Seksualno uznemiravanje nije slučajnost. Proizvod je tisućljetnog mizoginog i opresivnog ponašanja, u ovom slučaju, naspram ‘slabijeg’ spola. Sam epitet ‘slabijeg’ dovoljno progovara koliko duboko je u našem društvu ukorijenjeno podcjenjivačko i potčiniteljsko shvaćanje ženskih osoba. Seksualno uznemiravanje ne događa se tek poznatim licima s naslovnica, ono je sveprisutno u našoj svakodnevnici – na ulici, na radnim mjestima pa nerijetko i u domovima. I dok, nažalost, pozamašni broj komentatora na Facebook-u i sličnim mrežama počinitelje ovih gnjusnih dijela brane riječima ‘kako je ona to tražila’ te trivijaliziraju trenutak u kojem su seksističke dosjetke te tobožnji flert prešli granicu dobrog ukusa i zašli u sivu zonu prekršaja, žrtve se posramljuju i stigmatiziraju. Nastaje začarani krug kojeg proteklih nekoliko dana odlučila prekinuti nekolicina hrabrih. Optužbe se množe – od obrazovnih institucija preko nacionalne televizije do tijela državne uprave, a nisu zaobišle ni naš grad. Prljavi veš isplivava na površinu, no, jesmo li dorasli izazovu, odgovara dubrovačka pravnica i novinarka Ivana Mijić Vulinović.
Odgovornost je na svima nama
— Mislim da smo se manje više svi susreli s primjerima seksualnog uznemiravanja. Seksualno uznemiravanje je, ružno zvuči, ali je tako, dio naše (ne)kulture još uvijek. I to svakako treba iskorijeniti, ali oprezno. Jer trendovi koji su krenuli iz Amerike i koje slijedimo,kao i ostatak suvremenog svijeta, prijete brisanju granice između komplimenta, neumjesne šale i seksualnog uznemiravanja. Što ne samo da nije dobro već je i opasno s obzirom na to da je riječ o kaznenom djelu za koje je našim zakonom zapriječena kazna do dvije godine zatvora. Kao društvo se uspješno osvještavamo, ali težak je i dugotrajan proces iskorjenjivanja naučenih, kroz odgoj usvojenih percepcija i ponašanja. Tu pravo može odraditi samo pola posla. Ostalo je na građanskom društvu i odgojno-obrazovnom sustavu. Zapravo svima nama. Zaludu zakoni ako se po njima ne postupa. A ne postupa se jer se ne prijavljuje. Ne prijavljuje se iz razloga sto je stigma još uvijek na žrtvi – iznosi za DuList Ivana Mijić Vulinović.
Zakonski okvir je, kako ističe, doslovno odličan. Republika Hrvatska stranka je svih relevantnih međunarodnih ugovora koji s nacionalnim zakonodavstvom i strateškim dokumentima, čini pravni okvir koji za svrhu ima zaštitu žrtava seksualnog nasilja. Od ratificirane Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji – Istanbulske konvencije, preko Zakona o suzbijanju diskriminacije koji definira seksualno zlostavljanje i uznemiravanje i Kaznenog zakona koji za iste propisuje sankcije, pa sve do Vladinih protokola o postupku za seksualno uznemiravanje. Ali generalni problem našeg sustava, kaže, odražava se i ovdje, a njega je davno opisao slikar Moše Pijada kada su ga za Ustav SFRJ kojega je sastavljao pitali: ‘Kako ćemo mi sve ovo provesti u djelo?’. Odgovorio je: ‘Nećemo, i tako smo ga pisali za Engleze!’. Nažalost i naši su usvajali konvencije i sastavljali zakone uvelike kako bi zadovoljili uvjete za pristupanje u međunarodne asocijacije poput Europske Unije i Vijeća Europe.
Dvosjekli mač
— I iz tog razloga nije paralelno sa zakonima i u skladu s njima izgrađen u stvarnosti institucionalni okvir. Inače kod nas je pravosuđe, prema izvješćima mjerodavnih međunarodnih i domaćih tijela, sporo i korumpirano. Prema tome, uz činjenicu da su društveno stigmatizirane, žrtve se s pravom boje trajanja i ishoda sudskih postupaka pa ih u pravilu ni ne pokreću. Dakle, kod nas nema potrebe mijenjati zakone, već raditi na oživotvorenju onoga što u njima piše – napominje Ivana Mijić Vulinović. Što se tiče pokreta ‘me too’ on je, podvlači, uza sve dobre rezultate koje je polučio, dvosjekli mač. Ohrabrio je žrtve da progovore, osvijestio je uvelike društvo ne samo na učestalost seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja već i njihove dalekosežne užasne posljedice. Međutim, činjenica da mediji i javnost preuzimaju funkciju sudova nikako nije dobra, zaključuje. Vraća nas, priča, u prošla vremena kada se nije poštivalo jedno od temeljnih načela suvremenog, civiliziranog prava – pretpostavke nevinosti koja kaže da nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže suprotno.
