Svaki put kad vidim nekoga da trči, odmah mu počnem pljeskati. Svi me onda čudno gledaju (smijeh). Evo, ovaj gospodin još trči i po kiši, to je za svaku pohvalu – govori nam Dubrovkinja Alemka Bajrić dok sjedimo na kavi i započinjemo naš sportski, opušteni razgovor. Simpatična kineziologinja, trenerica, i u srcu vječna judašica, trenutno živi na relaciji Sarajevo – Dubrovnik. U glavni grad naše susjedne države preselila se prije pola godine, a razlog tomu bila je – ljubav. Priznaje da joj je Grad i dalje blizu srcu, a sada posebno uočava njegovu ljepotu. Trčanje je nešto za što živi, i teško joj je opisati taj osjećaj nakon utrke nekome tko to nije nikad doživio.
Znamo kako ste cijeli život u sportu, ali što Vas je zapravo privuklo trčanju?
Tijekom studiranja u Splitu, čula sam da se organizira polumaraton. I s obzirom na to da sam se prijavljivala na sve što je bilo vezano za sport, jednostavno sam morala sudjelovati i na tom natjecanju. Nisam bila svjesna koliko je to kilometara. Prijavila sam se i pomislila: ‘Što me briga, istrčat ću. Nagovorila sam i svoju cimericu da trči sa mnom. Ustala sam se na dan utrke, pogledala kroz prozor, a vani je pao snijeg u Splitu. I još je puhala bura. No, nije bilo mjesta odustajanju. Istrčale smo utrku, a da znate što je meni cimerica sve izgovorila nakon toga (smijeh). Ali, opet joj je bilo drago. Meni je to bio prvi, ali ne i zadnji polumaraton. Nije lako, ali trčanje je nešto u čemu uživam. Na taj način izađem iz zone komfora i to je nešto što me ‘hrani’.
Dugo ste djelovali u judu. Smatrate li ga temeljem Vašeg trenutnog sportskog djelovanja?
Judo je meni sve, najljepši sport na svijetu. Za mene je to moja prava sportska baza. Bila sam stvarno dobra, čak šest godina uzastopno nisam izgubila borbu. Trener Željko Đapić, koji je za mene bio kao drugi otac, uvijek je isticao kako sam talentirana. Moram tu spomenuti i Borisa Čikata, kao i Petru te Jakšu Đapića koji su utjecali na mene u sportskom smislu. Judo me oblikovao i izgradio kao osobu. Riječ je o specifičnom sportu koji me je uvijek ‘tjerao’ da budem bolja. Postala sam borbena i natjecateljski nastrojena. Danas se natječem sama sa sobom. Želim biti bolja nakon svake utrke i ostvariti što bolji rezultat. Trenutno ne treniram judo, ali zbog njega sam se naučila radu i disciplini, stvorila neraskidivu ljubav prema sportu i odlučila se na upisivanje kineziologije.
Bavili ste se i s MMA-om, a bili ste juniorska prvakinja na amaterskom prvenstvu Hrvatske u kategoriji do 70 kilograma.
Igrom slučaja mi je taj sport tako dobro išao i u njemu sam se odlično snalazila. Treneri su me izrazito poštovali i pazili jer sam bila prva cura u tom sportu. Procijenili su da bih mogla poći na državno prvenstvo. Pošla sam u Zagreb s njima. Došla sam na prven¬stvo s nekim poštovanjem prema protivniku, kojeg sam naučila kroz judo. Nisam uopće shvaćala da je MMA ipak malo grublji sport. Bližilo se vrijeme prve borbe, a ja nisam u potpunosti shvaćala s kime se borim. Bila je riječ o curi koja je vrhunska u tom sportu. Ona je bila stvarno nabrijana i nije mi bilo svejedno vidjeti kako se lupa rukama i skakuće prije borbe. Samo sam se okrenula prema treneru i rekla: ‘Ova će me prebiti’. Ja još njoj dajem ruku na početku borbe, idem lijepo i fino… Ali, kad sam dobila udarac u vrat, tu sam shvatila da je ovo ipak nešto drukčije (haha). Mislim se: ‘Nećeš ti mene’. Sredila sam je na judaški način i udarcem. Bila je stvarno žilava, ali ja se nisam predala. No, sudac je morao prekinuti borbu jer njoj nos nije prestao krvariti. Iduća cura je predala borbu. Ne sjećam se koliko sam još borbi imala, ali sam ostala prva. U suštini, lijepo iskustvo!
Nakon fakulteta ste se vratili u Dubrovnik i posvetili se treniranju djece, a vodili ste i funkcionalne treninge za žene.
