Iako nije iz Grada Marijana Fumić nesporno je postala značajno lice njegove kulturne, kazališne scene. Suradnja s Kazalištem Marina Držića pokazala se više nego plodonosna, o čemu ponajbolje svjedoči nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramaturgiju i to za predstavu ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ prema tekstu Ivane Lovrić Jović a u režiji Paola Tišljarića. Fumić potpisuje dramatizaciju nedavne premijere ‘U potrazi za Cvijetom Zuzorić’ koja je oduševila dubrovačku publiku.
Gotovo četiri stoljeća od njene smrti Cvijeta Zuzorić i dalje je fenomen. Njena ljepota, karizma, mistika, intelekt odolijevaju zubu vremena. Mada cijela ta fama oko nje kao da pleše na rubovima stvarnog i imaginarnog jer o njoj se zapravo toliko pisalo i pričalo a činjenično se relativno malo zna. Je li zato i Vas nadahnula ova dubrovačka ikona da joj posvetite predstavu?
Mene već nekoliko godina nadahnjuje i inspirira cjelokupna povijest Dubrovnika, još otkako sam radila dramatizaciju romana ‘Glava lava’, Ivana Salečića. No, za inspiraciju da zaronim u fenomen Cvijete Zuzorić, svojim me je pozivom na suradnju potaknuo ravnatelj kazališta Marina Držića, Paolo Tišljarić, koji je imao viziju da dubrovačko kazalište treba biti prenositelj, odnosno nositelj tema i priča koje se tiču ovoga grada, a priča o Cvijeti Zuzorić svakako je fenomen koji je ponovno vrijedilo uprizoriti.
Pa mi zapravo ne znamo ni kako je najljepša Dubrovkinja ikad izgledala. Naime, za dvije slike za koje se smatralo da je utjelovljuju, utvrdilo se da zapravo predstavljaju neke druge dvije žene. Da više znamo bi li nas, po Vašem mišljenju, manje intrigirala?
Mislim da ne bi, jer i ono malo što znamo prilično je nevjerojatno, uzmemo li u obzir tadašnje prilike i običaje. Naime, povijest Dubrovačke Republike općenito je vrlo škrta u zapisima o svojim ženama. Evo, mene, na primjer, intrigira tko su te dvije žene na slikama o kojima govorite. Koja je njihova priča?
Koliki je izazov bio raditi na ovom tekstu? Naročito uzmemo li u obzir da ste se morali služiti znanstvenom literaturom…
Bilo je i izazovno i teško, pročitala sam stotine i stotine stranica, ali ja obožavam takve zadatke i neizmjerno sam zahvalna svim znanstvenicima koji su mi svojim istraživanjima omogućili da uđem u taj svijet. Bez njih meni bi napisati ovaj dramski tekst bilo nemoguće. Naime, svaki lik u ovoj predstavi nastao je prema znanstveno utemeljenim činjenicama iz njihovih života i životnih prilika u kojima su egzistirali. Dok sam pisala o njima, osjećala sam nekakvu odgovornost da budem točna, jer oni nisu moj izmišljaj nego ljudi koji su zaista postojali i želja mi je da ih današnja publika takvima i doživi.
Ovaj povijesni lik zapravo je polazište s kojeg krećete istraživati fenomen ljudske prirode. Vi ne stvarate predstavu iz koje ćemo (samo) saznati nešto o prošlosti. Upravo suprotno – aktualizirate ondašnje fascinacije, odnose, potrebe… i razmatrate ih u kontekstu današnjice? Kako? I što je zapravo okosnica i srž ove predstave?
Naravno da je povijest samo polazište za razmatranje nas današnjih. Inače, po meni, ne bi imao smisla danas uprizorivati povijesne drame. O kome ćemo, ako ne o sebi? (smijeh) I to je okosnica i srž ove predstave. To je ljudska tragedija, a možda i komedija, ne mogu se odlučiti, da čovjek ne vidi dalje od sebe. Čak i kad ima najbolje namjere, ne može si pomoći, ne može nego gledati i misliti kroz prizmu vlastita postojanja. Tako kad se, u ovoj predstavi, sastanu četiri bračna para i jedan neženja ne bi li se dogovorili kako pomoći svojim prijateljima, petom bračnom paru, koji su se našli u nevolji, ne mogu dalje od onoga: ‘Ja sam čuo/la’; ‘Ja mislim’; ‘Ja ti kažem’; ‘Ja znam’; ‘sve je to strašno, ali, hajmo sad malo o meni’… I dovoljan je jedan trenutak, u kojem pomisliš kako je netko dotaknuo u tvoje ‘ja’ da se sve promijeni i da ti dotadašnji prijatelj postane smrtni neprijatelj. Današnjim rječnikom da budeš – ‘ghostan’. Čovjek, na žalost, može naučiti o povijesti, ali teško da je išta naučio od povijesti, možda je ponešto shvatilo onih 1 posto, onih nekoliko svjetskih milijardera, vlasnika svih tih silnih fejsova, tiktokova, jutjubova, vhatsapova, vičetova, instaća… Da, oni su zasigurno shvatili kako je u srži ljudske prirode pod a – viriti u tuđe živote i b – misliti kako je njihov život važan.
