Katarina Radonić svijet vidi kroz objektiv od svoje desete godine. Roditelji su joj tada, za Božić, poklonili plavi plastični fotoaparat, a od tada čuva svoje prve razvijene fotografije. Njen otac ju je naučio osnovama ove umjetnosti jer je i sam ljubitelj fotografije. Svakodnevni trenuci, sve što je okružuje, navodi kao inspiraciju, a najčešći su joj motivi more i ljudi. Nedavno se vratila u rodni Dubrovnik, nakon desetljeća života i studiranja u Italiji. Nedostajalo joj je upravo more, sati provedeni na barci i bezbrojni zaroni koje napravi kako bi stvorila dobru podvodnu fotografiju. Sve svoje radove dijeli na vlastitoj web stranici, kao i na Instagramu. Za DuList se prisjetila trenutaka užurbanog milanskog života, rada na tjednu mode te je otkrila što bi htjela ostvariti u bliskoj budućnosti.
Završila si dekoraciju na likovnoj akademiji u Milanu, no tvoja je velika ljubav – fotografija.
U Milanu sam upisala i magistrirala dekoraciju na likovnoj akademiji, točnije na ‘Accademia di Belle Arti di Brera’. Dekoracija kao takva obuhvaća sve tipove umjetnosti, od slikarstva, fotografije do kiparstva. Stvarno se nikad nisam htjela opredijeliti isključivo samo za jednu stvar. Uvijek me sve interesiralo i bila sam svestrana. Samo što kad kod nas rečeš ‘dekoracija’, brojni promisle – kitiš borove ili sređuješ izloge (smijeh), što nije tako. U ovom poslu mi je bitno što imam svu moguću slobodu! Uz osmišljavanje dekoracije prostora, u većini slučajeva zadužena sam i za fotografiranje. Fotografija me oduvijek zanimala, ali kao što sam i rekla, nisam htjela samo nju upisati na fakultetu. Upravo su zato moji projekti na akademiji uvijek bili vezani za fotografiju. Svake godine bih upisivala smjerove koji su vezani za ovu umjetnost jer sam htjela što više naučiti. Dan danas bih se htjela baviti samo umjetničkom fotografijom, ali nažalost, od toga nema baš ‘kruha’.
Vratila si se u listopadu prošle godine u Dubrovnik nakon jedanaest ljeta studiranja i života u Milanu. Kakav ti je bio život izvan granica Hrvatske?
Vratila sam se nešto ranije od očekivanog jer sam trebala raditi na snimanju serije u Dubrovniku, što je na kraju otkazano. ‘Na vrat, na nos’ sam skupila svih 11 godina života u Milanu i došla doma. Što se tiče radnog iskustva, mogu govoriti samo u pozitivnom smislu. Sve što sam tamo vidjela i prilike koje sam dobila radeći na, među ostalim, u produkciji na milanskom Fashion Weeku, zasigurno u Hrvatskoj ne bih ostvarila. Ali, uvijek sam se htjela vratiti doma jer nisam za velike gradove. Ne volim tu užurbanost i provođenje dva sata dnevno u javnom gradskom prijevozu.
Vjerojatno je za tebe vrhunsko iskustvo predstavljao rad na Fashion Weeku u Milanu? Kad si prvi put počela raditi na ovom velikom modnom događaju?
Prije pet godina je započelo moje iskustvo na Fashion Week-u. Na samom početku sam dijelila ulaznice za backstage. Ali sam radila i neke druge stvari i svidjela sam se organizatorima. Malo pomalo sam im postala asistentica u produkciji i dobivala sam sve više odgovornosti u poslu. Radila sam na modnim revijama za Ralph Laurena, Tommyja Hilfigera, Bottega Venetu, Ester Lauder, Cartier… Meni je taj posao bio predivan, iako bi se dogodilo nekad i da nisam dva dana spavala. Primjerice, jedan je poznati dizajner došao navečer vidjeti scenografiju, nije mu se svidjela te je zatražio da se napravi nova! A, revija je bila samo dan poslije. Tih je epizoda bilo, što je negativna strana tog posla, ali stvarno sam u pet godina imala minimalno takvih, kako se ovdje kaže – ‘ko sam, što sam scena.