To je moja profesionalnost i to je nešto u čemu sam se pronašla. Mene hrani ta povratna informacija koju dobijem od žena. Jednom sam dobila poruku: ‘Alemka, nikad nisam bila sportski tip, ali radi tebe mi nije problem ustati se rano ujutro i doći na trening’. To je smisao! Da ne živimo od para, mene bi to hranilo, ta činjenica da sam svojim radom doprinijela tomu da se netko osjeća dobro. Provodim princip treninga kojeg inače i osobno provodim. Ako je meni dobro, bit će i mojim ženama. Teško mi je bilo kad sam pošla u Sarajevo jer su sve one postale moja obitelj. Nastavile smo s online treninzima nakon moje selidbe u drugi grad. Trenutno u Sarajevu vodim individualne treninge, a u planu mi je još jedan projekt. Inače, moj suprug je vrhunski tener mnogim uspješnim sportašima te je sa svojim najboljim prijateljem osnovao Atletski klub ‘Novi Grad Sarajevo’. Kad sam vidjela sve što Sarajevo ima i nudi sportašima, promislila sam kako bi to bilo potrebno i Dubrovniku.
U sklopu treninga pružate i savjete po pitanju prehrane. Što Vam je najbitnije prenijeti osobama koje trenirate?
Cijeli smisao svega je da nema rezultata ‘od – do’, nego je bitno kod ljudi stvoriti ili izmijeniti životne navike, radi njihova dobra. I mala promjena je veliki korak do željenog cilja. Čitam na internetu o raznim dijetama bez ugljikohidrata, proteina i masti. Dijeta kojom se izbacuje bilo koji od ova tri makronutrijenta, nije dobra. Čim se jedan od njih izbaci, gubi se ravnoteža u organizmu. I čim ljudi nešto sebi zabrane, oni počinju s vremenom žuditi za time. Može doći do momenta kad osoba ‘pukne’ i prejede se onim što sebi brani. Da sebi brokulu zabraniš, žudjet ćeš za brokulom. Isto tako, dosta ljudi misli kako će im proizvodi koji imaju na sebi naziv ‘fit’ pomoći. Nisu ti proizvodi čudotvorni. U cijelom tom procesu, sve možemo gledati kroz matematičku formulu – bitno je koliko nečega unosiš. Također, bitno je da namirnice imaju nutritivnu vrijednost. Hrana je lijek za organizam, i potrebno je slušati tijelo.
Pokazuju li Vam ikad osobe koje trenirate fotografije poznatih na društvenim mrežama, ističući kako bi htjeli izgledati kao oni?
Osobno, mene je strah društvenih mreža, pogotovo u budućnosti. Nismo možda ni svjesni koliko društvene mreže imaju utjecaja na osobe koje nemaju puno samopouzdanja. Nameću se neki ideali ljepote koji su nedostižni i iskrivljeni. Površne stvari postaju najbitnije i to je problem. Nažalost, sve su više učestali poremećaji u hranjenju. I sama radim s takvim ljudima. Nije to lako. Nisam imala slučaj u kojem su mi osobe došle i rekle: ‘Želim izgledati kao ona ili on’, ali toga ima. Najveći je problem uspoređivati se s drugima, a svi smo posebni individualci. Ti si jedan jedini na ovom svijetu i nema drugog tebe. Treba težiti biti bolja verzija sebe, a ne željeti biti poput nekog drugog. Genetički, i ne možeš. Ako netko želi fizički bolje izgledati, treba znati da to nije ništa privremeno, već to treba biti način života i navika. I najvažnije, potrebno je uživati u tom procesu, zavoljeti ga i osjetiti pozitivne efekte. Također, život je kratak da si branimo ukusnu hranu. Ravnoteža je ključ te doza rada i discipline.
VIDJELA SAM SE U ODORI
PREDMET ‘ORUŽANE SNAGE’
Malo je nedostajalo da ‘završite’ u policiji, ali i u vojsci.
Tako je. Trebala sam, odnosno htjela sam ići u policiju, i vojsku. Na fakultetu sam imala predmet ‘Oružane snage’ u sklopu kojeg smo nekoliko dana proveli s vojskom. Bila sam jedina od djevojaka koja je prošla vojni poligon, što nije bio lak zadatak. Službeno nisam bila u vojsci, ali da sam se vidjela u odori – jesam. Aplicirala sam i za policiju, gdje sam također bila odlična na fizičkim i psihičkim provjerama, no nisam prošla liječnički zbog veće dioptrije na desnom oku. Dan danas mi je to bolna točka. No, da sam ‘upala’, ne bih možda upoznala svog supruga. Sve ima svoje zašto.