Luka Ivanković, 17-godišnji jud i član hrvatske judo reprezentacije, pravi je primjer kako ljubav prema sportu može promijeniti život. Član je Judo kluba Dubrovnik, a iako je s treninzima započeo relativno kasno, danas su iza njega značajni uspjesi, uključujući reprezentativne nastupe i medalje na međunarodnim natjecanjima. Prije ozbiljnijeg bavljenja judom imao je kratki izlet u nogometne vode.
-Nogomet sam trenirao par godina, do jednog dana kad sam se odlučio prestati baviti njime jer sam bio totalni anti talent. Imao sam prijatelja koji je tada trenirao judo i mama mi je rekla da moram poći s njime na trening i pošao sam. Bilo mi je dobro, svi su me lijepo prihvatili, ekipa je bila odlična tako da sam s time i nastavio – priča nam Luka Ivanković. Na natjecanjima, Luka najveću podršku dobiva od obitelji i trenera.
– Posebno mi je važno kad je trener uz mene na natjecanjima. Zajedno prođemo svaku borbu i analiziramo što možemo unaprijediti. Kad ga nema, nije isto, ali uvijek se trudim dati sve od sebe – kaže Luka, ističući važnost mentorske podrške trenera Jakše i Petre Đapić.
Put do reprezentacije bio je postupan, prvih par godina trenirao je rekreativno, osvojio je koju medalju, a sve se promjenilo nakon natjecanja gdje je ostao peti, tu se rodila želja za još ozbiljnijim napretkom.
– Dvije godine sam ozbiljno trenirao i postao sam prvak Hrvatske i onda je s time krenula reprezentacija, pripreme reprezentacije, malo češća i veća natjecanja, a i jači treninzi – govori nam simpatični Luka.
Zlato posvećeno treneru
Od brojnih medalja koje je do sada osvojio, ovaj mladi judaš ističe da mu je najdraža prva zlatna medalja s državnog prvenstva koju je posvetio treneru Željku Đapiću.
-Ta mi je medalja najdraža jer sam s njim trenirao i pripremao se za to natjecanje. Trener Željko je nažalost dva mjeseca prije mog natjecanja preminuo i eto htio sam osvojiti to državno prvenstvo, da njemu posvetim tu medalju. Tako da mogu reći da mi je to najdraža medalja – govori nam Luka.
Luka ima velike planove za budućnost, osim što se želi kvalificirati na Olimpijske igre 2032, u planu mu je zacrtano osvajanje istog natjecanja. Od 1. sječnja 2025. godine Luka će se natjeati u kategoriji juniora.
– Cilj mi je pripremiti se što bolje za nadolazeću godinu i za novi uzrast. Iduće tri godine sam junior, a cilj mi je u toj kategoriji biti što bolji – pojašnjava nam.
Na posljednjem natjecanju ove godine Luka se vratio sa srebrnom medaljom oko vrata.
– Nastupao sam u Grčkoj u Thessalonikiju. Imao sam tri borbe, bio sam drugi nositelj pa sam prvu borbu bio slobodan. Čekao sam pobjednika iz borbe Azerbejdžanca i Grka, gdje je pobijedio Azerebejđanac. Borio sam se dvadesetak sekundi, njega sam pobjedio ipponom. Sljedeća borba mi je bila polufinalna bila s Kazahstancem, s njime sam se borio nešto malo više od dvije i pol minute. Njega sam isto na kraju pobijedio ipponom. U finalu me dočekao Azerbejdžanac, drugi s Europskog prvenstva. Nažalost sam izgubio, borba je bila dobra, dobro sam se nosio, ali na kraju je on bio malo iskusniji i bolji tako da se ne mogu žaliti – prepričava nam tijek natjecanja.
O tremi prije takvih velikih natjecanja nam govori da je gotovo više ni nema, jer se za svaku borbu pokušava što bolje pripremiti kako bi ona prošla bez treme i dodatnog stresa.
– Kao mlađi bih zbog treme totalno promijenio način borbe, puno bi se lošije borio nego što znam, zato se trudim što opuštenije ući u svaku borbu. Kad izgubim to je situacija gdje spustim glavu, pođem u svlačionicu i to je to, znam za idući put na čemu moram poraditi, što trebam popraviti. Nema se smisla previše na to obazirati jer eto bit će poraza, nije ni prvi ni zadnji – kaže nam Luka.
Svima koji se ne mogu odlučiti koji sport trenirati od srca preporuča judo jer kako kaže – to je sport koji razvija i fizičku i mentalnu stabilnost, jer u borbi ovise sami o sebi. Osim toga, judo nas uči pravilnom padu i samoobrani, što može biti korisno u svakodnevnom životu. Za kraj Luki želimo puno uspjeha u novoj kategoriji u kojoj će sudeći po već viđenom ostvariti puno dobrih rezultata.
FOTO: Ivan Pozniak/ privatna arhiva