Teško je iznijeti svoje emocije i teške trenutke, pogotovo pred puno ljudi. Upravo to učinio je Lukša Malohodžić, mladić koji je nakon prometne nesreće, u kojoj je stradao s motociklom, ostao teški invalid. Nesretan događaj ispričao je na tribini o prometnim nesrećama ovog utorka u Kinu Jadran.
Nesreća se dogodila 27. siječnja 2016. godine. Krenuo je s Pila. Sjeo je na motor KTM-a od 390 kubika. Uz Ulicu branitelja Dubrovnika kretao se iznimno velikom brzinom kojom je taj motor mogao ići. U jednom trenutku u krivini, kod šahta na Gradcu, došao je automobil iz suprotnog smjera (jer se Zagrebačka ulica tada radila) i zbog nemogućnosti kontroliranja motora Lukša je udario desnom stranom u automobil.
-Između Golfa 4 i KTM-a ostaje moje desno stopalo, ja letim dalje, puca moja bedrena kost i jedan od kralježaka. Moje je prokletstvo što se sjećam oko 95 posto svega. Čim sam sletio, otvorio sam oči i nisam se mogao pomaknuti, desna mi je ruka puna ožiljaka, prošla je kroz šoferšajbu i bila je puna stakla. Otvorio sam oči i cijela mi je ruka bila u lokvi krvi. Ljudi su se počeli skupljati oko mene, bili su šokirani i podvezali su mi nogu jer sam krvario, ali nisam bio toga svjestan. Pokušavao sam se pomaknuti, ali nisam ništa osjećao zbog oštećenja u leđima. Prvi sam put u životu bio presretan na zvuk Hitne, molio sam Boga da dođe. Bol amputacije nisam uopće osjetio, osjetio sam samo napuknuće bedra i leđa su me boljela za poludit’. Hitna je došla u roku od deset minuta, ali to mi se činilo kao cijela vječnost. Kad su došli odmah su mi nešto dali za bolove. Sjećam se dobro vožnje u hitnoj, došli smo u bolnicu, odmah su me odveli na CT te sam prošao sve pretrage prije operacije. Ne sjećam se što se dogodilo neposredno iza operacije. Probudio sam se na intenzivnoj, preko puta mene je bio čovjek na aparatima, lijevo žena do mene imala je rak, dva kreveta od mene čovjek sa psihijatrije koji je vrištao cijelu večer. To su bila moja tri dana na intenzivnoj, konstantno sam primao lijekove, previjali su me, kupali u krevetu, čekaš da ti daju morfij, to ti je vrhunac dana – priča Lukša te dodaje kako su ga nakon što se malo ‘refo’ prebacili na Odjel traumatologije. Tada još uvijek nije znao da nema nogu.
-Imao sam kroz tri dana na intenzivnoj osjećaj kao da mi pada noga s kreveta, ali mislio sam da to nije ništa. Četvrti dan na Traumatologiji odlučili su mi reći da mi je noga amputirana i tu počinje prava borba kad su mi je pokazali, i to ona s fantomskom boli. To je nešto najgore što sam osjetio. Nemam nogu, a nešto me češe po palcu cijelo vrijeme. 15 dana totalnog ludila, svrbjela me noga koju više nisam imao. Rasparao sam majicu, kušin, to su živci na milijun, a ne možeš ništa. Noga ti je zamotana, nema ničega, fali stopalo, a tebe svrbi palac. Iza toga odlazim u toplice te zbog dvije bakterije i ne baš dobrog saniranja rane dobio sam nekrozu i predgangrensko stanje, vraćam se u bolnicu Sv. Duh u Zagrebu. Prošao sam 20 dana klavocina, a nakon 20 dana sam prošao istu operaciju, skinuli su mi još tri centimetra noge. Nisam htio da mi daju samo lokalnu anesteziju, nisam htio čuti kako mi brusilice kidaju kosti. To su odradili, a nakon toga sam se probudio s velikim bolovima – istaknuo je Lukša te dodao kako je ekipa u Svetom Duhu sve odradila izvrsno. Nakon toga je krenuo na rehabilitaciju u Varaždinskim toplicama od pet tjedana.
-Tu sam vidio cure od 17 godina s moždanim udarima, stojim tamo i ne znam tko je od nas gori. Bilo mi je najteže iskustvo njih sve gledati i onda shvatiš da meni nije najgore – naglasio je Malohodžić i ponovio riječi Mihaljevića kako smo u pandemiji prometnih nesreća i da trebamo biti odgovorni.
-Sjetite se svojih doma jer ne želite gledati, mater, oca i prijatelje tužne. Čuvajte se – naglasio je.
Mediji ne mogu spriječiti prometnu nesreću
-Mislim da nedostaje prevencije, a pogotovo one sustavne. Danas više provodimo kampanjsku prevenciju. Ove godine zbog situacije s koronavirusom manje se napuštalo prebivalište, manje se prometovalo cestama, puno je više tehničkih pomagala, poput kamera MUP-a u koje je uloženo mnogo novca, a brojka smrtno stradalih, posebno izgubljenih mladih života, je približna onoj od prošle godine. Smatram da je najpotrebnija sustavna prevencija. Tragično je što osnovnoškolci nakon predavanja o prometu u prvom razredu osnovne škole sljedeći kontakt s time imaju tek prilikom polaganja vozačkog ispita, što je razmak od 10-ak godina. Ova tribina početak je sustavne prevencije koju provodimo svake godine te mislimo nakon ovoga napraviti još tribina na razne teme – rekao je ispred Udruge Sigurnost u prometu Denis Pavela. Dodao je i kako imamo smanjenje broja nesreća za 23 posto, ali opet – to je 11 tisuća nesreća u godini.
