Mladi judaš Judo kluba Fortitudo, Josip Bulić, u judu je od malih nogu. Ljubav prema ovom sportu usadio mu je tata, Leonardo Bulić, koji je bio i njegov prvi trener, a bez te ljubavi, smatra Josip, ne može se opstati u ovom sportu. Josip ima 23 godine, uspješno je priveo kraju četvrtu godinu na fakultetu, a trenutno se nalazi u Splitu u kojem studira i trenira s kolegama iz Fortituda, Bornom Butijerom i Ardianom Sufajom. Kada smo kontaktirali Josipa za intervju, nalazio se u Afganistanu, no čim se vratio našao je vremena između treninga za kratak razgovor u kojem je podijelio svoja dosadašnja iskustva u judu, najveće uspjehe i podršku na sportskom putu te ambicije za budućnost kojih Josipu ne nedostaje.
Sve je krenulo od tate
Prvi put je ušao u dvoranu sa svega tri godine, a dvadeset godina kasnije, još je tu i vrijedno radi.
– Ja sam krenuo tamo negdje od svoje treće godine. Tata me dovodio u dvoranu kad god bi on imao svoje treninge. Samo kada sam bio tako mali, nisam imao percepciju o tome da je on moj trener, a ne moj tata. Dosta sam radio škerci, pa bi većinski bio van dvorane dok tata odradi trening. Kasnije, kad sam malo narastao, koristio sam tu situaciju da mi je trener tata. Sad, 20 godina nakon, funkcioniramo jako dobro – objasnio nam je Josip koji u dvorani zna da je to njegov trener i sluša sve savjete koje mu daje kao trener, ali i kao otac.
– Judom se bavio, i još se bavi, moja tata. On je bio i moj prvi trener, osoba koja me upoznala s ovim sportom, osoba koja mi je prenijela ljubav prema ovom sportu, osoba zbog koje svaki dan radim i treniram. Bez ljubavi u ovom sportu jednostavno ne ide. To ti netko mora moći prenijeti, a ja sam imao sreću i privilegiju da ja to dobijem od meni najbliže osobe – istaknuo je Josip.
Split kao drugi dom
Spletom okolnosti, Josip je s kolegama iz kluba Fortitudo, Bornom Butijerom i Ardianom Sufajom, trebao poći u Split kako bi poboljšali svoje treninge. Jer, objašnjava Josip, u Dubrovniku su trenirali sa ženama, a razina na kojoj ovaj trojac trenira ipak zahtjeva muške sparing partnere.
– Judo zahtjeva više sparing partnera, pa smo tako odlučili. Natječemo se za grad i gradski klub, a ovdje samo treniramo. To su te lude glave koje na svaku ideju pristaju vrlo lako, bez velikog razmišljanja. Borna Butijer, Ardian Sufaj i ja smo pošli u Split jer smo u Dubrovniku trenirali sa ženama, ali jednostavno smo morali poći kako bismo se podigli na neki viši nivo – naglašava Josip te dodaje da je takva situacija u dubrovačkim judo klubovima općenito. No, muški judo trojac drži se zajedno od početka.
– Nas je kao djece bilo jako puno, kroz godine se dogodila prirodna selekcija od koje ostane samo nekoliko judaša. Ja sam odlučio promijeniti klub prije godinu dana, a tako su i Borna i Ardian sa mnom, pa smo iz Judo kluba Dubrovnik 1966 prešli u Judo klub Fortitudo. Tako da mi cijeli život treniramo zajedno – naglasio je Josip.
Niz uspjeha koji se samo nastavlja
Josip iz natjecanja u natjecanje postiže vrlo dobre i odlične rezultate. Nabrojao nam je samo neke od najvećih uspjeha, ali i izdvojio najdraže natjecanje koje nikada neće zaboraviti.
– U mlađim kategorijama bio sam prvak Hrvatske, a sada i dvostruki seniorski prvak Hrvatske. Osvojio sam dva seniorska Europska kupa i brojne medalje na međunarodnim natjecanjima. Bio sam peti na mlađem seniorskom prvenstvu Europe. Nažalost, izgubio sam polufinalnu borbu, kasnije i borbu za broncu. Ali, sigurno jedan veliki rezultat i poticaj za još većim radom i napretkom. Nevjerojatno, bili smo na natjecanjima po cijelom svijetu, ali natjecanje koje ću uvijek izdvojiti je seniorski europski kup u Dubrovniku 2023. godine na kojem sam osvojio zlato pred domaćom publikom. To mi je bilo prvo zlato u tom rangu natjecanja – kazao je Josip koji je, kako kaže, na tom natjecanju bio nošen na krilima publike kroz pet borbi i pet pobjeda.
