DuList svojim čitateljima daruje jedan pravi biser domaće poezije, zbirku pjesama Valentine Vukman Zelić ‘Park slomljenih snova’, u izdanju Matice hrvatske Orebić.
Dijelimo dva primjerka knjige, a kao i uvijek, potrebno je biti brz i na našu e-mail adresu info@dulist.hr poslati e-mail poruku s naslovom ‘Poezija’, imenom i prezimenom te kontakt brojem. Najbrži dobitnici knjige će moći preuzeti u redakciji DuLista (Ćira Carića 3).
Valentina Vukman Zelić rođena je 1963. godine u Dubrovniku, a djetinjstvo i mladost provela je u Orebiću. Počinje pisati još u ranoj dobi poeziju i prozu, a u novije vrijeme svoj pjesničko prozni izričaj sve više oblikuje i oživljava na slikarskim platnima.
Poezija joj je prezentirana na više međunarodnih poetskih festivala i natječaja, nagrađivana i uvrštena u zbornike. Članica je Matice hrvatske, Udruge umjetnika ‘Spark’ Velika Gorica te ULIPUD-a Dubrovnik.
‘Park slomljenih snova’ je njena četvrta zbirka poezije i poezije u prozi. Od 2006. do danas objavila je zbirke pjesama ‘Blago moje skrivene škrinje’ (Orebić 2006.), Zatajena (Velika Gorica 2008.), Uglazbljeni koraci – Steps set to music (Velika Gorica 2010.). Od 1993. godine živi i stvara u Dubrovniku.
Iz predgovora Borisa Njavra:
Valentina Vukman Zelić: „Park slomljenih snova“
Neponovljivost trenutka lutajuće samoće
„Postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“
Do mene su prvo došle njene pjesme, a tek iza, upoznao sam i nju. Iako mi se, nakon čitanja njenih pjesama, već pomalo činilo kako upoznajem i nju. „O svemu tome netko je već ljepše pjevao…“ hrabro će i meni i svakome tko pročita njene pjesme, priznati u jednom od svojih stihova Valentina, ali i primamljivo odvesti i mene i nas u svoje stihove, u svoje snove o kojima ipak tako kao ona nitko nije pjevao.
Četiri su elementa, baš kao ona četiri „vječna“, koja nam se nameću u njenim stihovima; tišina, samoća, trenutak, ali i prolaznost, putovanje emocija, prostora i vremena kroz koje nas vodi u svojim pjesmama. Život je u njima kao neki „boulevard“, kao cesta, neki put…ili tek – park s nekom klupom, samoćom, tišinom i slomljenim snovima. Ljepota je to krhotina, fragmenti slika života koji ostaju tek u prividu sna i jave, gdje se možda nikad naći neće! „U obliku nevidljive sebe… Ne postoji vrijeme, postoje stihovi van svih vremena, van svih okvira…“, u svojim stihovima nije nas zaboravila prevesti na svoju stranu snova! Ne, uvela nas je u njih, slomljene, željne, u fragmentima… u krhotinama koje pronalazi u džepu. Stotine tih krhotina nalazi u svojim stihovima kroz tren, kroz samoću i tišinu. Putuje tražeći ih u prolaznosti i nalazi ih u svom stihu.
Njene riječi kažu puno, ostavlja nam trag u svom stihu, stihu punom slomljenih snova, ali… i detalji su tu nekog prolaznog trenutka, osjećaja koji ostaju u njenim stihovima, trenutka koji kod nje ipak postaje radost življenja. Tišina je ovdje nešto „kao kad poslije kiše zrak na buru zamiriše“, svijet oko sebe opisuje kao „laž koja postaje vrlina“, puno je tu i skrivene tuge, jer „gore je nešto vječno i trajno“, a dolje, „na dnu stanuje beskraj“.
Ipak i unatoč tom, ona je putnik, prirodan i prav, koji se pita „Hoće li tko razumjeti potragu za izgubljenim obalama?“ naglašavajući vječnu Heraklitovska neponovljivost trenutka lutajuće samoće, pjevajući o „odlascima iza kojih uvijek ostaje nemir“. U traženju i „očekivanju ljepote kojoj ne nalazi riječ“… traži, traži…i nalazi lijepe riječi za trenutak kojeg nam ljepota nudi. U tišini i samoći. Njene pjesme su putovanje, njeni stihovi su tren prolaznosti kojeg ona zaustavlja, bilježi svojom riječi. U pjesmi „Kad lanterne se gase“, pjesmi za pamćenje i stalno ponovno čitanje u ova naša užasno prolazna vremena, spojeno je sve, svi ključni elementi njene poezije, iako ih je lako pronaći i u drugim, kao „Buket za neznanca“ u kojoj pjeva o tajnovitosti litica Orsule, ili u pjesmi „Grafit“, kratkoj, ali jasnoj svakome tko je pročita.
