Lea Anastazija Fleger mlado je redateljsko, a već tako dobro poznato lice. Iza nje već je velik broj predstava, djela, u kojoj njoj važnu ulogu imaju dubrovački projekti. Kako oni prošli, tako oni koji se tek kreiraju, spremaju… Jedan od njih svakako je premijera ‘Sinjorine Estere’, Dubrovčanima itekako poznatog teksta. O cjelokupnom procesu, ali i njenoj povezanošću s Gradom, pričamo s mladom redateljicom.
Vjerujem kako ste, prihvaćajući režiranje ‘Sinjorine Estere’, susreli s poviješću ove predstave, njene povijesne važnosti u režiji Matka Sršena osamdesetih godina proteklog stoljeća. Stoga, ono, prvo, ‘bazično’ pitanje glasi – koliko je Vaša adaptacija ove monokomedije različit(ij)a? Na koji način ste pristupili tekstu? Koje ste ključne točke izvukli za publiku i na koji način je ona utjecala na vas?
Monodramu ‘Sinjorina Estera’ veliki redatelj, dramatičar i moj dragi profesor Matko Sršen napisao je 1984. godine. Već iduće godine jedna od najboljih i nagrađivanijih dubrovačkih glumica Žuži Egrenyi upravo u kazalištu Marina Držića utjelovila je Esteru koja je postala pravi legendarni dubrovački lik. Žuži je igrajući Esteru dobila mnoge nagrade i priznanja, a predstava je imala fenomenalan odjek kod publike. Skoro je četrdeset godina prošlo od praizvedbe ovog teksta, vrijeme je da Grad dobije svoju novu Esteru. U mom odabiru i režiji to je predivna glumica Glorija Šoletić. Jedina nostalgija koju radeći na novoj predstavi vučemo iz 1984. je nostalgija prave emocije. U današnje vrijeme svuda oko nas prisutna je otuđenost i manipuliranje pravim emocijama. Ljudi se skrivaju iza ekrana, mobitela, društvenih mreža. Svi se predstavljaju u najboljem svjetlu, grade sliku o sebi, prezentiraju svoju sreću, apsolutno svi su sretni, svi su izdizajnirani. ‘Svi glume. Influenca od igara.’, rekla bi Estera. ‘Nema više vjernosti i iskrenosti, samo zloća i đelozija’, iskrena emocija se osuđuje, kritizira, dolazi na pozornicu izrugivanja. U komadu se sinjorina Estera susreće s velikom brojem likova, suvremenih ljudi, Dubrovčana, sa svim svojim najgorim manama. Estera se u ovakvom brzom i lažnom svijetu ne snalazi. Ne poznaje pravila takvog života i međuljudskih odnosa. Ona je jednostavna, topla. Iako je već prešla zrele godine, ona je zaigrana djevojčica, iskrena, naivna, instinktivna. Kroz život nije izgubila prave vrijednosti. Zato ju i smatraju oriđinom, luđakom. Jesu li u ovom iskrivljenom svijetu svi iskreni ljudi luđaci? Jesu li sudbine malih ljudi premale da se pričaju? Ja mislim da ne. Estera je veliko lice puno topline. Topline, tuge i samoće. Ona čeka, nada se, ufa pravoj ljubavi. Ona je predstavnica svih žena pomoraca koje se nadaju da će im se mornari vratiti. I čeka, čeka. Čeka je cijeli život. Snažne emocije u komadu daju suvremenost ovom tekstu. Estera cijeni mala veselja, male životne radosti. Na kraju krajeva, život je satkan od malih stvari u životu. Od dobre paste u pastičeriji, od iskrenog razgovora, toplog pogleda, osmijeha. Ona iskreno voli svoj Grad, Gradac, Stradun, Porporelu. Sršen pišući monodramu od Grada stvara mapu Esterinih životnih uspomena. Svako mjesto, svaka klupa, svaki kamen ima povijest i svoju priču. Grad postaje lice, po njemu raj na zemlji, jer čuva uspomene i tajne ljudskih sudbina. Estera od surovosti bježi u maštu, ona možda živi u nekom boljem svijetu od našeg, s pravim vrijednostima. Publika je pozvana na dijeljenje emocija i iskustava. U današnjem svijetu, u kojem su ljudi pažljivi u dijeljenju istinskih emocija zato što se boje da će biti posramljeni ili postati predmet izrugivanja, ova predstava nudi nadu da je istinska emocija, bila ona pozitivna ili negativna, mnogo važnija od bilo čega na ovome svijetu. Ova predstava želi reći da je poželjno imati i pokazivati emocije. To znači da smo ljudi. I to znači da (u kazalištu) želimo novu emocionalnost.
Kao redateljica bogatog iskustva itekako ste svjesni velikog dijela dubrovačkih mitskih tekstova – kojega biste se voljeli prihvatiti, onako, osobno, intimno…?
Dubrovnik ima iznimnu kazališnu baštinu koju svi trebamo cijeniti i učiti o njoj. Žao mi je što djela Držića i Nalješkovića nisu toliko zastupljena u našem klasičnom srednjoškolskom obrazovanju. Svi Britanci se ponose i diče Shakespeareom, a većina Hrvata nije pročitala niti jednog Držića. Možda kratki sadržaj ‘Dunda Maroja’ na internetu. Po meni je to naša velika sramota. Smatram da bi se naši veliki pisci poput Držića, Nalješkovića, Krleže, Brezovačkog, Begovića trebali više postavljati po kazalištima diljem Lijepe naše. Od dubrovačkih tekstova najdraži mi je ‘Grižula’ Marina Držića. Nadam se da će mi se jednom u životu ispuniti želja da taj veliki komad postavim na scenu, ili još bolje, u ambijent.
