Liljana Kovačić i Barbara Margaretić ispričale su nam sve o novoj izložbi ‘Moje Konavle’

To su stvarni ljudi, ljudi koji su činili povijest – reći će nam iskreno arheologinja i povjesničarka umjet­nosti Ljiljana Kovačić i etnologinja Barbara Margaretić, kustosice Dubro­vačkih muzeja. Susreli smo ih u Žit­nici Rupe, gdje vrijedno pripremaju najnoviju izložbu – izložbu o fantastičnoj, brižno čuvanoj svakodnevici konavoskog kraja, uhvaćenoj u ‘kliku’ fotografskog stroja, nazvanoj jedno­stavno ‘Moje Konavle’. Najveća vri­jednost ove izložbe leži u, pričaju za ovaj broj tjednika DuList, volji, želji nesebičnoj motivaciji jedne osobe – čuvene liječnice, jedne od prvih, Katice Radić i njenoj želji da privatne zbirke skupi, posloži, umnoži i na taj način konavosku svakodnevicu očuva unutar jednog medija. ­
Stoga ne čudi kako smo prvo htjeli saznati priču o ovoj empati, a koju nam je rado ispričala gospođa Ljiljana. Kasnije ćemo čuti i nešto više o fanta­stičnom životnom putu prvog konavo­skog amaterskog fotografa Vuka Kla­ića – Krtice čiji će se dio opusa prvi put izložiti upravo u Žitnici Rupe, 4. studenog.

Konavle u fotografiji
— U Domovinskom ratu obiteljska kuća Radić u Popovićima je u pot­punosti izgorjela. Upravo s ovim tre­nutkom počinjem jer je on ključan za zbirku preslika koje je vrijedno skupljala nakon samog rata. Oduvijek, od malih nogu, pokazivala je interes za stare fotografije, moglo bi se reći kako su one bile Katičina strast. Osim njih, prikuplja i dan danas konavoske riječi, brižljivo notira, a ja prepisujem – govori nam gospođa Ljiljana – radi se o osobi širokih interesa, zaljubljenici u svoj kraj. Obitelj Radić se nikada nije dijelila pa se omiljena konavoska liječ­nica odgajala i rasla u okruženju koje je generacijama baštinilo tradicijsko bogatstvo. To ju je motiviralo za istra­živanje i proučavanje.
Brižljivo je čuvala priče iz djetinj­stva, spremala ih u memoriju, jedno­stavno – otimala zaboravu. To i dan danas čini, te su naše sugovornice složne: ‘Gospođa Katica jedna je vrsta fantasta!’.

Zatiranje kulture, klasični kulturocid
Ova živa konavoska enciklopedija, proučavala je svakidašnjicu, arhitek­turu, pamtila sve – od godina rođe­nja Konavljana, do važnih obljetnica. Budući da je kao liječnica liječila i pomagala Konavljanima, uživala je njihovo nesebično povjerenje pa su joj u vrijeme sakupljačke aktivnosti rado ustupali fotografije koje su u Domo­vinskom ratu uspjeli sačuvati.
Ona je fotografije preslikavala, ali i preko razmjene preslika povezivala ljude. Nerijetko bi se dogodilo da bi umnoženu fotografiju davala ljudima koji nisu ni znali da su na njima zabi­lježeni njihovi preci. To radi i danas – naglašava dalje.
Šezdesetak fotografija već je izlo­žila jednom u Cavtatu u sklopu doga­đaja ‘Konavle u prošlosti i sadašnjo­sti’, a kasnije je surađivala s gosparima Nikom Kapetanićem i pok. Nenadom Vekarićem oko velike publikacije o konavoskim rodovima čije su priče popraćene obiteljskim fotografijama.

Izložba ‘Moje Konavle – Stare foto­grafije iz privatnih zbirka – Priku­pila Katica Radić’ kao i katalog, koji se zbog financijske situacije momen­talno neće tiskati, donose dvjestoti­njak fotografija Konavala iz privatnih konavoskih albuma koje su nastale od kasnog 19. do 60-ih godina 20. stoljeća. Kao baštinski predmeti koji nose memorijsku vrijednost na njima je zabilježena vjerna slika kulture življenja Konavala i ljudi koji su činili tu kulturu. ­
Veliki izazov je bilo ispričati priču uz fotografije koje najvećim dijelom nisu atelijerske nego amaterske, a neprimjereni uvjeti čuvanja i ratna stradanja imali su utjecaj na njihove interpretacijske mogućnosti – govori nam Barbara Margaretić.

