Čudan je osjećaj. Kako nije vruće, para jesen – priča za DuList Dubrovkinja Jelena Sentović Pače među prijateljima poznatija pod imenom Guke. Ova dugogodišnja stanovnica Grada svjedočila je njegovim licima kroz razna vremena i nevremena. Gotovo prazan Stradun nije joj stoga nepoznat prizor. Ipak, koliko god tugu ulijeva prolazniku, reći će, bolje je nego li svjedočiti mravinjaku turista. No, njihov izostanak, komentira, nije dovoljan razlog da se trgovine i restorani ne otvore za posjetitelje.
Moramo se pokrenuti i preokrenuti
—Ne bi se smjela dozvoliti karta na izlozima butiga. Sve su one očito za turiste. Ako je tako onda bi ih trebalo prenamijeniti. Moraju otvoriti svoja vrata. Radi nekoliko lokala, a ostatak djeluje deprimirajuće. Ispred mene su nedavno šetale dvije-tri familije koje su rekle kako ne mogu vjerovati da su ovo doživili. Sad tek vidimo da je Stradun živio samo za goste i mi nemamo razloga doći. Svi bi se trebali pokrenuti barem na nekoliko sati – govori Pače Sentović. Okolnosti su takve kakve jesu svugdje u svijetu, dodaje, ali ovo nam je prilika za nov početak. Za prolivenim mlijekom nema smisla plakati. Ne boji se za našu budućnost jer je Dubrovnik oduvijek svojom ljepotom privlačio znatiželjnike. Stvari će se polako, sigurna je, stabilizirati. Jednako pusto i tiho nam je bilo poslije Domovinskog rata, tumači. ‘Dogodine ćemo doći na svoje’, kaže. No, ne želi da se ponovi scenarij prethodnih sezona. Ono prema njenom mišljenju nije bio normalan turizam već naprosto eksploatiranje Grada. Zbog naše pomame za novcima više nismo na njega sličili.
Ponuda je ključ
—Dubrovnik pa ni Hrvatska se nema razloga bojati. Stat ćemo na noge. Oni koji su zarađivali dosta imaju razloga za dumat jer će sada imati znatno manji budžet. Ipak, mogu krizu preživjeti zadovoljni i mirni. I mi manji ćemo preživjeti. Pa sjetimo se kako je bilo prije 30 godina kad je pola toga bilo razrušeno i dokle smo od tada stigli – do ludila. Mislim da je sad vrijeme za preokrenuti se. Moramo misliti na kvalitetu, osmisliti dobru ponudu, a ne zatrpavati se fast foodovima, hostelima i australskim studentima s upitnom kulturom ponašanja – iznosi. Također, destinacija se treba prilagoditi ljudima koji ovdje žive. I oni bi rado polizali sladoled te popili kavu po pristojnoj cijeni. Prijašnjih desetljeća svi su hrlili na Stradun, a danas je on postao luksuz. Svi koji imaju prostore u Gradu, objašnjava, trebali bi se zamisliti kako ga sadržajno obogatiti. Jednakog stava je i Marc Van Boomen, stanar Karmena. Živjeti u ovim okolnostima je prema njegovim riječima divota, ali nema zarade. Uzrok tomu pronalazi u činjenici što smo se resursima isključivo usmjerili na turizam.