Jesi li upoznala poznate modele?
Upoznala sam dosta modela koji su trenutno poznati u svijetu, kao što su Gigi i Bella Hadid te Kendall Jenner . Izrazito su drage i uživo su još ljepše. Nikad se u njihovom društvu nismo osjećali manje vrijednima. Zanimljivo mi je što djevojke odavno ne donose ‘book’ sa svojim fotografijama na castinge, već samo pokazuju svoj Instagram profil. To je zapravo trenutačno jedini i najbolji način promocije, i za moj posao. Ljudi više i ne gledaju TV, već – Netflix te su svi na Instagramu.
Što ti je najviše nedostajalo dok si živjela u Italiji?
Dok sam živjela u Milanu, najviše mi je nedostajalo more! Moji su roditelji dosta vezani za more, tata mi je ronioc, a mama je također ronila. Zapravo su se moji roditelji i upoznali na tečaju ronjenja prije 40 godina! I ja volim zaroniti, ali – samo na dah. Prošle godine sam također pošla na tečaj ronjenja s bocama. Ali, to će morati malo pričekati jer nikad nisam ronila s disalicom i još se moram priviknuti na disanje na usta. Čim uhvatim priliku, provodim vrijeme na barci, na moru. To mi je najdraže! Kad sam pokazivala prijateljima u Milanu gdje živim, odmah su me pitali zašto sam i dolazila u Italiju.
More je u većini slučajeva tvoj glavni motiv i inspiracija na fotografijama.
Velika sam zaljubljenica u more, ali za fotografiranje pod morem treba jako skupa fotografska oprema. Da bi mi fotografija ispala odlična, nekad trebam napraviti jako puno zarona! Imam par sekundi za fotografiju i moram vanka. Bilo bi mi zbog toga bolje roniti s bocom (smijeh). Jedan posebno drag projekt na kojem sam radila na fakultetu, uključivao je crnobijele podvodne fotografije. Zove se ‘Zvuk tišine’ jer sam tim fotografijama htjela prenijeti mir koji te obuzme kad si s glavom pod morem. Ne čuješ ništa, a to ti stvara opuštenost. Na tom projektu još uvijek radim.
Što voliš fotografirati, uz more, i na kojim projektima trenutno radiš?
Moram reći kako na fotografiji uvijek volim uhvatiti poseban trenutak. Volim fotografirati portrete, rijetko kad fotografiram nešto da nema ljudi. Volim i Grad, ali više volim fotografirati ljude u Gradu. Trenutno fotografiram obiteljske fotografije, krštenja i vjenčanja, ali zbog koronavirusa je dosta toga otkazano i posla nema puno. Velika mi je želja imati vlastiti studio kako bih mogla raditi razne scenografije za fotografije. Uzor mi je Ana Marković iz Beograda koja napravi scenografiju tako da se dijete može igrati, a ne da se moraju izvoditi grimase kako bi se nasmijalo (smijeh).
Jesi li krenula u otvaranje vlastitog obrta?
Kad sam odlučila ove godine otvoriti obrt, krenula je epidemija i sve je nekako postalo duplo teže za napraviti. Zadržala sam posao u produkciji na Fashion Week-u te sam trebala tri puta godišnje ići u Milano radi toga. No, zbog koronavirusa to trenutno nije moguće. Uz to, imam toliko projekata u glavi, ali je totalno krivo vrijeme za nešto napraviti. Ovo vrijeme treba iskoristiti za napisati sve što sam zamislila. Imam sto stvari koje bih voljela napraviti i smatram da ih mogu provesti u djelo.
Foto: Katarina Radonić/Privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja DuLista od 9. rujna 2020.