plivanje sutra više ne pomaže jer, kao i u živo blato, možemo i u ekonomsko ropstvo… samo tonuti. Što smo bili bliže EU sve nam je bilo gore a ta tendencija se još više osjeća pred sam ulazak. Zlato se otkupljuje na svakom koraku. Ili je istina da je ovo vrijeme, kad još samo zlato sja, ili je možda nakon one u 90-tima (kojoj je slijedio rat) na pomolu nova „inflacija“.
Sve više podsjećamo na magarce sa zelenim naočalama, koje hrane suhim sijenom, a naša stvarnost sliči rezanju grane na kojoj sjedimo, i mi i oni koji nas vode, i nakon svakih izbora u naše ime odlučuju pa prema tome i drže pilu u svojim rukama. Glava vodi ruku, ruka nosi pilu i onda kreće „pilana“ a to što slijedi teško da može biti samo obična „paljevina“.
Marko Mišo Mujan
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.