Možete li navesti cjelokupni autorski tim koji je sudjelovao na kreiranju premijere?
Imala sam čast i veliko zadovoljstvo raditi s glumicom Glorijom Šoletić. Zajedno smo stvorile sinjorinu Esteru. To je naša druga zajednička predstava. Prva su bile ‘Blizanke’, E. Kastnera, također izvedene u kazalištu Marina Držića. Glorija je glumica iznimne emotivnosti, a rad i kreiranje sinjorine Estere s njom bilo mi je predivno emotivno i inspirativno iskustvo. Veliki autorski rad na predstavi ostvario je glazbenik Borna Šercar. On podržava cijelu priču i emotivna stanja sinjorine Estere divnom glazbom mediteranskog štiha. Glazba je dala posebnu dimenziju cijeloj predstavi. Za scenu, kostime i svjetlo zadužen je majstor izvrsnog vizuala, redatelj Paolo Tišljarić. Oko govora i jezika pomogao nam je Maro Martinović.
Vaša biografija, Lea, je za tako mladu redateljicu iznimna, toga je neću ovdje taksativno nabrojati, već Vas priupitati koji vam je projekt ostao najdraži najupečatljiviji, duboko urezan?
Od upisa na ADU neprestano radim u kazalištima. Na početku sam asistirala iskusnijim redateljima, a od treće godine studija režiram samostalno. Već sam na Akademiji dobila priliku iskušati se u raznim žanrovima. Po prirodi sam hiperaktivna, volim raditi različite stvari i zaista ne bih voljela da me se stavi u ladicu samo jedne vrste teatra. Možda sam imala i sreće, jer sam dosad režirala drame, komedije, mjuzikl, dječje predstave, autorske projekte i ambijentalne predstave. Posebno mi je draga predstava ‘Junaci Pavlove ulice’, F. Molnara. Za 70. godišnjicu ZKM-a ravnateljica Snježana Abramović odlučila je napraviti profesionalnu predstavu Učilišta. Jako sam se razveselila jer sam i sama godinama išla na dramsku u ZKM. Prije 10 godina bila sam u takvom, sličnom projektu ‘Zabranjena vrata’, profesionalnoj predstavi Učilišta. Upravo su ‘Zabranjena vrata’ jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odlučila pomisliti da ću se nekada baviti kazalištem. U ‘Junacima’ je igralo 25 dječaka, svi redom polaznici dramskog studija ZKM-a. Cilj nam je bio odabrati tekst u kojem će djeca igrati djecu, tekst koji će biti blizak ‘malim glumcima’. ‘Junaci’ su muška, napeta priča. Uvijek je dobro da djeca igraju svoje vršnjake. Morala sam izdvojiti ovaj projekt kojeg smo radili pola godine, predivno je bio gledati kako se dječaci iz probe u probu zaljubljuju u kazalište. Predstava je bila vrlo uspješna, imala je čak 76 izvedbi. Ono što me iznimno veseli je što smo zainteresirali djecu za kazalište i film. Nekolicina njih su već studenti glume, režije i produkcije.
Držimo se ipak Vaših dubrovačkim momenata. Možda najljepši je onaj ‘Odbrojavanje: na piru s Držićem i Nalješkovićem’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Možete li se danas osvrnuti na taj lijepi projekt? Mislite li da zaslužuje svojevrsni ‘nastavak’?
To je bio divan projekt kojeg se rado sjećam. Ideja uprave Igara je bila da se pokrene suradnja s Akademijom dramske umjetnosti. Mladi redatelji – Hrvoje Korbar, Marina Pejnović i ja – smo radili predstavu sa studentima glume, dramaturgije i plesa. Pokušali smo se dovinuti novom čitanju i pristupu dubrovačke ambijentalnosti. Svi znamo kako je tekla povijest ambijentalnog teatra u Dubrovniku, a ovim projektom istraživali smo čitanje nove ambijentalnosti. Pirne drame su jako zanimljive zato što je Dubrovnik danas središte, destinacija vjenčanja, a većina Držićevih i Nalješkovićevih drama izvodilo se upravo na pirovima. Mi smo ispitivali utjecaj današnjeg Grada Dubrovnika i njegovih običaja na izvedbu i izvedbenost. Predstava je bila omnibus od tri dijela, tri različita rukopisa. Polazište su nam bile pirne drame Držića i Nalješkovića. Koristili smo njihove teme, motive i lica u kreaciji novog dramskog teksta. U tome su nam pomogle dramaturginje Nikolina Rafaj i Nina Bajsić. Uprava Igara pokušava svake godine dovesti što više studenata da zaigraju na Igrama, a tako će biti i ove godine. Ove godine sa studentima i nekoliko profesionalnih glumaca ja ću raditi glazbeno scensko djelo – ‘Čudesnu šumu’, tako da tu predstavu po motivima priče Sunčane Škrinjarić mogu svakako nazvati nastavkom dolazaka mladih studenata u Dubrovnik.
Foto Lea Anastazija Fleger