Završila sam srednju glazbenu školu Luke Sorkočevića, smjer teoretičar, sviram klavir, s glavnim predmetom solfeggiom. Htjela sam upisati slikarstvo, pa sam pošla na glazbu, a mami sam usred srednje rekla kako sam ja zapravo htjela upisati Pomorsku školu.
Na kraju sam upisala fakultet Prometnih znanosti. Tamo sam završila svih pet godina i stekla titulu magistra vodnog prometa, a želja za pravljenjm slastica rodila se kad sam živjela sama u stanu. Krenula sam peći kolače, ukrašavati ih… – počinje svoju priču Lucija Tomašić, mlada Dubrovkinja koja je trenutno u Londonu na tečaju kulinarske škole Le Cordon Bleu, smjer slastičar.
– Kuhanje se uglavnom baziralo na slasticama, a kad sam bila na četvrtoj godini fakulteta, došla sam mami s idejom da se time bavim. U Zagrebu sam našla tečaj za ukrašavanje torti i tako je sve krenulo na malo ozbiljnijem nivou – kaže Lucija.
– To mi je bilo zanimljivo, a kad sam se vratila doma zamolila sam mamu da bih se vratila raditi u nekoj takvoj branši, slastičarni, hotelu… upisala sam prekvalifikaciju i kroz priču sa susjedima i slično, saznala sam za Le Cordon Bleu školu. Otići u Francusku nije bilo opcija, no onda sam zaguglala i pronašla London. London je inače moj najgrad. Mislim, svaki grad je poseban, no London je ipak London. I još je i bila škola tamo! Tako je sve krenulo – priča.
Na pitanje je li je bilo strah, odgovara da jest – prvi dan. Upoznavanje i ostalo. A kad je sve krenulo, bilo je jednostavno.
– Obučavam se isključivo za slastičara, dok je recimo moj cimer kuhar, a završili smo prvi stupanj oboje. Njen cimer Marin Marković živi s njom u Londonu i ostalo im je još dva stupnja škole.
Pitamo je bi li se vratila u grad s nekom svojom idejom, otvorila nešto novo, kaže kako joj to još nije opcija.
– Restorani, a la carte, deserti, to mi je ok, ali vlastita slastičarnica – ne, to ne želim. Bar zasad. Razlog je vrlo jednostavan. Lijepo je imati svoju slastičarnicu, raditi ono što voliš, no ja bih ipak htjela da mi tu dolaze ljudi, nešto se događa, da te kolače koje praviš – režeš i poslužuješ. Ne kažem da nije lijepo imati i slastičarnicu, no ipak bih htjela raditi s ljudima – kaže.
‘Ne brinem se, imam diplomu’
Popriličan je rizik sa jednog fakulteta kao što je promet i iz početničkog pravljenja kolača kao student zaputiti se prema Londonu i početi ispočetka.
– Ne brine me, imam diplomu i završen faks. Tko zna – smije se Lucija i dodaje:
Kad mi daš kuhaču, čokoladu i šećer, ja sam svoja na svome. Tu se nalazim. Ako sam živčana, tu se opustim, ne idem na posao ‘s grčem u želudcu’. Nikad mi se nije dogodilo da mi je bilo teško, osim recimo jednom ovog Božića kad sam radila u slastičarnici u Zagrebu ‘Mak na konac’, jer su ljudi tražili sitne kolače i toliko sam ih napravila da su mi se već popeli ‘preko glave’ – smije se.
Priča o školi Le Cordon Bleu. Tamo se, naime, možete obučavati za kuhara, slastičara, za menadžment, sve ono što se može pronaći u ugostiteljstvu i turizmu.
‘Koliko je London skup što se tiče života, ili konkretno – slastica?’ – iduće je pitanje.
– Pa dosta je skup. Kad bi recimo počela život gore, bilo bi mi skupo. Bar meni. Znala sam u startu da je skup, ali se čovjek privikne. Znaš što možeš, a što ne. No standard života i sve mogućnosti su drukčije. Nisam tražila posao, no sad hoću, jer sam šest mjeseci u komadu gore.
Priča nam i kako izgleda jedan dan u školi.
– Dan počinje ovako – dobiješ knjigu s receptima od chefa. On pokazuje, komentira i tu je za sva pitanja. Preporučeno je raditi bilješke, jer ako to ne radiš, kasnije će ti to biti problem, u praktičnom dijelu. Terorijski dio je zaista detaljan, od sastojaka do toga koju kuhaču treba koristiti. Praktični dio radi 14 do 16 ljudi u grupi, svatko ima svoju stanicu i svoju pećnicu, imamo chefa koji stoji s tobom i – radiš. Svatko ima dva sata i 30 minuta i radiš slijedeći upute – kaže Lucija.
– S obzirom kako je to francuska škola, kreće se s francuskim tradicionalnim jelima i slasticama. Bne postoji završni rad, nije kao u školi. Već postoji praktični, zadani dio, te teorijski dio kojeg pišemo kao ispit prije. Ako se prođe teorijski dio, ide se na praktični. Ako ne, pao si. Tečaj ide ispočetka. Na trećem stupnju postoji završna torta, koju zapravo sam smisliš. Pazi se na higijenu i to poprilično, to su osnove osnova – kaže Lucija.
Omiljenu slasticu nema, nekad je to cheesecake, nekad macarons, ovisi i mijenja se.
Kad se proba nešto novo, može mi odmah biti super. Probala sam zaista puno slastica, recimo sladoled s komoračem, pa mak torta… Okusa je tisuće, pa je zapravo teško pronaći – omiljeni kolač, kaže nam.