Vaša uspješna suradnja s Kazalištem Marina Držića traje. Sezona je otvorena kazališnom adaptacijom predstave ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ za čiju ste dramatizaciju bili nominirani i za Nagradu hrvatskog glumišta. Koliko Vam je to značilo? Je li zaboli kad nagrada izmakne iz ruku?
O, da, zaboli – po džepu, jer moraš sam platiti kartu da tamo dođeš i kupiti nešto pristojno za obući i obuti, jer je sve svečano. Šalim se! Ne zaboli, jer su oba puta kad sam bila nominirana, a izgubila, nagradu dobili moji kolege dramaturzi, koje izuzetno cijenim i poštujem njihov rad. Velika je čast i nominacija, pogotovo ako znamo da do prije nekoliko godina, dramaturzi nisu niti imali svoju kategoriju u kojoj imaju prilike dobiti nagradu za svoj rad.
Dio ste i Dubrovačkih ljetnih igara. Posljednja, ako se ne varam, predstava na kojoj ste radili je ‘Sjetne žene raguzejske’ bivše intendantice Dore Ružjak Podolski. Vrlo sličan koncept rada čini se bio je i pri stvaranju te predstave. Također ste morali uroniti u znanstvene radove. Koliko je bilo izazovno, zanimljivo? I koliko se razlikuje rad za ‘daske’ i ambijentalni teatar?
Naoko se koncept čini sličan, jer u obje predstave i u ‘Sjetnim ženama raguzejskim’ i u ‘Potrazi za Cvijetom’, tematiziram položaj žene u povijesti Dubrovačke Republike, a ta je povijest svoje žene, na žalost, zapamtila, odnosno zapisala jedino ako su bile ekscesne. U ‘Sjetnim ženama raguzejskim’ željela sam se baviti puninom ženskog života i nezavidnim statusom koje su imale u gradu u kojem su živjele. U ‘Potrazi za Cvijetom’ bavim se prazninom, doslovno odtjelostvujem Cvijetu, ostavljam je, kako ste to lijepo rekli, u toj ‘fami oko nje, koja kao da pleše na rubovima stvarnog i imaginarnog’. Jer Cvijeta je za mene, poput Mona Lise, uvijek pitanje, nikada odgovor…
Vaš životopis baš je, što bi se reklo, živopisan. Rođeni ste u Vukovaru. Dramaturgija nije bila Vaš prvi izbor već Arhitektonski fakultet. Što je presudilo da se predomislite, prebacite na Akademiju?
Ništa spektakularno, prošla sam prijemni na Akademiji i riješila se betonskih konstrukcija i matematike, to je sve. Ostalo u arhitekturi i dalje volim, reći će vam to svi scenografi s kojima sam surađivala na predstavama, pratim ih ‘ko psić.
Stacionirali ste se onda u Osijeku. Kako doživljavate sve te Vaše gradove? Što Vam koji od njih ponaosob znači?
Mene je život u raznim gradovima svakako obogatio, ponajviše ljudima koje sam upoznavala. Odrasla sam u Vukovaru, odnosno Borovu Naselju, živjela sam u Rijeci, Zagrebu i sad Osijeku. Sva ta mjesta ostavila su na meni traga i volim ih smatrati svojima. Nekada je to lijepo, nekada manje lijepo, jer se nekako osjećaš malo kao gastarbajter, uvijek bi se nekamo vratio. Zato sam ja sebe istrenirala na osobu od interijera. Gdje god dođem prilagodim si prostor u kojem stanujem, evo i u svomu sam dubrovačkom stanu presložila stolice i okrenula kauč, da stoje onako kako ja volim. Gusta me to…