-Uvijek na tribinama imamo neki živi primjer koji će ispričati svoju šokantnu životnu priču i potaknuti mlade ljude na veću odgovornost u prometu i da tu priču prenesu dalje. Nadamo se da će ova tribina i Lukšina priča ostaviti dojam na te mlade ljude barem pet dana i da će je prenijeti među svoje vršnjake. A mi ćemo nakon pet dana napraviti novu tribinu ili radionicu i tu govorimo o sustavnoj prevenciji – dodao je Pavela.
O utjecaju medija na smanjenje broja prometnih nesreća govorio je novinar Pasko Tomaš.
-Bit ću iskren i reći da mediji ne mogu smanjiti niti spriječiti prometnu nesreću. Ali, sa svim drugim dionicima možemo utjecati. Htio bih dati neke savjete predstavnicima policije po pitanju suradnje s medijima. Mladi danas jako malo gledaju televiziju i više su okrenuti specijaliziranim kanalima. Ne znam koliko mediji mogu sami napraviti za smanjenje prometnih nesreća. Neka se iz ove tribine stvori nešto će doprinijeti njihovu smanjenju. I ja sam izgubio blisku osobu u prometnoj nesreći i ne bih htio da se to vama dogodi – rekao je Tomaš.
Kad čujem zvuk motora…
Dr. Vicko Mihaljević iz Gradskog Crvenog križa Dubrovnik izlagao je na temu ozljeda koje nastaju u prometnim nesrećama te pružanju prve pomoći. Naa samom je početku iznio veliki problem koji se nešto iza ponoći stvara na Vojnoviću.
-Mladi ljudi su mi uvijek poticaj da nešto napravim za ovo društvo. Odmah sam prihvatio poziv i nadam se da ovo neće biti zadnja ovakva tribina. Sad smo u jednoj epidemiji, ali dugi niz godina smo u epidemiji prometnih nesreća. Svaki dan moramo educirati mladost. Treba krenuti od vrtića. Da kad mladost dođe u veće godine kada adrenalin lupa u sve dijelove tijela, da bismo ih spriječili da ne idu pogibelj. Vojnović oko ure, ure i pol postane staza na kojoj se testiraju maksimalne brzine motore. Kad čujem zvuk motora, k’o da mi nešto srce para. Ove godine smo izgubili tri mladića. Kad umre bilo tko, tužni smo. Pogotovo kad se izgubi mladi život – reći će Mihaljević. Kaže kako je u 90 posto nesreća ljudski faktor odgovoran.
-Vežite se. Ako izađete, ako ćete piti, uzmite taksi ili neka netko ostane trijezan, ne koristite mobitel – rekao je.
– Na prvom mjestu u vožnji mora biti odgovornost, prema suvozačima i prema drugim ljudima na cesti. Vrlo je važno znati se ponašati u trenutku prometne nesreće. Moramo tražiti samo životno ugrožene. U RH u prometnim nesrećama 30 posto ljudi umire od gušenja jezikom. Prvo pravilo je procjena postoji li nesigurnost od daljnjeg ozljeđivanja. Inače, percepcija je kod ljudi: ‘Hitna pomoć će sve napraviti’. Ne. Morate napraviti sve i držati živima ljude dok ne dođe hitna pomoć – naglasio je.
Fokus na kažnjavanju
Dr. Željko Marušić s Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu rekao je kako javnost zna da mladi ‘luduju u prometu, ali očito jedino policija to ne zna’. Kaže kako se dio prometnica pretvara u trkalište.
-Razlog je jer te osobe misle da ispadaju frajeri, da su junaci. Zašto se toleriraju utrke? To su negativne i iskompleksirane osobe. Takvima ih se treba gledati – rekao je Marušić.
-Temeljni razlog zašto to rade je što znaju da neće biti kažnjeni. Kad bi se sutra reklo da će svi biti kažnjeni, oni to ne bi radili. Moramo se fokusirati na izvjesnost kažnjavanja, kroz sustavnu kontrolu, a edukacija je vrlo bitna. Trebamo raditi iskorake. Treba promijeniti obrazac ponašanja. Aktivna vožnja i aktivna sigurnost je najvažnija sigurnost. Mobitel postaje veći problem nego sto je alkohol. Još gori je umor. Sa snom se ne smije boriti. Jedini pravi lijek je stati i odspavati. Puno je veći problem osoba koje voze obijesno i problem je društva koje to tolerira – naglašava Marušić.
-Trebamo napraviti pritisak i ne smije policija zadnja saznati da se na ulicama rade teški prekršaji. Ako nema kamera. Treba apelirati sve ljude da prometno vozilo koriste radi onoga zbog čega je stvoreno, a ne radi užitka – kaže Marušić.
Tribinu je organizirala Udruga Sigurnost u prometu.