Kapetan Miro Alibašić, Korčulanin s američkom adresom boravio je nedavno u Dubrovniku kao gost predavač na Sveučilištu u Dubrovniku.
Riječ je pomorcu koji je sebi stvorio život ‘preko bare’ još u 80-im godinama prošlog stoljeća, no kako kaže, do danas nije izgubio vezu s Korčulom. Alibašić je javnosti postao najviše poznat kad su ga 2011. godine oteli somalski gusari, a osim tog iskustva za DuList je među ostalim otkrio i kako vidi dubrovačke pomorce i kakva je sigurnost na kruzerima koji uplovljavaju u masovnim brojkama u Dubrovnik.
Rodom ste s Korčule, a završili ste u Americi. Kako?
Tamo 1980-ih godina slali su nas u Porte da naučimo poslove od luke. Ja sam poslan u Tampu na Floridu kao lučki kapetan i tamo se potom dogodila ljubav. Bilo mi je lijepo i tamo sam se vratio i nakon nekog vremena upoznao sam Melanie. Dogodio se život. Nikad nisam izgubio kontakt s rodnim krajem, ali radio sam po cijelom svijetu. U 38 godina skupi se i milja, ali i porata. Danas imam troje djece, dvije kćeri i sina. Najmlađa Marija još uvijek studira, sin Nikola je na Mornaričkoj akademiji, a kćer Ariela je psihijatrica.
Kako se obitelji sviđa Korčula?
Izrazito. Zima je kod nas puno tu šanse. ‘mirnija’, a meni to osobno odgovara. Ja ne volim velike šušure ljeti. Amerikanci općenito obožavaju naš kraj, ali ljeto im je itekako bolje i življe. Zima je za topli čaj ili čašu vina uz komin. Ja kad dođem volim poći s brodom od vale do vale. Malo ronim, kupam se itd.
Uspijete doći svake godine?
Da, svake godine. Malo ljeti, i sad u doba maslina. Nekad i Božić i Novu godinu, ali mislim da ove godine neću moći.
Gdje sada navegate?
Moje zadnje zapovijedanje je bilo na brodu ‘Discoverer Americas’. Jedno vrijeme sam bio na ugovoru i s američkom vojskom, kao koordinacijski časnik između Trgovačke i Ratne mornarice.
Ono po čemu ste postali izrazito poznat je slučaj otmice od strane somalskih gusara u 2011. godini. Držali su vas tri mjeseca, kako je to izgledalo?
Prevozili smo 270 tisuća tona nafte za Japan. Oni su znali i pratili gdje idu zanimljivi brodovi i teret i gdje bi mogli dobiti neke solde. U jednom trenutku, kad smo mislili da je sigurno, ostali smo bez pratnje oni su se pojavili s raketnim bacačima. Pokušao sam to spriječiti, ali malo je tu šanse. Kad imaš 18 metara gaza na supertankeru…Brzina je 14 čvorova i ti ne možeš pobjeći niti jačem Tomosu. Nemaš što ni bježati. Pogrešan je pristup da treba raditi ‘zig-zag’ s brodom i prskat pumpama. On ima raketni bacač s napalm bojnom glavom…ili protutenkovski. Može nas pogodit u tank ili Most, tanker je gotov. Jedino što se tu moglo je stati, suočiti se sa situacijom i zadržati hrabrost.
Kako?
Ne znam, ali to je trening koji se valjda ‘aktivira’ u takvom trenutku. Ja sam dugo vremena bio zapovjednik na drugim velikim brodovima, bio sam i u Zaljevskom ratu, a kad sam dobio posao… Oni su i tražili zapovjednika koji to može podnijeti. Taj trenutak je trenutak agonije, ali čovjek mora ostati priseban. Tad se sastaje ‘Bog s vragom’ odnosno negativnost s pozitivom. Ja sam profesionalac i došao sam zaraditi za svoj kruh. Kad su se počeli ukrcavati na brod ja sam postavio prepreke na skale koje vode do Mosta. Postavili smo i bodljikavu žicu, a dok su se oni probili posada je bila kod mene i već sam bio počeo usporavati kako ne bih morao ‘polomiti’ brod naglim prekidom.
Što je prva stvar koju su vam rekli?
Klekni! Ali ja sam odbio. Rekao sam da ja ne klečim!
Kako su reagirali na to?
To je stvar očiju. On je vidio da ima pozitivnu energiju protiv sebe i nije ustrajao na tome. Rekao mi je da zaustavim brod, a odgovorio sam mu da već to radim i zatražio da spusti oružje. Da sam u tom trenutku imao strah u očima, da je bio nervozan nastup… Bilo bi drugačije. To je taj trening. To vam je kao vožnja biciklom, ne znaš je voziti do trenutka dok znaš. Dok ne prođeš nekoliko situacija ne možeš biti vođa.
Gdje ste bili tih tri mjeseca?
Svugdje smo vozikali brod. Bili smo i gladni i žedni, ali u jednom trenutku sam uspostavio prijateljski odnos s njima.
Prijateljski?
Da, kad je sve bilo gotovo taj njihov vođa mi je donio i poklon, somalijsku svilu. Imam je doma, u Korčuli je ostala.
Kolika je otkupnina bila?