Najveća podrška na ovom putu mu je obitelj i cura Ivia koji su uz njega na svakom koraku. Uz sportsku karijeru, Josip uspješno završava i studij. Tako je priveo kraju četvrtu godinu na smjeru Sportski menadžment na Veleučilištu Aspira.
– Studiram Sportski menadžment na Aspiri u Splitu. Fakultet mi je također puno pomogao na ovom putu, ali to se vuče i od Dubrovačke privatne gimnazije u koju sam išao koja me uvijek poštovala kao sportaša. Nikada nije bilo problema ako idem na put ili natjecanje. Profesori su mi uvijek izlazili u susret. I to tako mora biti kada usklađujete obaveze jedne s drugima, takav pristup imam sad i na fakultetu. Prvenstveno, sport me naučio da se moram držati rutine, izvršavati svoje obaveze, odraditi trening od početka do kraja. To se prenosi i na svaki drugi segment života, pa tako i na fakultet. Ja se možda ne posvećujem fakultetu sto posto, ali izvršavam svoje obaveze – polažem svaki ispit, predajem svaki rad koji mi je zadan. Do sad nisam imao nikakvih problema. Upravo sam položio zadnji ispit na četvrtoj godini – pohvalio se Josip kojem je još jedna godina preostala na ovom fakultetu, ali napominje da ga ne drži jedna stvar te da će možda život donijeti i još jedan fakultet. No, o tom, po tom.
Balansiranje obaveza
Josip se zbog sporta puno toga morao odreći do sad, no ne sumnja da će s vremenom nadoknaditi propušteno. Ono što mu najviše pomaže kod opstanka i uspjeha, kako u judu, tako i na fakultetu, je organizacija koja je za njega ključ svega.
– Trebamo imati isplaniran raspored. Trening, a nakon treninga znaš da moraš posvetiti jedan dio dana na fakultetu. To je rješavanje svojih obaveza. Jer, da ja idem rješavati svoje obaveze kako mi padne na pamet kroz dan, ne bih riješio dvije stvari u danu. To je disciplina kojoj me naučio judo i koju prenosim na svaki segment svog života. Tako se nađe vrijeme za sve. U vrijeme pred natjecanje moram se posvetiti sebi, odmoru i treniranju. A zna se da se može izaći, ostati malo duže, a i ne mora se voditi toliko računa o prehrani kada se smiri sezona turnira i kampova. Nikada nisam osjetio da sam nešto izgubio u tom društvenom segmentu. Dapače, mislim da sam više dobio – smatra Josip koji ne žali za propuštenim zabavama i rođendanima kojih je itekako bilo, no siguran je da će nadoknaditi propušteno.
Prijateljstva za cijeli život
Čari sporta su mnogobrojne, no jedna koju bi Josip posebno izdvojio su upravo prijateljstva koja je stekao na svom putu. Iako je promijenio klub prije godinu dana, prijateljstva iz bivšeg kluba ostala su i do danas, a siguran je, i za zauvijek.
– Mogu izdvojiti Ivu Oberan, Anđelu Violić i Petrunjelu Pavić koje su prvenstveno prijateljice, osobe koje sam upoznao kroz judo, ali i osobe koje će biti cijelo vrijeme prisutne u mom životu. Što bi se reklo, svaki njihov uspjeh je i moj uspjeh. Moramo se podržavati jer međusobno znamo koliko je bilo teško doći do onoga gdje se sad nalazimo. U svim teškim trenucima, ali i uspjesima, uvijek smo bili tu jedni za druge. Osobno ne vidim razlog zašto bi se to promijenilo u momentu kada promijenim klub. Što se tiče čuvenog trojca – Borne, Ardija i mene – tu ne moram previše ni pričati. Mi smo svaki dan i cijeli dan zajedno. Znamo kako koji od nas ‘diše’. To je prelijepa strana sporta – upoznavanje ljudi koji će biti cijeli život tu za tebe – ističe Josip te dodaje da su oni njegovi veliki prijatelji koji ga guraju i podržavaju u svemu.
Osim prijatelja i obitelji, veliku podršku ima i u svom klubu Fortitudo koji njeguje ljubav prema judu, što nam je Josip na samom početku objasnio i ponovio više puta kroz razgovor.
