U našem reportažnom điru zaputili smo se na jednu ‘mikrolokaciju’, točnije na predio Lapada ‘na Mihajlu’. Na prvi pogled miran dio Grada, sav u zelenilu, poprilično uredan. No, iznimku, prema svemu sudeći, čini Janjinska ulice o kojoj njezini stanovnici stalno šalju apele zbog niza problema počevši od parkinga, (ne) čistoće, ali i najavljene gradnje novih zgrada, od kojih će se umjesto tri, ističu nam naši sugovornici u ovoj ulici, graditi dvije. Našu šetnju započeli smo podno crkve gdje nas je na taracu ispred svoje kuće gdje najviše voli sjedati na zraku, ljubazno primila tete Mara koja je podijelila s nama svoje dojmove o Mihajlu, ali i prisjetila se ne tako davnih vremena kada je cijeli predio izgledao znatno drukčije.
— Živim na Mihajlu točno od godine kad su Tita ukopali. Živjeli smo kao podstanari deset godina na lokaciji gdje je bilo Ljetno kino Lapad. Ja sam najsretnija žena na svijetu. Djeca su mi živa i zdrava, kao i šestero unučadi. Svi su dobro odgojeni, radišni, s obiteljima, na što bih se mogla požaliti? – ističe nam tete Mara te dodaje kako je mnogo godina pomagala tadašnjem župniku don Grgu Tomiću oko crkve kad bi god bila kakva gužva. Danas, tuži nam se, na Mihajlu je lošije živjeti.
— Toliko Hitnih ovuda dnevno ‘prosvira’ da je to strašno. Kad sam tek ovdje doselila, bolnica je bila u izgradnji pa nisu Hitne ‘tulile’. Na Mihajlu je bio mir i tišina. Sjećam se kad smo išli sa semafora prema crkvi, sve su oko nas bili vinogradi, a hodali smo pješčanim puteljkom. Imali smo i kamp u blizini bolnice. Tu bi jedino ljeti bilo malo vreve – priča nam ova stanovnica Mihajla i pita se ‘gdje je danas policija’. Naime, velike im probleme zadaju ‘gaseri’ na motorima koji u svako doba jure i buče kroz naselje.
— Ovdje se gasiraju stalno jaki motori, srce mi se ustrese usred noći. Namjerno to rade, utrkuju se, mora se to riješiti. Bude strašno – govori nam tete Mara, a sličnog su mišljenja i brojni njezini susjedi, što su nam otkrili dalje u điru.
Crkva sv. Mihajla kao mjesto okupljanja
Središte Mihajla svakako je istoimena župna crkva. Ona funkcionira kao svojevrsno ‘ljepilo’ te okuplja brojne vjernike. Uz župnika don Roberta Čibarića, tu je i mladomisnik don Robert Karačić s kojim smo porazgovarali o životu na Mihajlu, ali i važnoj ulozi ove crkve za njezine župljane. Riječ je ujedno o najvećoj župi Dubrovačke biskupije.
— Župa, prema zadnjem blagoslovu kuća, broji oko 11 i pol tisuća vjernika. S obzirom da je najveća, od nje se i očekuje da bude živa, ali ona ne može to biti ako se u njoj nešto ne događa. Zato provodimo mnogobrojne projekte na godišnjoj bazi, počevši od hodočašća koja organiziramo sa župljanima, do redovnih tjednih događanja poput euharistijskog klanjanja četvrtkom. U Župi se svaki tjedan odvija i susret u riječi, tj. biblijska razmatranja, tjedno imamo susrete i kateheze koje župnik najčešće vodi, a imamo redovite tjedne susrete mladih koje vodim ja kao mladomisnik u suradnji s animatorom instruktorom Ivom Rokom. Imamo i skupinu skauta koju vodi Petar Lonac, a ja sam im duhovnik – ističe nam don Robert Karačić.