Iako ih je odvojila u drugi dio ove knjige i posebno nazvala „Lovrine suze“, i to je nastavak njena stiha, ovaj put u prozi, kako sama naglašava, te je i ovaj dio njena potraga, ali i pronalaženja prave riječi za trenutak prolaznosti. Iznova tu su iste teme, asocijacije ljepote za tren, njene riječi o tišini, samoći, o snovima koji se ne mogu ukrasti… tu će zapisati i kao zaključiti „Vrijeme brzo prolazi, proći će i ovo…“ ali i kako „postoji tren kad sve završava, a nama ostaje samoća“!
Izašla je iz te samoće i tišine Valentina kroz ove stihove njene već četvrte zbirke pjesama, ponudivši nam u njima lijepe trenutke čitanja, ali i potrage, traženja i hvatanja trena prolaznosti oko nas, zaustavljanja i uživanja u ljepoti života kakav jest, prolazan, ali samo naš.
Boris Njavro, Listopad 2014.
Osvrti o poeziji Vukman Zelić:
Ljepota krhotina
Mi smo slike, nismo stvari, stih je iz kojeg izrasta ova zbirka. Stvarnosti više nema, ona se preselila u zvuk, u slike, u nebeski svod. Zbilja je postala neumoljiva i nalazi se još samo izvan ljudi- u prirodi, u ribama, u pukotinama u kojima blista i odzvanja život.
Stoga je logično da pjesnikinja ogoljuje svoje osjećaje kako bi kroz tu čistotu dospjela do riječi u kojima će biti sama zbilja. Jasno je da leksik gradi isključivo na emociji. I da se do spoznaje svijeta nada doći ženskim putem- kroz ljubav.
Put vodi kroz samoću koja je preduvjet nadahnuća. Sam svijet se apsorbira u izlomljenim sličicama, kao krhotina i kao kolaž. Detalj je okomica ove poezije, detalj u kojem se zrcali čitav svijet. Sama poezija je prolaz u svijet otvorenog uma koji je jamac uvida.
Poezija je također pokušaj da se s oboda kruga uđe u samo središte, ona sama uvid je u stvarnost koji nadilazi moralitet svijeta. Psihološku pak podlogu ove poezije čine slomljene emocije, iracionalitet bića.
Druga strana ove zbirke je romantičarska korespondencija između prirode i emocija.
Krajolik je pun boli jer je dodirnut ljudskom rukom, pun je boli zbog uplitanja čovjeka u savršenstvo prirode. Jer je čovjek načeo prirodu i učinio od nje trulo naslijeđe.
Pjesnikinja je ona koja zna doprijeti do prirode i koja zna kroz dosluh s prirodom opstati u neprijateljskom svijetu. Priroda je kontrapunkt praiskonskog zvuka koji samo iracionalni i nesretni pjesnik može razumijeti. I sam čin stvaranja neizrecivo je povezan s prirodom. Sama poezija je čista glazba, ono prije riječi, zvuk koji se poklapa sa zvukom prirode.
Stoga se ona pronalazi u slici, u blistanju boja, u ritmu ulica po kojima zviždi bura. Sam opis prirode zakašnjeli je pjev duše, pun tišine i nemoći da se izrekne neizrecivo.
Iz ovog pera izvire ushićenost, izvire poniznost. Jer ono što čovjek treba jest običnost, čovjek treba biti izdanak zemlje poput trave i šaša, treba hodati zemljom milostiv, spokojan i blag. Treba čeznuti da stihovima izrazi ljepotu koja se, svakako, nalazi ponajprije u pejzažu, u srebrenom mjesecu koji se utapa u zagrljaju morske pučine.
Ena Strinić
Emotivna lutanja
Valentina Vukman Zelić je vrlo emotivna osoba, njena poezija je duboka, iskrena. Slike koje koristi kako bi nam prenijela svoje osjećaje nisu namjerne, unaprijed planirane, one su spontani odraz njenog bića, njenog najintimnijeg bivstva. Ovo je definitivno knjiga vrlo specifične ljubavne poezije, bez obzira tko ili što je objekt ljubavi.
“Sretna sam i nesretna jer srećem te, kao sinoć,
samo u tjesnacima svojih snova.” (“Kad lanterne se gase”, str. 13.)
U svojim emotivnim lutanjima je nesebična; jednako kako za sebe, Valentina i za druge traži riječi utjehe, molitvu, mir… i iznad svega ono što je toliko potrebno svakom ljudskom biću – iskreni zagrljaj koji poput mosta koji spaja vijekom razmaknute obale može spojiti dva ljudska bića. “Možda se spoje”, kaže Valentina, poučena životnim iskustvom.
“i još nešto, jako važno –
ne zaboravi ponijeti zagrljaj.
Prenesi ga mostom,
možda se spoje
vijekom razmaknute obale.”
(“Za nas, bez osvrtanja” str. 15.)
Kao što sam već u prethodnoj rečenici spomenula, Valentinino životno i emotivno iskustvo duboko je. Oko sebe prepoznaje sve što je lažno, bili to ljudi ili scene; sve su to kulise od kojih se ne može živjeti. Mjesta koja ne mogu imati pravo ime jer nisu stvarna.
“Postoje ljudi koje vrijedi zaobići,
postoje i oni,
zbog kojih nije vrijedilo živjeti u mraku”.