– Ljubav prema judu je najvažnija. Nju ne mogu riječima prenijeti. Pogotovo ljubav iz Fortituda. Od trenera, posebno bih izdvojio grupu rekreativaca koja je otvorena kada se otvorio i klub. Koliko ti ljudi nas prate, vesele se s nama, uvijek su tu uz nas, riječi podrške, pozivi. To je stvarno jedna nevjerojatna priča zbog koje stvarno vrijedi svaka kapljica krvi i znoja jer te to gura da radiš još više i jače. To je spoj nespojivih. To su tako dobri ljudi od kojih sam ja osjetio ogromnu podršku i ne mogu vjerovati da je netko drugi toliko sretan zbog tebe. Za mene je to doktor Nikša Bupić koji se prvi put susreo s judom u svojim pedesetima i toliko zavolio ovaj sport – ispričao nam je Josip te dodao kako doktor Bupić prije svakog natjecanja barem pošalje poruku podrške.
Kako opstati u judu?
Judo scenu u Hrvatskoj čini mali krug ljudi koji žive za ovaj sport. Najmlađe je danas jako teško privući u bilo koji sport, a kamoli u judo. Dostupnost bilo čega na njihovom dlanu učinila je sportove nezanimljivim i dosadnim. Zato smo pitali Josipa koji su po njemu ključni faktori za opstanak u sportu općenito, a pogotovo u judu u kojem je on već 20 godina.
– Toliko je faktora. Što ljubav prema sportu, što ako je netko imao ozljede u manjim uzrastima, što ako je netko izgubio interes, podrška roditelja… Može se naći sto razloga zašto ne trenirati. Ali, mladi judaši trebaju naći samo jedan razlog zašto trenirati i držati ga se. Mislim da je danas malo njih voljno žrtvovati se za ovaj sport. Jer on je slijepa ulica, ja ne znam što me sutra čeka. Ne daj Bože, ako sutra bude neka ozljeda koja će zaustaviti moju karijeru ili možda nešto drugo. Ali ne razmišljam na taj način. Treniram, trudim se i svoj život posvećujem ovome. Iz osobnog iskustva mogu reći, ako netko od mlađih bude čitao ovaj intervju, da je vrijedno pokušati. Uvijek će se u životu vratiti onoliko koliko se uloži truda i rada. Ja mogu dati sto i jedan primjer što se tiče toga. U klubu Fortitudo moj otac Leonardo, Anđela, Karlo, Antonio stvarno prenose ljubav prema judu i zato djeca dolaze na trening s osmijehom i isto tako odlaze s treninga. I to je najvažnije u cijeloj priči jer se iz toga rađa ‘nešto više’ – smatra Josip te poziva svu djecu da upišu judo jer su upravo oni jedan od razloga zašto Josip trenira.
– Trenutno su upisi u novu sezonu i ovom prilikom pozivam što više djece da dođe, vidi i proba, a nadam se i zavoli judo. Djeca su još jedan razlog više zašto ja treniram. Stvarno se u njihovim očima može vidjeti sreća kada te vide. ‘Evo trenera s crnim pojasom’ ili ako sam u kimonu s hrvatskim grbom, oni u tome vide velike stvari. To dijete koje te poštuje u dvorani i gleda te kao trenera se isto tako na ulici zatrči, zagrli te i dere se: ‘Treneru, treneru!’ – rekao nam je Josip te naglasio da su upravo to prelijepe strane ovog sporta.
Svijetla budućnost
Kao i svakom sportašu, Josipu je najveća želja odlazak na Olimpijske igre. No, iznenadio nas je sa željom da to budu baš one 2028. godine.
– Ostvarenje dječačke želje i sna je odlazak na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine, a svi znamo što treba kako bi se samo kvalificirali. Što se tiče Hrvatske, imali smo samo dva muška Olimpijca. To su Tomislav Marijanović 2012. koji je trenutno moj trener u Splitu i Zlatko Kumrić 2024. godine – istaknuo je Josip.
Iako je 20 godina u ovom sportu i niže uspjeh za uspjehom, Josip smatra da je tek počeo, a sigurni smo, da ćemo ga još dugo pratiti u svijetu juda.
– Tek sam krenuo. Tek sam zakoračio u pravi svijet juda – kratko je zaključio mladi judaš.
Foto: Privatna arhiva