— Kao najbolji pokazatelj veličine župe svete su mise od kojih svakim radnim danom imamo dvije, a nedjeljom četiri. Na mise dolazi mnogo vjernika, crkva je često mala za sve ljude koji žele ući. Također, privode se kraju radovi na staroj crkvi koja je zahvaljujući DPDS-u lijepo obnovljena pa ćemo dobiti još više prostora za okupljanje. U Župi imamo i klub u koji se vjernici redovito okupljaju svake nedjelje iza svetih misa, ali i drugim danima kada to žele. Kafić je uvijek otvoren i može ga se iznajmiti za rođendane i slične prigode kako bi bio u službi ljudima – nastavlja dalje ovaj mladomisnik.
— Što se tiče mog dojma na župi u Lapadu, uskoro će godina dana kako sam ovdje i bilo mi je to predivno razdoblje. Osjeća se ljubav i prisnost. A, lijepo je i biti svećenik. Osjećaš se dobrodošlo i lijepo dočekano. Puno je Lapađana došlo i u Cavtat na moje ređenje. U ovih nepunih godinu dana stvorila se neka povezanost koja se vidi i u pomoći jednih drugima. Tako u Župi djeluje i župni Caritas koji pomaže potrebitima. Imamo i igralište za djecu i mlade, koje je za sve otvoreno – istaknuo je don Robert Karačić. Parking je problem u cijelom gradu pa tako djelomično i na Mihajlu, istaknuli su nam naši sugovornici, a često se znaju tužiti kako je upravo ispred crkve ‘kronično’, a pogotovo kada svi nedjeljom dođu na misu pa parkiraju po nogostupu. Ipak, govori nam don Robert Karačić, uz crkvu postoji jedan manji parking gdje se vozila za misu mogu parkirati.
Janjinska treba ‘make over’
U điru smo potom zatekli jednog mladog oca koji je taman vodio svoju kćerkicu na igralište. On je stanar Janjinske ulice te je apelirao na nekoliko problema.
— Naša je ulica strašno neuredna, smeće je posvuda. Najavljena je tu i gradnja dvije zgrade, umjesto tri kako su prvo bili govorili, ali ne znamo kad će to krenuti. Veliki nam je problem i Hitna koja ‘protunji’ sto puta dnevno. Onda i svi psi počnu s njome zavijati, velika je buka, ali naučili smo se, isto k’o i u Čilipima gdje im svaki dan slijeću avioni – govori nam ovaj stanovnik Janjinske ulice koji se iz Mokošice ovdje preselio prije pet godina i sada se ne bi odavde nigdje selio. Cesta dr. Ante Šercera od ulaza na Mihajlo pa sve do bolnice nedavno je uređena, a stanovnici su dobili i nekoliko parkirnih mjesta.
— Sigurno je sada ljepše, uredili su trotoar koji je bio sav razrovan. Jedino je grubo nedjeljom kad svi dođu na misu pa parkiraju na sred ceste, ali snalazimo se. Mogli bi, na primjer, ostaviti auto gore na parkingu kod bolnice i spustiti se, ne znam zašto svi u crkvu moraju ući s autom. Prije nisam primjećivao, ali kako se parkiraju na trotoaru, ne mogu proći s djetetom pa mi sada smeta, moram na cestu izaći da bih prošao. Kad smo kod prometa, izlaz iz Janjinske ulice na onu dr. Ante Šercera je katastrofa kad se ujutro pokušava izaći jer auti dolaze s obje strane. Kad krene kolona auta prema bolnici, nema šanse izaći. Trebaju nešto riješiti, stojimo po pola ure da bismo se ubacili u traku – žali nam se ovaj mladi otac koji ističe kako bi Mihajlu dobro došlo i još jedno dječje igralište. A, problem je i s parkingom.
— Trebalo bi ocrtati parking u Janjinskoj i da svi plaćaju. Sada nam stalno dolaze vozila ‘rent-a-cara’ i zauzmu nam mjesta, kao i oni što rade na Vojnoviću jer se ovdje ne plaća parking. Trebao bi to Sanitat riješiti. Mi stanari onda većinom nemamo gdje parkirati, a oni pakiraju i odu na kavu na Vojnović. Ljeti od vrha do dna Janjinske budu sve daruvarske tablice, sad je malo lakše jer je pala sezona. Imali su prije gore parking kod bolnice, ali sada se gore plaća pa su se u nas prebacili – priča nam te dodaje da im je na Mihajlu dobro jer im je sve blizu te da imaju dovoljno butiga.
