Dođe i jesen. Tužna, turobna, kišovita. Kao i svaka. Ljeto dođe svom kraju. Iako, još uvijek je toplije u moru nego vanka. Tako vrijeme teče pored nas i kroz nas, te i mi lagano otječemo u njemu.
Putujemo u tom vremenu kroz ovaj život, prožeti tim vremenom, u kojem sve pomalo prolazi, nestaje, a ipak živi u našim sjećanjima, ostaje u uspomenama, zbog kojih sva ta prolaznost i dobiva neki svoj smisao.
Dominikanci
Zbog tih prisjećanja kroz vrijeme koje je ostalo iza nas, još smo u Ulici sv. Dominika. I eto nas opet kod skalina Dominikanaca. Onih manjih, prvih kad se siđe s Ploča, novih od nedavno, poluokruglih i od prije koju godinu vraćenih u staro, njihovo davno stanje. Naravno, prisjećamo se onih skalina donedavno, sa željeznim ogradama sa strana, ali i tragovima tada starih, a evo opet novih skalina, vidljivo na ovoj fotki iz ne tako davne arhive. Dominikanci u Dubrovnik dolaze 1225., s gradnjom svoje crkve započinju već tri godine iza, 1228., a završavaju je tijekom 14. stoljeća, dok gradnju samostana, u čijem je središtu prelijepi zdenac izgrađen 1539. godine, završavaju u 15. stoljeću. Inače ispod tog zdenca velika je gustrijerna s toliko puno vode, kažu dovoljna za tri suhe godine bez kapi novih kiša, te je tu bila voda za pričuvu u Republici. Taj zdenac i za vrijeme Domovinskog rata u nekim teškim danima bio je zadnje mjesto gdje se mogla pronaći voda. U samostanu su grobovi članova znanih plemićkih obitelji, koje su tu imale i svoje oltare posvećene svecima zaštitnicima, a tu je i grob pjesnika Dinka Ranjine. Kad se prođu poluokrugli skalini Dominikanaca, pogled vuče gore na desno, na kapelicu Svetog Sebastijana, koja je također dio ovog kompleksa kojeg zovemo jednostavno Dominikanci. I ona je građena u 15. stoljeću, dugo je služila samo za vjerske svrhe, ali dolaskom Frančeza oni je pretvaraju u zatvor i skladište.
Sebastijan
Početkom sedamdesetih godina prošlog stojeća u njoj 'Atlas' otvara galeriju 'Sebastijan' koju je godinama vodila sjajna povjesničarka umjetnosti gospođa Ljuba Gamulin, čineći u njoj izložbeni program ponajbolji u tadašnjoj državi, pun pratećih sadržaja, od kojih u sjećanju ostaju svi oni sjajni predmeti, police, kutijice i još puno tog sa znakom SebastianArt. Ispod crkve – galerije Sebastijan nekad davno bile su obrtničke radnje, od kojih je po raznim zapisima najpoznatija bila klesarska radionica, kao i radnja za izradu bačvi. U godinama prije Domovinskog rata sve je to bilo ponajviše prazno, ali za vrijeme obnove od granata uništenih objekta po Gradu, točnije pročelja crkve Svetog Vlaha, tu je zahvaljujući sredstvima Francuske vlade obnovljena mala klesarska radionica u samom kantunu, zadnja vrata. Iza njih i od tada tu je omiljeni lik Grada, klesar Ivo Biočina. Tako ovim đirom dolazimo i do velikih skalina za Dominikance, gore je placeta s koje se ulazi u njihovu crkvu i samostan, preko puta je crkvica i bratovština Rosario, a tu se kroz mali volat ulazi u znani kvart Grada – Prijeko. Kroz taj volat, pa do Prijekog i tamošnje čeljadi i njihovih sjećanja ćemo uskoro. Nek' još ovo naših dragih turista i gužvi prođe, a na Prijeko uđe u zimski san.
Detalji zida od kamena
S druge strane ovog đira, sve od ulaza u nekadašnji Tezej i našu slastičarnicu, danas Dubrovačku kuću, veliki je i ogroman kameni zid. Nekad je to, kažu stari spisi, bio obrambeni zid, jer iza njega bilo je more. Naknadno se pomalo iza tog zida dograđivalo, kao za primjer spomenuta klaonica, koja je nakon prenamjene jedno vrijeme bila i zatvor! U tom zidu još su vidljivi tragovi zatvorenih vrata kojima se ulazilo do tih prostora prema moru. A u zidu su i te kako vidljive rupe u kamenu u kojima se skrivaju naši golubovi, ponekad i po koja čiopa, tu se gnijezde, spavaju. I daju život tom velikom kamenog zdanju. Atrakcija su posebno za naše drage turiste kad svojim malim glavama neočekivano izvire iz svojim gnijezda, u tom ogromnom kamenom zidu. Tad se na brzinu vade foto aparati i slikava ih se. Mi, domaći, rijetko ih i primijetimo. Kao i mnoge skrivene detalje ovog našeg Grada. U tom kamenom zidu Ulice sv. Dominika ugrađena su i četiri niše, kao neprolazna četiri volta. To su nekad, u onoj prvoj obrambenoj namjeni, bile puškarnice, sa otvorima za puške ili bombarde, varijantu oružja između puške i malog topa. U tri niše ti otvori su zatvoreni kamenom, vidljiv je trag otvora tek na trećoj u điru s Ploča prema Stradunu. Te tri niše zatvorene su željeznom ogradom, još od Austrije, pa se u njih ne može. Četvrta niša, zadnja u điru, ona točno preko puta prvog skalina gore prema Dominikancima, ostala je sačuvana. Nema ograde, a i otvor za bombarde je sačuvan! Kroz njega se vidi javni WC s druge strane, na Peskariji. Upravo zbog tog što je ta niša ostala tako sačuvana i otvorena, tu je, koliko nas sjećanje služi, tamo nekih sedamdesetih prošlog stoljeća bio onaj pomalo zaboravljeni aparat za sladoled. Onaj aparat koji nam je nudio tek vaniliju i čokoladu, zajedno ili odvojeno u kornet, prvi naš sladoled s kojim bi dalje krenuli na Stradun u đir. Ili na Peskariju, pa do Porporele…