Konačni račun je bio 60 milijuna dolara. To je riješeno između osiguranja i tvrtke tek prošle godine. Na sreću, sve je završilo bez ikakvih ozljeda i nikome nije pofalila ni kosa s glave.
Koliko ih je bilo?
Ma po stotinu, tu je bilo i žena i djece. Imali su smjene posade, logistički vrlo organizirano. Oni su smjenjivali posade, a kraj mene je uvijek bio ili razarač ili krstarica, ali nisu mogli do mene. Ja sam tražio da ne rade ništa da ne bi bilo mrtvih.
O vašem iskustvu se trebao snimati i film?
Ne znam u kojoj je to fazi, Hugh Grant je trebao glumiti mene. To bi bio biografski film. Pazite u toj situaciji se dogodilo da se krvnik ‘zaljubio’ u vlastitu žrtvu, odnosno Stockholmski sindrom, ali obrnuto. Taj film je trebao biti nešto slično filmu ‘American Sniper’. Ne znam bi li to isplatilo, ali vidjet ćemo. Ja sam radio jednu malu monografiju, a bilo je i nekoliko ponuda za pisanje knjige. Ne mora se to nužno komercijalizirati, zahvalan sam Bogu i narodu što sam ovdje.
Prema vašem iskustvu, kolika je opasnost o nekakvih terorističkih napada u Dubrovniku?
Službe sigurnosti sve to prate, ali u globalizacijskom svijetu toliki su sukobi da u svakom trenutku možete očekivati nešto poput napada u Parizu.
Postoji li mogućnost da netko primjerice otme kruzer i ‘zabuši’ ga u zidine?
Kad su oni radikalizirani da su u Nici uletjeli s kamionom u ljude, gdje je tu kraj zlu?
Ali sa sigurnosnog aspekta?
Može li se brod oteti u Veneciji ili negdje drugo i napad izvršiti ovdje? Svi brodovi imaju osiguranje, ali uvijek može netko od putnika biti tzv. ‘usamljeni vuk’. Na njih se pazi, ali… Koja je razlika između pariškog noćnog kluba i onog u Dubrovniku? Ili promenade u Nici i promenade u Dubrovniku? Nikakva. To se može dogoditi bilo gdje u svijetu.
Može li se očekivati pomorski izbjeglički val duž Jadrana?
Migracije su tu, a koliko smo mi zaštićeni od toga je veliko pitanje. Ljudi će se kretati tamo gdje im je najlakše. Grčka izbjeglice neće zadržavati, a Hrvatska nije toliko zanimljiva jer nemamo cjelogodišnju ekonomiju nego žele u razvijene zemlje zapadne Europe. Ali nekuda moraju proći, a čovjeka moraš zbrinuti, dati mu nešto da pojede… Hoće li njihova ruta biti ponovno preko kontinetalne Hrvatske ili preko jadranskog mora ili na Siciliju… To se ne zna. Lampedusa je trenutno puno pristupačnija ruta.
Dubrovački pomorci danas i nekad?
Lipo ih je vidjeti. Dubrovčane nalazim na izuzetnim mjestima, od putničkih brodova do brodovlasnika, zapovjednika na tankerima itd. To je jedna impresivna rasprostranjenost. Dubrovačka Viša pomorska škola, odnosno današnje Sveučilište su dali jedan kadar s kojim možemo biti ponosni. Ja ih volim čuti, sigurni su u sebe, nisu bojažljivi, a to pokazuje da znaju. Nije ih strah. Nekad su malo puni sebe, ali to znači da znaju svoj posao. Mi smo u pomorstvu zadržali mjesto velesile. Hrvatski pomorac je najbolji hrvatski proizvod. Hrvati su u svijetu dobrodošli jer su dobri radnici i dobro povezani što je izrazito važno. Treba napomenuti kako vanka, pogotovo u Americi, nema animoziteta među nacijama bivše države. Kad je ekonomski boljitak u pitanju, svatko radi svoj posao.
Kakva je perspektiva mladim pomorcima danas?
Gdje se može poći tražiti sreća nakon škole? Bazna praksa… Ma počni u vlastitom portu, vlastitoj kući, na vlastitoj barci. Nemoj se sramiti ići ni na male turističke brodove ili negdje drugo. Bilo kakva barka samo da ploviš. Nitko profesionalni posao nije naučio i došao na rukovodeće mjesto, a da nije prošao određeni trening. S deset tisuća sati u nečemu postaješ stručnjak. Nitko nije postao kapetan na tankeru ma završio on ne znam koji najbolji svjetski fakultet. Završio ti Kingpoint ili Sveučilište u Dubrovniku ili Rijeci… kume moj, ti ideš za kadeta, a tek onda dalje. Kad sam ja počinjao spavali smo u krevetima koji su visili na lancima.
Je li danas lakše ili teže novim generacijama?
Drugačije je. Globalizacija je došla i konkurentnost čini svoje. Mladi pomorac danas ima protiv sebe Filipinca, Indijca i Kineza, a ja nisam to imao. S druge strane ja sam teže morao naučiti posao, ali danas je jako komplicirana tehnologija, tu je jako puno propisa. Danas je i manje brodova na sceni. Ako treba idi u brodogradilište. Bio to brod od deset metara ili 100 tisuća tona ti moraš vidjeti propelu, napraviti godišnji pregled motora itd. Naučit ćeš zanat na ‘maloj sceni’, a to će ti itekako dobro doći u životu.