Sve nam je blizu, izgradit’ će nam i starački dom. Možemo i utakmicu gledati s krova zgrade. Super je, ali motori su nam veliki problem. To nije normalno koliko se gasiraju. Policija mora hitno doći u naselje i to izregulirati
Ima i onih koji su nezadovoljni
Naš sljedeći sugovornik taman je išao po unuke na igralište. Govori nam kako je na Mihajlu dobro živjeti i da je Lapad odlično mjesto.
— Uvijek zafrkavam Gružane da imaju jedinu prednost u odnosu na Lapad, a to je pogled na Lapad. Ovdje je zelenilo, blizu nam je plaža, staza za šetnju, trčanje, biciklizam, ma sve imamo – govori nam ovaj stanovnik Mihajla. I dok drugi svoje naselje hvale, ima i onih koji su potpuno nezadovoljni.
— Ovdje nam je grozno živjeti, stanovi su preskupi… Hitna nam sto puta dnevno ovuda prođe, ‘tuli’, po noći nas budi. Našom ulicom jure motori. Ma, nemojte ništa pisat’ i onako ne možete ništa promijenit’. Vi pišete bezveze, mi govorimo bezveze, a politika sve odlučuje i ‘biznis’ – skeptičan je bio ovaj naš sugovornik. ‘Zavukli’ smo se potom među popularne ‘Mercedese’, četiri zgrade od kojih su prve dvije izgrađene 1976., a druge dvije 1978. godine. Tu nam se gospođa Luce Klaić potužila kako bi ispred njezine zgrade trebala ‘niknuti’ još jedna.
Život u ‘Mercedesima’
— Ma bunit’ ćemo se na tu zgradu. Bilo bi užasno da nam to naprave, ali opet, tko će im zabranit’? A gdje ćemo onda parkirati, ma ni ovako nemamo gdje. Ako dođeš kasnije doma, nemaš gdje parkirati, a svaki stan bi trebao imati pravo na jedno parkirno mjesto za svoje auto – priča nam tete Luce te se pita gdje to nema problema? Njezin ‘Mercedes’ ima puno katova, a nemaju odnedavno čistačicu tako da gspođa Luce sama čisti ispred ulaza. Ne voli jednostavno da joj je šporko, a živi u prizemlju.
— Ovdje živim četrdeset godina. 1978. uselila sam u ovu zgradu. Propale su, treba ih malo renovirati, popucala je fasada dosta, a stradale su od potresa pa i rata. Stubište je bilo dosta izgađano gelerima. Imali smo i reklamu jedne banke na zgradi pa su nam to dodatno naplaćivali. Domoupravu svi redovno plaćamo, a dižu nam svejedno cijenu i opet kažu nema para. A mi na ovoliku zgradu nemamo čistačicu. To je strašno. Svatko prlja, a ne bi za sobom počistio. Nema reda, svatko traži prava, a nitko ne bi dužnosti. Ipak, dobro nam je ovdje, imamo dosta butiga, blizu nam je i bolnica. Na lijepom smo mjestu, ali uvijek nešto fali pa tako i nama – govori tete Luce. Njezin susjed iz drugog ‘Mercedesa’ naglašava kako je na Mihajlu predivno živjeti jer je on po njemu najljepši dio Grada:
— Sve nam je blizu, izgradit’ će nam i starački dom. Možemo i utakmicu gledati s krova zgrade. Super je, ali motori su nam veliki problem. To nije normalno koliko se gasiraju. Policija mora hitno doći u naselje i to izregulirati. Osim ovog apela, potrebno je uputiti i još jedan, a taj je onaj za pješakim prijelazom. Naime, poznato je da svi ‘pretrčavaju’ s jedne strane na drugu gdje je crkva jer im je tu najbliže, ali realno, jedini je pješački prijelaz na samom ulazu u Ulicu dr. Ante Šercera te ga nema sve do bolnice.
Piše: Leona Rašica i Maria Prkut
Tekst objavljen u tiskanom izdanju 6. studenog 2019.