prvi je listopada i konačno počinje,
ta famozna, dugoočekivana i mirisom baruta zasićena,
mjesec dana odgođena, nova školska godina.
prvi dan u drugom ef,
uzbuđenje na entu.
putovanje iz mokošice do grada,
koje nikad nije završilo,
predsat u gimnaziji koji nije nikad održan,
djetinjstvo koje nikad nije odraslo,
petnaest godina i devet mjeseci nasilno ušutkano.
moja sjećanja su poput krhotina, gelera,
oštra, necjelovita, bolna,
granate koje se bijele u komolcu,
bus koji naglo skreće ispred malog mosta na rijeci,
eksplozija negdje vrlo blizu nas,
marlenin krik užasa,
i neki dobri ljudi u rožatu kod kojih smo našli zaklon.
umrem li,
ostavite balkon otvoren.
________________________
pretresam osobne onomatopeje,
u raskoši tonova, suglasja, visina,
i sjećam se predratnog grada, onog iz stiha jure kaštelana,
otvorenog dlana pod zvijezdama, pruženog svijetu.
mogu i sad osjetit taj izgubljeni miris mora
i diorovog farenhajta,
(mog prvog i najdražeg parfema),
obožavao sam onu toniholoffejm jugoplastiku,
korta maltezea i ramonse,
gledao crnu guju i život na sjeveru,
pokušavao ostaviti dojam heseovim magičnim kazalištem
na jednu malenu plavooku,
veselio se novootvorenim djuti fri šopovima,
video rekorderima i zelenim ribok tenama.
južni miris izoštravao je čuvstva,
stvorena za neke uglađenije note,
utopljene u lepršavost drevne zvonjave.
moj grad, ta draga slutnja uzvišenosti,
ta zanosna ustreptalost svekolike mjere.
dijete naranče jede
(vidim sa svog balkona).
________________________i onda odjednom
u montaži vremena spremili su jugo,
remek djelo siječanjskih goblena,
bijesni psi u lovu, dim iz kuća, znoj na bedru,
vodi me disanje, ubrzano, u introspekcije,
da, bilo je tu nekakvog čudnog ozračja mrtve prirode,
otvorene kleptomanije, istočno susjedske mitomanije,
slično dobu revolucije, ledenog zraka, tjeskobe.
kad ti svaki trenutak može biti zadnji,
i kad naglo umiru svjetovi,
u najezdi ružnih navika,
izgubljeni u magli mržnje, orošeni i ekskluzivni,
na korak do straha.
da bilo je puno juga, dana demonskih sjenki,
bliskih mrtvaca i košmarnih sanja,
kad sam, uvjeren jedino u plan svevišnjeg,
očajnički čekao da mi u u glavi utihnu pohlepni i tužni zvukovi opsade
(zvona i sirene, kao jedini vid melodioznosti).
kad se mrtvi miris kajanja miješao sa zahvalnošću
svim onim super junacima, mojim marvelovcima,
na srđu, na grebenima, u sustjepanu.
u uri pravilnih razmaka,
moja molitva stremila je napuknuću.
o kako sam tada bio ponosan na svoj grad.
kosac žito kosi
(čujem sa svog balkona).
_________________________došao sam doma opet jedne rane zime,
s prvim ushitom hrabre kiše,
(na pamet mi pada biblijski motiv davidove harfe,
i okrutni razmjeri saulove srdžbe).
našao sam samo kuće bez stanara,
dokinut grad, turoban i neskladan,
u osluškivanju prigušenih koraka objektivne konzekvence,
ipak me prenuo zatečeni štih nuvo riš malograđanštine,
jer me se ticao sukus očekivanja porobljene svjetine.
tad su mi temelji gledanja neočekivano zaplesali,
uskratili trajanje, ukrali svemire.
uplovljen u dane klizećeg rastroja,
sve mi se držalo uštogljeno u poplavi eksplicitnih izričaja,
i čuđenje i gađenje i hipokrizija.
u kolažu smućenih fusnota,
godinama sam zdušno poricao čežnju,
jer nikako nisam mogao prihvatiti,
kako je antropološka konstanta,
da pastiri ne vole grad
(niti u jednoj varijanti).
a moj grad sustavno su pretvarali u kasabu,
ti ratni trgovci jajima od jedne marke, polusvijet.
umrem li,
ostavite balkon otvoren.
_______________________
danas je opet prvi dan listopada,
trideset i nešto godina poslije,
na lapadskoj šetnici, u plavičastoj omaglici rađanja dana,
promatram razmjere devastacije uvale,
i pitam se hoće li im ikad biti dosta?
težak je ovaj dan, uvijek iznova mučan i tužan,
bremenit značenjem.
i da, jako boli, boli svake godine,
a intenzitet te boli se nikako ne smanjuje.
ponekad mi se čini,
kao da je jedan dio mene zauvijek ostao u onom autobusu,
poput sanjara koji sanja i onda živi u svom snu.
da, danas je obljetnica tog odvratnog napada na moj grad,
i opet je jučer bila južina, a grad je na moru,
unatoč svemu,
i sad, kao i onda,
spiritus movens
mi je ona ista zastava na koplju.
a lapad ko’ lapad, bezbrižan u svom jutarnjem ushitu,
meni uvijek nekako kao točka orijentacije,
kao mrtva straža, osobni omaž progonstvu.
kao sjećanje na grad.