Izložba donosi dvjestotinjak fotografija Konavala iz privatnih konavoskih albuma koje su nastale od kasnog 19. do 60-ih godina 20. stoljeća. Kao baštinski predmeti koji nose memorijsku vrijednost na njima je zabilježena vjerna slika kulture življenja

Tematske cjeline konavoske svakodnevice
Fotografije kao takve, same po sebi, nisu predmeti ove izložbe već pred­meti muzejske stvarnosti. One imaju više razina podataka, a mi smo isko­ristile ovu etnološku temu, kroz koju smo na neki način ‘provukle’ i istra­živanje Konavala – kaže nam naša sugovornica, ističući kako je osnovna misao vodilja bila ‘snimljenu stvar­nost’ interpretirati kroz etnološka istraživanja budući da je konavosko selo, misleći pri tom na obitelj, tradi­cijsko odijevanje, običaje iz godišnjeg i životnog ciklusa, ekonomiju i tradi­cijsku arhitekturu, tijekom 20. stoljeća doživjelo velike promjene.Izložba je podijeljena u osam temat­skih cjelina, počevši od obiteljskih fotografija jer je obitelj temelj društva. Slijede teme tradicijskog načina odije­vanja, običaja iz godišnjeg i životnog ciklusa s pod temama radna svakidaš­njica, crkvene svečanosti i narodni blagdani, te vjenčanja i sprovodi. Nastavlja se s naobrazbom, zatim društvenim životom kroz zabavu i razonodu kao što su ples i glazba, nogomet, lov, itd.
Prometna infrastruktura donosi priče o brodarstvu, željeznici i počet­cima zračnog prometa. Slijede poli­tička zbivanja s fotografijama iz Prvog svjetskog rata. Završava se s fotogra­fijama tradicijske ruralne arhitekture čije oblikovanje u skladu s prirodnim okruženjem svjedoče o kulturi stano­vanja, poštovanju tradicije i osjećaju pripadnosti vlastitomu prostornom ambijentu.

Da je živ danas, bio bi itekako u trendu
Jedna od važnijih tema je i priča o prvom konavoskom amaterskom foto­grfau Vuku Klaiću – Krtici iz Popovića.
Vuko je djelovao u vrijeme amater­skog fotografskog pokreta u Hrvatskoj, osamdesetih godina 19 stoljeća. U obi­telji čuvaju Obitelj Klaić – Vlaškovi, čuvaju njegov drugi aparat kojeg će posjetitelji moći vidjeti na izložbi. Prvi je nažalost, izgubljen, kao i mnoštvo stakala ovog vrijednog fotografa, ali i drugih vrijednosti ove čuvene bogate i moćne konavoske obitelji. Naime, upravo zbog navedenih razloga kod njih se često nalazila ono što bismo danas nazvali stožer, odnosno voj­ska, pa je tijekom premetačina i osta­lih poguba puno toga nestalo – pojaš­njava nam gospođa Ljiljana. Iako se dio njegovih fotografija objavljivao, rijetko se spominjao, pa i valorizirao, pa bismo ovo mogli nazvati i počet­kom, hommageom ovom vrsnom ama­teru fotografije ovog kraja.
— On je posebna točka ove izložbe, donosimo dio njegovih fotografija. Kao i svi iz toga doba, Vuko Klaić – Krtica ugledao se na ono što se doga­đalo u Hrvatskoj i svijetu. Danas bismo rekli kako je bio u trendu! Pra­tio je ‘društvene mreže’ svog vremena, a uvijek nosio konavosku nošnju i torbicu. Izdvojili bismo zanimljivu ‘crticu’ iz Beča, kamo je često putovao jer je nabavljao strojeve za poljopri­vredu. Gospođa Barbara dodaje: ‘Pri­likom jednog posjeta Beču netko ga je zamolio da ga fotografira u živopisnoj tradicijskoj odjeći. Vuko je pristao, i nakon toga fotografa zamolio da on postane ‘njegov model’. Iz konavo­ske torbice je izvadio svoj fotoaparat i fotografirao, te tako od modela postao fotograf.’
— Ako napišete ‘Beč, kasno 19. sto­ljeće’, o trenutku zapravo niste ništa rekli. Zato smo stavljale priče uz foto­grafije – naglašava vrijedna kustosica.
— Crno – bijelu priču oživjeli smo žutom bojom koja nosi niz poruka, a one su: Konavle su bile žitnica Dubro­vačke Republike, tekstilni ukrasi na tradicijskoj odjeći izrađeni su od svile i zlatne srme, a konačno izložbu prire­đujemo u žitnici Rupe – dodat će.
S ovime ćemo zaključiti te vas ujedno i pozvati kroz ovaj jedinstveni vremeplov konavoskog kraja. Proči­tajte priču uz fotografije, ‘zadubite’ se u fotografiju i tko zna – možda i vi u njoj vidite nekoga poznatog.