Kako je lijepo vidjeti mladost koja u suradnji sa starijima želi održati tradiciju i običaje na životu. Upravo takve divne ljude, koji kroje posebnu priču u Konavlima, imali smo priliku upoznati u blizini franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju.
Već skoro dvadeset godina brojne se generacije okupljaju na blagdan sv. Antuna, te u kočiji i na konjima kreću iz starih kuća u Vidaka te stižu na večernju svečanu misu te blagoslov djece. Nevjerojatan prizor – čuvari tradicije stoje s konjima u masliniku dok se Sunce sa svojim zrakama probija kroz oblake, a djeca nestrpljivo čekaju svoj red za jahanje konja.
‘Kiša nas uvijek pusti’, reći će nam Ivo Vidak, inače inicijator ove ideje. U većini slučajeva u ovoj šetnji s konjima sudjeluju Konavljani, iz Župe presvetog Trojstva na Grudi, no ističe kako su svi dobrodošli! ‘Svi mogu sudjelovati, tko god je voljan’, dodaje Vidak. Osim za blagdan sv. Antuna, znaju ići svake godine kroz sela i zapjevati kolendu uz harmoniku i gitaru. Razvesele tako sve sumještane, pogotovo one starije. Čak su i za vrijeme proteklog Adventa išli s kočijom, i po selima dijelili djeci slatkiše koji su ih čekali ispred svojih kuća.
—Prije su stanovnici svugdje išli s konjima ili pješke. Kad sam prvi put započeo ovu priču, išli smo s konjima na kolendu od kuće do kuće. Ljudi su plakali, a netko mi je bio i rekao: ‘Vratio si me 80 godina unazad’. Ljudi su bili presretni kad smo im došli u kuću. Pogodiš ih, vratiš ih u mladost. Ponosni su, vidi im se to na licima kad nas ugledaju – dodaje Vidak. Svake godine u ovoj tradiciji sudjeluje oko dvadeset ljudi, a Vidaka posebno veseli jer se iznova sve više mladih osoba pridružuje.
Da nije ovako, ode tradicija Vidak priznaje da nekad bude nervozan po pitanju toga kako će sve proći s konjima jer se puno djece djece igra i slikava s njima.
— Neka se djeca prvi put susreću s konjima pa nikad ne znaš kako će životinja reagirati. Ali, uvijek sve prođe super. Osjećaj je prelijep, ljudi se sve više priključuju te se generacije mijenjaju. Srce mi je k’o kuća kad vidim ovu omladinu i djecu, s kojim žarom i ponosom nose nošnju. Sve se više djece želi obući, svi hoće robu. Na Grudi se sigurno sašilo, što muških, što ženskih, oko 40 novih nošnji. Iza rata skoro ništa nije ostalo. Sad se to sve ponovno vraća. Da nije ovako, ode tradicija. A bez tradicije nema ništa. Najvažnije ju je stvoriti i održati – reći će Vidak te naglašava da svatko od sudionika ima svoje konje, dok ih on ima ukupno deset.
— Oko njih ima puno odricanja te rada, ali ovo za mene sve predstavlja vrstu duševne hrane. Zaboraviš na sve pripreme oko opreme, konja, robe koje su trajale mjesec dana – naglašava.
Stigla i Baranjka!
Već četvrtu godinu zaredom Mario Slade sudjeluje u ovoj tradiciji, a za njega je osjećaj svake godine sve ljepši.
— Volim što sam dio ove tradicije. Za mene je to nešto što čekam cijelu godinu i posebno me ispunjava. Za mene je to zapravo najvažniji dan u godini – kaže nam Slade koji ima četiri konja. Antonia Kurtela koja je sudjelovala sa svojim konjem, a ima ih ukupno pet, reći će kako je ovo za nju veliki gust.
Govore nam također kako o svim životinjama pa tako i o konjima treba voditi veliku brigu. Davanje vode, hrane, sijena konjima te čišćenje predstavlja veliku obvezu, ali sve je to za njih zanemarivo kad mogu sudjelovati u ovakvom događaju.
Prvi put im se ove godine u ‘điru’ s konjima pridružila i jedna – Baranjka! Ivanu Pavlic na jug je Hrvatske, kao i njenog momka, doveo posao. Zaljubila se u Konavle, gdje živi već tri godine.
— Inače sam iz mjesta Petlovac u okolici Belog Manastira te sam dugo plesala u folkloru. Čast mi je nositi konavosku nošnju jer stvarno volim običaje – reći će nam Pavlic. ‘Smatramo je našom’, dodaje Slade, a na što smo mi rekli da u Konavlima nije teško postati – domaći.
Članak objavljen 16. lipnja u tiskanom izdanju DuLista.