— Ovo čemu svjedočimo mene užasno podsjeća na srednjovjekovni lov na vještice kada su žene bez suđenja bile bačene na lomače. Mediji danas ljude, uglavnom muškarce, bacaju na lomaču javne osude i vješaju na stup srama. Bez da je prethodno sud razmotrio dokaze i presudio je li čovjek zaista kriv ili nije. Tome svakako pogoduje činjenica da su u borbi za prava žena najglasnije kojekakve glumice i scenaristice koje suvereno barataju pravnim pojmovima, odnosno one su u toj zabludi pa onda ljudima objašnjavaju posve pogrešno što seksualno zlostavljanje i uznemiravanje jest. Jedna, kod nas najglasnija po tom pitanju, na nacionalnoj je televiziji u udarnom terminu tako naciji objasnila da seksualno uznemiravanje predstavlja svaka riječ ili radnja za koju nije dat pristanak. Kad pravno prevedemo to njezino tumačenje proizlazi da moj muž mene na večer kad gledamo televiziju ne smije, bez da me prethodno pitao i dobio izričiti pristanak, zagrliti ili mi staviti ruku na koljeno. To je suludo i jasno nije točno – mišljenja je Mijić Vulinović.
TATJANA ŠIMAC BONAČIĆ, POLITIČARKA
Gradska vijećnica SDP-a Tatjana Šimac Bonačić stava je kako se ovim otvorilo jedno od poglavlja nasilja nad ženama o kojem moramo jasno progovarati i prozivati odgovorne. On se, nastavlja, najčešće događa upravo na radnom mjestu, a prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić vidimo da je ono poraslo. Događa se i pretakanje prekršaja u kazne što podcrtava njegovu brutalnost. Ono što dodatno zabrinjava je i porast anonimnosti prilikom prijava. ‘Dobro je da se prijavljuje, ali ta anonimnost pokazuje koje su poruke društva. Postoji sram, strah za posao i od odmazde zlostavljača’, komentira Šimac Bonačić.
PERICA MARTINOVIĆ, GLUMICA
U cijeloj svojoj karijeri nisam nešto slično doživjela. Nama su profesori na Akademiji bili kao drugi roditelji – priča dubrovačka glumica Perica Martinović. Kad bi joj se ipak nešto tako dogodilo, komentira, istog bi trena to prijavila. Stoga joj nije jasno zašto se lavina pokrenula tek sad. Prijava ne smije prema njoj biti anonimna jer na takav način daje se prostora osobama koji situaciji mogu zloupotrijebiti u svoju korist. Zgranuta je ovim događanjima, ipak kaže u poslovnom ili privatnom životu sa seksualnim uznemiravanjem nikad se nije susrela već isključivo s komplimentima. Onaj koji je počinio ovakvo zlodjelo, ističe, zaslužuje svaku osudu i kaznu.
MIŠO MIHOČEVIĆ, KULTURNI DJELATNIK
Radi se o općoj pojavi kod ljudi. To dokazuje, barem u mom svijetu kazališta, da školovanje ništa ne mijenja’, komentira Mihočević. Neki redatelj za kojeg se pretpostavlja da je pročitao hrpu knjiga i zna o životu te je razvio socijalno prihvatljivo ponašanje, protivno svemu, padne na sebi. Niti jedan slučaj ne zna osobno. To što je sramota reći da te je netko seksualno uznemiravao govori o stupnju razvoja čovječanstva.’ Seks je grijeh, od masturbiranja će ti otpasti ruka i onda se događaju ovakve stvari koje se teško prepoznaju te čak sankcioniraju’, tumači.
ĐORĐE OBRADOVIĆ, SVEUČILIŠNI PROFESOR I DUGOGODIŠNJI NOVINAR
Većina medija je, tvrdi, ovom velikom problemu prišla senzacionalistički. Sadržaje objavljuju isključivo vodeći se time da privuku što veću pozornost. Između ostalog, to rade naslovima i objavom fotografija koje nisu prikladne temi. Poslije toga, u anonimnim korisničkim objavama dopuštaju da žrtve ponovno proživljavaju nasilje. Objave su pune uvreda i prostota. U ovakvim situacijama mediji bi morali postupati po etičkim kodeksima jer je u njima naznačeno da žrtve ne smiju patiti dva puta – u stvarnom životu i u medijima, zaključuje Obradović.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 27. siječnja 2021.
Foto: Shutterstock