(“Idi s Bogom” str. 23.)
Razočarana je ne samo ljudima već i lažnom vjerom i licemjerjem:
“Između nas i neba, nepremostiva razlika,
između nas i vas ne postoji bajka.”
(“Između nas i vas” str. 24.)
Kroz Valentinine stihove, ponekad vrlo suptilne, ponekad oštre i blještave poput komadića ogledala, gorke poput srca bademove koštice, iščitava se ne samo njena sudbina već i sudbina njene generacije.
“O, kako je lako potonuti!
Utopiti se sam u sebi
kad sleđena lokva
podsjeća na more.”
(“Sve veliko je kad nemaš” str. 29.)
“I nakon tisuću inkarnacija
u kakve smo se ljude pretvorili?”
(“Bez proljeća uživo” str. 34.)
No, sve prethodno rečeno ne znači da Valentina ne piše i romantično. Njena romantika odjevena je u boje i glazbu, i u ljubav, tako jednostavnu, kako i sama kaže:
“Sutra, možda te podučim
asketizmu, boemstvu,
i kako uzvišeno voljeti palme.”
(“Sutra ću ” str. 41.)
Nema razlike između Valentine-osobe i Valentine-pjesnika. Sve što vidi i čuje, doživljava veoma duboko. Hladne, ledne kiše, kreket žaba, lanterne u noći, zvijezde zarobljene iza betonskih zidova, zvukovi u noći. (“Zelena metropola”, str. 47, “Nizvodno u šupljim cipelama”, str. 48, “Odlazak”, str. 55) Za nju je njen Dubrovnik, kao i Orebić polazna stanica s koje kreće da bi ponovo otkrivala svijet izvan njega i čežnju koja ju uvijek vraća kući. Iako vrlo originalna, njena poezija nije komplicirana, nad njom čitatelj neće u nedoumici stati i razmišljati, ne shvativši pročitano.
“O svemu tome netko je već ljepše pjevao
sve to, netko je već ljepše naslikao,
a ti ćeš sutra odšutjeti,
raširiti ruke plaho i nestvarno,
zaustavit’ ih kao kazaljke sata
u očekivanju ljepote,
kojoj ne nalaziš riječ.”
(“Ljepota bez riječi” str. 62.)
Drugi dio ove knjige, Lovrine suze, poezija je u prozi. U tom se dijelu ponavljaju neke pjesme iz prethodnog poglavlja i svaka od njih postaje poetska priča. Rat koji je doživjela i proživjela ostavio je vrlo dubok trag u njenoj duši i osobnosti.
“Ja, hodač kamenim stepenicama, ogledavam se u oknima palača iza kojih samuju tužne sjenke prošlosti. Gasim svjesnost proteklog dana u kolebanju sjećanja i zaborava.
U moru sjena Grad rađa pjesmu koju buka sputava, surround žamora kamen upija. Tišina je objavljuje, mirisno slatku poput pitosporinog cvijeta, prisvajaju je strune na vratima Grada.
Ponovno miriše na bijeg iz tuđine, u tuđinu.”
(“Miriše na bijeg” str. 83.)
Pokidane su one najtananije, nevidljive veze koje su kako svakom čovjeku, tako i njoj, značile više od same sigurnosti. Pripadnost. Njeni se pokušaji pretvaraju u oksimoron – traženje lijepih trenutaka u nemogućem. Ono što joj treba je vjera u ljude, u sebe i, jednostavno, – postojanje.
“Osluškujem svoje korake na praznik duhova i poželim susret s vihorom. Poželim, k’o ptici, da opljačka mi snove i uzme sva sjećanja. Zaboravljam da nemam krila za letenje i da se snovi ne mogu ukrasti.
Tko sam ja, oče?
K’o ptica pitoma, u krletci minulog vremena čeznem za očima praskozorja, rosom u zraku, slobodom u gori.
Kamo idem, oče?
Još uvijek, preda mnom, proteže se put koji ne poznajem.”
(“Iznova” str. 66.)
Ne želi biti nevidljiva nametnutim nepostojanjem, poput slika na dnu kutije uspomena, slobodna da opet može reći “Ja” kad treba biti jaka, ako želi, dopusti si da bude slaba, ako treba da može i zaplakati.
“Skupivši i posljednje listove lirike i dnevničke zapise sljepljenjih stranica, zapakirala sam kutiju prepunu sjećanja. I zaljepila. Pokušala sam bar na trenutak dozvati radost tih ratnih godina, nisam uspjevala ni taj trenutak prije odlaska u nepoznato. Još nekoliko sati morala sam biti jaka, a poslije, poslije mogu biti ja, ona u kutijama posložena i zaljepljena. Satima već nisam bila tu, otišla sam u obliku nevidljive sebe.”
(“Zaljepljena sjećanja” str. 82.)
Ova knjiga je definitivno Valentinina najzrelija zbirka. Vjerujem da će mnogi u nekim od njenih stihova prepoznati i vlastite emocije.
Sonja Smolec, Travanj 2013.