Naša sugrađanka Majda Miloglav vratila se svojim emotivnim pismom u 1. listopada 1991., prije 27 godina. Prenosimo ga u cijelosti.
I sve je stalo…
Prelijepo da bi trajalo…toga dana sve je stalo…
Kažu, zaboravite prošlost….baš naprotiv, mislim da bez sjećanja na prošlost, nemamo ni budućnosti.
Kažu da djeca pamte od treće, četvrte godine života, ja sam 1.10.1991.imala čak osam, te sam i tada, kao i danas vjerovala u pravdu, dobro, sreću, blagostanje…
No tog utorka, prekinute su moje veze sa bezbrižnim djetinjstvom, isto kao što su prekinute sve veze svjetskog Dubrovnika, sa čitavim svijetom…naravno, pod budnim okom Europe…
Tata i ja ispijamo posljednje gutljaje jutarnjeg čaja, pred odlazak na posao i u školu, u 6 sati, i sve, kao da je stalo…
Na balkonu smo…pogled se pruža prema Srđu, onom istom mjestu gdje će kasnije David pobijediti Golijata…minute prolaze, i dalje se držimo za ruke i ne progovaramo, očev pogled, ovaj put puno ozbiljniji, sve mi govori…do škole ću jako teško. Detonacije projektila i granata odjekuju u daljini…Konavle i Župa dubrovačka…samo za sada…a što tek slijedi, pitam tatu i stavljam torbu na rame, otključavam vrata i trčim prema školi, ne mogu bez svojih prijatelja iz 3E razreda…ja zaista moram ići…ne prihvaćam ovakav početak kraja, trčim niz stepenice svoje zgrade, skoro sam na cesti…tata me pokušava zaustaviti, dozivajući me…“Majda, molim te stani, vrati se…počeo je rat…“
Jaka očeva ruka hvata me za rame i dovodi nazad u stan…oči su nam pune suza, klize niz obraze…“zašto mi nisi rekao, zašto?“, pitam oca, dok on pokušava stupiti u kontakt sa kolegama…ne uspijeva…jer, zaista, toga dana, sve je stalo…
Već istog jutra, počeli smo namještati skloništa, donositi svijeće…moje knjige su ostale u školskoj torbi, dok sam se pitala kada ću ponovno vidjeti svoje prijatelje, moj omiljeni 3E i dragu učiteljicu Terezu…
Zar sam ovo zaslužila, zar nemam pravo na normalno djetinjstvo, pitala sam se, dok sam brojila korake prema skloništu, držeći za ruke oca i majku. Jer, to mi je jedino ostalo…
Strah je zavladao mojim bićem, dugo je trajao i vladao…kao veliki crni oblak koji je sklanjao sunce…toplinu, svjetlost…no vjera je uspostavljala ravnotežu, hrabrost ju slijedi, jer to mi (nam) nitko nije uspio oduzeti…
Završavam ovo sjećanje sa stihom pjesme „U ime generacije“:
„U ime generacije, ne dirajte u malene,
Da sretan život živimo, da bezbrižno mi rastemo…“