Kad čuješ tuđe probleme, jedva spavaš po noći

Maja Knežević jedna je od nekoliko dubrovačkih studenata koji studiraju na zagrebačkom Pravnom fakultetu. No, uz studiranje, Maja se u sklopu svog akademskog obrazovanja bavi i pružanjem besplatne pravne pomoći,

u sklopu Pravne klinike onima kojima je takva vrsta pomoći najviše potrebna. Na koji način je zamišljena Pravna klinika, te može li se takav projekt ostvariti i u Dubrovniku, Maja odgovara:
– Pravna klinika je zapravo besplatna pravna pomoć koju pružaju studenti viših godina, jer tek se na višim godinama polažu neki ispiti koji su korisni za ovaj tip rada. Prižaju je studenti sami, i radi se semestralno, a slučajeve naknadno pregledavaju asistenti. Sve mora biti pismeno, kako ne bi bilo nikakvih problema oko slučaja. Slučajevi ovise o tome kako tko dođe, nikad ne znaš unaprijed što te točno čeka, jer ljudi preko telefona zapravo ne znaju reći što ih muči. Tek nakon određenog vremena s njima, pregleda dokumentacije, vidiš slučaj, počinješ s radom – mišljenja je Knežević.
Ističe kako se radi isključivo o besplatnoj pravnoj pomoći, a najčešći su slučajevi radni i građanski. Napominje i kako savjet studenata u Pravnoj klinici nije pomoć na sudu, već svojevrrsna uputa osobi kao postupati dalje i koja su njena prava.
'U potpunosti je besplatno, no koristi li vam to kao svojevrsna studentska praksa?' – uslijedilo je naše iduće pitanje.
– Mi studenti smo volonteri, koristi nam svakako kao praksa, no ne dobivamo za ovo stručni staž, a ne možemo niti polagati pravosudni ispit s ovime. Da se promijeni, to bi bilo zgodno, jer bi više ljudi bilo zainteresirano pomagati unutar Pravne klinike… No, zasad, kad završiš fakultet, moraš raditi tri godine prakse kako bi položio ispit – naglašava Knežević.

Može se pomoći svima u Hrvatskoj

Van Zagreba, počinje se pokretati ovaj tip pravne pomoći, pokušava se pokrenuti u Splitu, no zasad u Hrvatskoj nema puno mogućnosti za to. No, ima u stranim državama, recimo mi smo to pokrenuli po uzoru na Norvešku i Veliku Britaniju, objašnjava.
-Iako dosta studenata iz Dubrovnika odlazi na pravni fakultet, opet ih se nedovoljno vraća, kako bismo mogli tako nešto osnovati. Onaj tko studira pravo, živi u Zagrebu, želi odraditi praksu u Zagrebu i u konačnici želi i ostati u Zagrebu. Dok ne završimo fakultet i dok ne steknemo neku godinu iskustva, isto nam treba netko kako bi pregledavao naše radove, asistenti i profesori. Stoga tako nešto ni ne može još biti pokrenuto u Dubrovniku. Mora biti dovoljan broj ljudi koji će pregledati slučajeve, jer će se mali broj studenata usuditi na svoju ruku pregledati slučaj i dati svoje mišljenje bez provjere – ističe Knežević.
No, ipak postoji način da se pomogne ljudima u Dubrovniku.
-Uvijek možete uputiti faksom ili e-mailom upit na pravnu kliniku i dobit ćete pismeni odgovor, koji isto može biti pomoć na sudu. Na taj način može se pomoći svima u Hrvatskoj. Ono što također pokušavamo napraviti jest projekt 'vanjskih' klinika, koji ne ide do Dubrovnika, jer je daleko, odnosno ne može se u jedan dan doći do Dubrovnika i natrag. Krajnji cilj zasad je Split, naglašava.
Nažalost, može se reći kako se studenti gotovo uvijek susreću s nesretnim i tužnim pričama. A zanimalo nas je kakav je osjećaj kada 'riješi slučaj'.
– Dobar, odličan. Pogotovo kad dobijem povratnu informaciju, ako netko uspije do kraja. Ono što kao student mogu jest uputiti klijenta na daljnju proceduru uz pravni savjet, no to ne znači da će ta osoba uspjeti. A kad uspije, kad se osoba javi da je sve ok, sretna sam! – ističe Knežević.

Najteži su prvi slučajevi

Najtežim slučajevima u karijeri naziva one prve, te one kada zna kako je osoba u pravu, ali recimo, zbog isticanja roka više ne može ništa napraviti.
– Vidiš dokumentaciju, koja se mogla riješiti da se osoba javila dva dana ranije. A ljudi su često nepovjerljivi – besplatno je, onda vide da rade studenti, pa nisu sigurni hoćemo li im pomoći, pa ne znaju bi li uopće pričali s nama… – naglašava.
Čini li Vam se kako je u Dubrovniku manje slučajeva kojima zapravo treba besplatna pravna pomoć, pitamo ju.
– Svakako, evo recimo manje je beskućnika, što je u Zagrebu velik problem i velika populacija kojoj treba pomoć – kratko će Knežević.
Kada je tek počela studirati, gledala je na Pravni fakultet kao suhoparan i bez neke dodatne motivacije. Međutim, kad je krenula s Pravnom klinikom, u potpunosti ga je zavoljela, kaže. -Stati za knjigom dosadi, a ovo je, pomaganje ljudima, zaista dobar osjećaj. Dolaze nam stariji ljudi, mlađi ljudi, beskućnici, osobe za koje, kad čuješ njihove probleme, jedva spavaš po noći. Nemaju ništa i slično. Često me pogode priče tih ljudi. Na početku me je puno više pogađalo. Prije nego što sam uopće krenula s ovime, znala sam otprilike što me čeka. Dakle, tužna ljudska priča i to. Međutim, 'udari' te neočekivano, kad ti netko uživo ispriča svoju priču. A nažalost, na to se moraš priviknuti na neki način… Moraš se distancirati, jer ti je lakše riješiti slučaj. Na kraju završim pričajući sat i pol ili dva s njima na telefon – ističe.

Slušam ljude i na hodniku

S obzirom kako se radi o besplatnoj pomoći, studenti se zadržavaju s jednom osobom oko pola sata, no to se naravno, uvijek oduži.
– Često dolazi do situacije kada pitam osobu 'Hoće li Vam smetati da Vas saslušam na hodniku?' – ističe Knežević.
Kratko je pitamo, misli li se vratiti?
– Mislim da ću se vratiti, no ako ne nađem posao u Dubrovniku, idem u Zagreb – zaključuje.