Tko preživi, pričat će
—Godine 1971. snimljen je dokumentarni film u kojem su navedeni savjeti UNESCO-a Dubrovniku. Naglasili su kako se niti jedan grad pa ni mi se ne smijemo u prihodima više od 50 posto oslanjati na turizam, a mi smo mu sve podložili. To je suludo. On će se vratiti, ali pitanje je u kojem obliku. Ionako smo svima dali guzice. Sad će biti još gore. Možda ga prodamo Walt Disneyu. Mislim da nemamo pameti za nešto bolje. Sva smo jaja, kako bi Englezi rekli, stavili u istu košaru i sada plaćamo skupu cijenu – pesimističan je Van Bloemen. Kao mali privatni iznajmljivač bio bi zadovoljan i s deset posto prošlogodišnjih primanja, a kao goste priželjkuje one koji plaćaju. Kako stvari stoje, taj film, tvrdi, očito nećemo gledati. Pomoć gospodarstvenicima bio je dobar potez vladajućih, slaže se, ali ona neće biti dovoljna za prezimiti. U prilog im ne ide ni plaćanje dvostruko većeg pauša kojim ih je gradonačelnik Mato Franković ‘počastio’. Tko živi s obitelji i iznajmljuje ne bi se smio tretirati isto kao netko tko je kupio palaču i preuredio je u hostel.
Novi/stari problemi
—To je odličan način kako da nas natjeraju da otiđemo. Više ćemo imati žrtava od pištolja nego koronavirusa – iznosi Marc van Bloemen. Ova nepogodnost osobito sad dolazi do izražaja. Jasno mu je kako njihove pritužbe nitko ne želi slušati počevši od primjedbi na glasnu glazbu do ukazivanja na zarasle pločnike. Potonje mu doduše previše ne smeta, ali kad smo već kod održavanja i čistoće pita se što se dogodilo s projektom razvrstavanja otpada. Europski novci su sjeli na račun, a on u povijesnoj jezgri još nije zaživio. Tijekom karantene aktualizirala se i problematika nedostatka trgovina, napominje nam. Svakim danom stoga je s motorom odlazio u kupnju. Nama sumnje kako je to posljedica otvaranja shopping centara jer isto proživljavaju građani u Lapadu. ‘Mi nismo izuzetak. Svi smo jednako pogođeni’, zaključuje.
Gospođu Katiju Worman na adresi Između vrta, govori, muče jednaki izazovi. Inače se ne voli žaliti, ali kao recepcija Grada zaslužuju mnogo više.
Kakve turiste želimo?
— U zgradi Turističke zajednice bi se mogla otvoriti samoposluga jer tamo ionako radi troje-četvero ljudi. Nemamo gdje kupiti konac. Na to ima prigovor svak. Nas je mnogo starijih. Ovo što imamo je nužno zlo. Ako želimo više moramo se popeti uz Busovinu do Konala ili autobusom – otkriva nam Worman koju današnji izgled Pila jako ljuti. Prije je tu barem bilo drveća, a sad je sve sivo. Bez duše su i služe isključivo za okretanje autobusa. Srećom, uklonjen je spomenik kojem, poručuje, tamo ni nije bilo mjesto. Njegovo neodržavanje koštali su je 20 preležanih dana jer se spotakla od kamenu ploču i ozlijedila nogu. Radovi joj ne smetaju. Zgodno je, razmišlja, što su se oni poklopili s nedolaskom turista. Njihov izostanak osobito je žalosti. Gužvu je voljela jer je, naime, dugo vremena živjela na Floridi gdje cestom prolaze samo automobili, a živo čejade se može susresti tek na plaži. Od tuge zbog napuštenosti ulica dalje od Vrata od Pila još uvijek nije otišla. ‘Nemam interesa’ ponavlja Katija Worman.
— Sad se ništa ne događa. Zatvoreni su butige i restorani. Nemamo nikakve zanimacije. Doduše, bit ću iskrena tako je bilo i prije. Kad bi me gost pitao gdje može otići navela bi mu zidine, Lokrum i Srđ. Samo se gleda kako dignuti novac, a ne razmišlja se da možda ne žele svi sjedati za stolom i gledati Stradun – priča Worman.
Svako ljeto je takvo, a za očekivati je da bude i ovo. Krajnje je vrijeme da se uhvatimo u koštac s vizijom turizma kakvog doista želimo. Pružila nam se prilika krenuti ispočetka. Pitanje je – hoćemo li biti dovoljno mudri iskoristiti je?
Iz tiskanog izdanja DuLista od 10. lipnja 2020.