Kad je nedavno muškarac u Mostaru u ured državne uprave, nakon što ga je zaštitar izbacio jer nije bio primjereno obučen, ušetao u haljini svi smo se dobro nasmijali i usuglasili se – ma legenda! Svaka mu čast! Doživjeli smo taj potez kao simpatičan, kao šalu, skeč, ali zapravo je u pozadini nešto ozbiljnije. Svjesno ili nesvjesno ovaj je čovjek ukazao na problem koji, makar ja nisam čula, pročitala, vidjela… Nigdje nije još ni prepoznat, kamoli predstavljen kao problem. Riječ je o diskriminaciji muškaraca. Pravni propisi su vrlo jasni. Od Povelje Ujedinjenih naroda, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda… Preko Ustava Republike Hrvatske, Zakona o suzbijanju diskriminacije, pa sve do Zakona o ravnopravnosti spolova, radnog i obiteljskog i inih drugih zakonskih i podzakonskih akata… Zabranjena je i izravna i neizravna diskriminacija temeljem spola, kao i poticanje na istu. Štoviše ravnopravnost spolova jedna je od najviših vrednota našeg ustavnog poretka i temelj za tumačenje svih ustavnih, posljedično i zakonskih te podzakonskih odredbi.
Išamarala muža
Najkraće rečeno, spolna diskriminacija je stavljanje osobe u nepovoljniji položaj temeljem spola. Za poticanje na diskriminaciju do izmjena zakona 2008. bila je ključna namjera. Na sreću – više nije! Spolno uznemiravanje Zakon o suzbijanju diskriminacije u potpunosti izjednačava s diskriminacijom, ali ono je tema za sebe pa ću se njime detaljnije pozabaviti drugom prilikom. Ovdje ću samo navesti primjer za koji sam čula iz prve ruke, a ide itekako u prilog ovome o čemu pišem. Naime, muškarca je supruga išamarala i nanijela mu lakše tjelesne ozlijede. Nije joj uzvratio. S obzirom da se to ponovilo u više navrata čovjek je pošao zaštitu potražiti na policiju. Tamo su ga, možete pretpostaviti, izrugali. Čuj molim te, namlatila ga žena?! Odustao je od prijave, što nije spriječilo da njegov ‘slučaj’ postane vic, a on predmet poruge. Dok se na sve strane i na sva zvona piše, priča, apelira vezano za diskriminaciju žena koja nepobitno postoji u brojnim segmentima privatnog i društvenog života, o diskriminaciji muškaraca koja, evo ja se usudim kategorički tvrditi ne samo da postoji već je sustavna i nimalo benigna – ni riječi.
Minica vs šorc
Od naizgled banalnih pravila tipa – žena može ući u bilo koju državnu ustanovu doslovno u minici i s dubokim dekolteom. Ne samo da može nego, ruku na srce, dapače. Muškarca bez dugih hlača i košulje će vratit doma da se presvuče. Mi se žene borimo desetljećima, ma stoljećima za jednakost. I super! Ali negdje se u tu borbu na mala vrata uvukla (ne)mala doza licemjerstva. Da ne bi bilo vidi ove što nam soli pamet posve otvoreno ću priznati da sam prva licemjerna. Ja mogu i hoću sve kao i ti! To što sam ja žena, ti muškarac ne znači ništa! Bla bla! Ali kad sam išla na put s mužem, i kad je pukla guma, hladno sam ostala u autu sjedati dok je on promijeni. Jer, je li, pa to je muški posao?! Pukla i brava, jednom prilikom. Telefon u ruke i – ljubavi kad ćeš doma pukla je brava pa bi je trebao popravit?! Teška spenza, pituravanje, izvlačenje parangala… Uff mogla bih nabrajat satima. Muški posao. Hajdemo žene drage biti posve iskrene pa priznat da nam je frajer mogao biti ne znam kako zgodan i napet, ali ako se nije mašio novčanika i počastio piće, večeru… Bye-bye… Džaba mu sve kad nije džentlmen!
Povratak u ‘91.
E sad hajdemo na malo ozbiljnija pitanja! Hoćemo biti posve izjednačene? Ne znam da se ijedna pobunila ‘91. što je diskriminirana jer nije dobila poziv za obuć uniformu, uzeti kalašnikov u ruku i RAVNOPRAVNO fino poć na Srđ ili u Sustjepan branit Grad. Nije ženama tad smetalo što ih kao građane drugog reda šalju u skloništa i na brodove za Istru i Italiju.
Ako vi znate – demantirajte me! Ne argumentacijom da ima onih koje su se dobrovoljno prijavile i branile grad, nego konkretnim primjerom da su feministice ustale i vrisle – alo e! Ovo je čista diskriminacija žena! (Ustvari je, nastavno na gore navedenu pravnu definiciju diskriminacije, posve obratno. U svakom ratu muškarci su ti koje se, temeljem spola, stavlja u nepovoljniji položaj.)
‘Daj dite materi’
Hajmo dalje! Obiteljski zakon i svi relevantni propisi vrlo jasno izjednačavaju roditelje – oca i majku – po pitanju prava i obveza vezano za odgoj djece. Iako se zadnjih nekoliko godina nešto pomaklo s mrtve točke u tom pogledu nesporna je činjenica da i većina nadležnih osoba u nadležnim ustanovama u slučajevima razvoda razmišlja, posljedično i odlučuje po principu ‘daj dite materi’. A imajmo na umu da gotovo svaki treći brak u našoj zemlji ne završi ‘dok ih smrt ne rastavi’, već razvodom.
Poziv na daljnju diskriminaciju
Zaključak se nameće sam po sebi – mi bismo bile ravnopravne tamo gdje nama paše. Kad su u pitanju naša djeca i naši životi… onda nam ne smeta da se zna tko nosi gaće u kući. A djeci je jasno je li mjesto u materinom skutu! Da ne bude zabuna – ne zalažem se ja da prestanemo pričati o diskriminaciji žena, dapače. Već da, što je i s pravne strane gledano jedino ispravno, proširimo temu i nazovemo je za početak pravim imenom – spolna diskriminacija! Pa da tema članaka, emisija, okruglih stolova i inih javnih debata i akcija ne bude više (samo) diskriminacija žena kao segment spolne diskriminacije, već i diskriminacija muškaraca. Ovako… Ne htijući i ne znajući svi podržavamo, potičemo i provodimo diskriminaciju muškaraca koja, ponavljam, nepobitno postoji, sustavna je i protupravna. Procjene i ocjene – u kojoj mjeri, s kakvim posljedicama – su diskriminirane žene i muškarci – su itekako dobro došle. Dapače. I suvišno je reći poželjno je da budu predmet analiza i diskusija. Međutim, pričati samo o diskriminaciji žena, a ignorirati diskriminaciju muškaraca je ne samo licemjerno, već kako sam gore već navela, ali ponovit ću – i samo po sebi diskriminacija i poziv na daljnju diskriminaciju. I na koncu je kontraproduktivno u svakom pogledu i na svakom polju, na privatnoj i društvenoj razini.